- 1 -              III Kr 40/2020-3

 

 

 

 

 

Broj: III Kr 40/2020-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Ratka Šćekića i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog D. K., zbog kaznenog djela iz članka 228. stavka 1. Kaznenog zakona (,,Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak - dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalne službe u Pazinu, od 20. rujna 2018. broj K-12/2018-61 i presuda Županijskog suda u Zagrebu od 24. rujna 2019. broj Kž-636/2019-3, u sjednici održanoj 4. prosinca 2020.

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenog D. K. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

 

 

Obrazloženje

 

Pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalne službe u Pazinu, od 20. rujna 2018. broj K-12/2018-61 i presuda Županijskog suda u Zagrebu od 24. rujna 2019. broj Kž-636/2019-3 D. K. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela krađe iz članka 228. stavka 1. KZ/11. za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci pa je, nakon što mu je na temelju članka 58. stavka 2. KZ/11. opozvana uvjetna osuda iz pravomoćne presude Općinskog suda u Puli-Pola od 20. siječnja 2015. broj K-12/2015 te iz te presude uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci zbog kaznenog djela iz članka 228. stavka 1. KZ/11., uz primjenu članka 53. stavka 1. KZ/11., osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, u koju kaznu mu je, na temelju članka 54. KZ/11., uračunato vrijeme uhićenja i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 23. studenog 2016. do 23. veljače 2017. Također, D. K. je, na temelju članka 69. KZ/11., izrečena sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti koja može trajati po prestanka izvršenja kazne zatvora.

 

Protiv te pravomoćne presude osuđeni D. K. je po branitelju, odvjetniku M. I., podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude zbog ,,svih dopuštenih razloga” bez navođenja neke od zakonskih osnova u smislu članka 517. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.). Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da ,,preinači presudu Općinskog suda u Puli, Stalna služba u Pazinu (sada Općinskog suda u Pazinu), posl. br.: K-12/18 od 20.09.2018. koja je preinačena presudom Županijskog suda u Zagrebu, posl. br. Kž-636/19 od 24.09.2019. na način da donese odluku kojom se okrivljenik oslobađa od optužbe za počinjenje inkriminiranih djela ili podredno da ukine presudu Općinskog suda u Puli, Stalna služba u Pazinu (sada Općinskog suda u Pazinu), posl. br.: K-12/18 od 20.09.2018. i presudu Županijskog suda u Zagrebu, posl. br. Kž-636/19 od 24.09.2019. te predmet vrati na ponovno raspravljanje i odlučivanje“.

 

Postupajući u skladu s člankom 518. stavkom 4. ZKP/08., prvostupanjski je sud dostavio primjerak zahtjeva sa spisom Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, koje je pisanim podneskom od 9. ožujka 2020. broj Ksm-DO-44/2020 podnijelo odgovor s izraženim mišljenjem da je podneseni zahtjev neosnovan.

 

Odgovor Državnog odvjetništva Republike Hrvatske dostavljen je na znanje osuđeniku i njegovom branitelju.

 

Zahtjev nije osnovan.

 

Osuđeni D. K. u zahtjevu, tvrdi da su prvostupanjska i drugostupanjska odluka donesene u postupku na način koji predstavlja kršenje temeljnih ljudskih prava i sloboda zajamčenih Ustavom, međunarodnim pravom ili zakonom, čime ističe povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08., kao i da je donošenjem presude Županijskog suda u Zagrebu od 24. rujna 2019. broj Kž-636/19 počinjena povreda kaznenog zakona.

 

Prema mišljenju podnositelja zahtjeva, iz provedenog dokaznog postupka ne proizlazi dovoljan stupanj sumnje da bi osuđenik bi osnovano sumnjiv zbog počinjenja predmetnog kaznenog djela, slijedom čega su sudovi izveli pogrešne zaključke da je osuđenik počinio predmetno kazneno djelo.

 

Potkrjepu takvom stajalištu osuđenik, prije svega, nalazi u tome što je prvostupanjski sud, pozivom na odredbu članka 421. stavka 1. točke 4. ZKP/08. odbio dokazni prijedlog osuđenika za pribavljanjem podatka o veleprodajnoj vrijednosti otuđenih parfema u cilju utvrđivanja iznosa stvarne štete, kao odugovlačeći. Naime, s obzirom na to da je sud odbio sve dokazne prijedloge obrane, dok je suprotno tome prihvatio i proveo sve dokazne prijedloge optužbe, takvim postupanjem suda je, prema stajalištu podnositelja zahtjeva, uz ostvarenje bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. ZKP/08., osuđeniku povrijeđeno kako pravo na obranu tako i načelo jednakosti oružja zajamčeno člankom 6. stavcima 1. i 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (,,Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak, 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10. i 13/17.).

 

Međutim, prema stanju spisa, prvostupanjski je sud, nakon ukidanja prvostupanjske presude donesene u prethodnom postupku, u ponovljenom postupku održao jednu raspravu na kojoj obrana nije podnosila nikakve dokazne prijedloge pa tako niti da se od oštećenika pribavi podatak o veleprodajnoj vrijednosti otuđenih parfema u cilju utvrđivanja iznosa stvarne štete, slijedom čega o tom prijedlogu nije donesena odluka niti se u prvostupanjskoj presudi iznose razlozi za odbijanje tog dokaznog prijedloga obrane.

 

Stoga, nema govora o povredi okrivljenikovog prava na obranu na raspravi ni o povredi načela jednakosti oružja koje bi bile ostvarene odbijanjem dokaznih prijedloga obrane, dakle, niti o ostvarenju bitne povrede odredaba kaznenog postupka kako iz članka 468. stavka 3. ZKP/08., koju ističe osuđenik, niti one iz članka 468. stavka 2. ZKP/08. na koju se takvim navodima zahtjeva također upire.

 

Podnositelj zahtjeva nadalje ističe da je jedan od glavnih dokaza na temelju kojeg je donesena osuđujuća presuda, snimka video nadzora koja je, međutim, dostavljena u sudski spis u kopiji zbog čega ne predstavlja pouzdanu osnovu da bi se mogla valorizirati kao krucijalni dokaz na kojem će se temeljiti osuđujuća presuda već se ima smatrati nezakonitom i kao takva, izdvojiti iz spisa predmeta. Time podnositelj zahtjeva u biti ističe ostvarenje bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08.

 

Međutim, niti jednom odredbom ZKP/08. nije propisano da činjenica da je snimka video nadzora neke trgovine dostavljena u sudski spis u kopiji predstavlja okolnost koja bi tu snimku činila nezakonitim dokazom, a što bi posljedično tome sprječavalo da bude izvor saznanja o određenim činjenicama. Naime, prigovori o tome radi li se o originalnoj snimci video nadzora ili njezinoj kopiji, prigovori su činjenične naravi koji eventualno mogu biti od utjecaja za ocjenu vjerodostojnosti sadržaja te snimke, no ne i za ocjenu zakonitosti same snimke.

 

Uostalom, tehnička snimka kao fizički predmet nije dokaz u kaznenom postupku. Dokaz je informacija o činjenicama zabilježenim na tom predmetu, odnosno sadržaj te snimke pa kad se govori o snimci kao dokazu u kaznenom postupku, misli se uvijek na sadržaj te snimke.

 

Stoga, imajući na umu da je u sudskoj praksi prihvaćeno da snimke koje su putem video nadzora sačinjene na javnim mjestima kao što su to trgovi, tuneli, mostovi, trgovine, banke i slično, predstavljaju dokaze na kojima se može temeljiti sudska odluka, očito je da ne postoji nijedna okolnost zbog koje se ta snimka ne bi mogla upotrijebiti kao dokaz u postupku, dakle, ne radi se o nezakonitom dokazu koji bi se u smislu odredbe članka 10. stavka 2. ZKP/08. morao izdvojiti iz spisa. Prema tome, nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08.

 

Daljnjim tvrdnjama podnositelja zahtjeva da se iz navedene snimke video nadzora ne može jasno utvrditi ni provjeriti je li osoba na snimci zaista osuđenik te koliko je parfema i koje marke otuđeno, pa ne može biti podložna ispitivanju i provjeravanju, te da iz iskaza ispitanih svjedoka proizlazi da se inventura radi samo dva puta godišnje slijedom čega se na temelju inventurnih lista ne može valjano i sa sigurnošću utvrditi je li upravo osuđenik otuđio baš četiri parfema koji su u toj inventurnoj listi navedeni, osuđenik prigovara vjerodostojnosti provedenih dokaza nastojeći dovesti u pitanje kvalitetu dokaza na kojima se bazira osuđujuća presuda. Time u biti, pobijajući dokazanost kaznenog djela iz pravomoćne presude, osporava pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Štoviše, i sam osuđenik zahtjevom tvrdi: ,,zbog svega navedenog, činjenično stanje je pogrešno i nepotpuno utvrđeno, sud je niz odlučnih činjenica pogrešno utvrdio, a također je neke odlučne činjenice koje su ključne za odlučivanje propustio utvrditi, zbog čega je u konačnici pogrešno primijenio materijalno pravo“.

 

Međutim pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja ne može biti predmetom ispitivanja povodom ovog izvanrednog pravnog lijeka. Naime, prema članku 515. stavku 1. i članku 517. stavku 1. ZKP/08., zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude može se podnijeti zbog taksativno navedenih povreda materijalnog i procesnog zakona, ali ne i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. U suprotnom, dozvolilo bi se preispitivanje relevantnog činjeničnog stanja u trećem stupnju, a mimo zakonskih uvjeta.

 

Osuđenik zahtjevom nadalje upire na neosnovanost i nezakonitost stava drugostupanjskog suda ,,prilikom određivanja kazne u dijelu u kojem preinačuje prvostupanjsku presudu na način da povisuje kaznenu sankciju sa 4 mjeseca na 6 mjeseci zatvora te odlučuje ne primijeniti uvjetnu osudu uz maksimalana rok provjeravanja“.

 

Međutim, ovaj izvanredni pravni lijek se, kako je to već naprijed istaknuto, može podnositi samo iz osnova koje su taksativno navedene u već naprijed spomenutom članku 517. stavku 1. ZKP/08., ali ne i zbog odluke o kazni, osim ako se ne radi o povredi kaznenog zakona iz članka 469. točke 5. KZ/11., kada sud kod odlučivanja o kazni prekorači ovlast koju ima po zakonu.

 

U ovome predmetu to očito nije bio slučaj jer je drugostupanjski sud, u skladu sa zakonskim ovlastima, na temelju članka 486. stavka 1. ZKP/08., prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika, preinačio prvostupanjsku presudu u odluci o kazni na način da mu je umjesto jedinstvene kazne zatvora u trajanju od deset mjeseci, čije je izvršenje izricanjem uvjetne osude iz članka 56. KZ/11. bilo odgođeno kroz period provjeravanja u trajanju od pet godina, izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od godinu dana, a koja kazna je izrečena u propisanim zakonskim okvirima. Stoga, budući da drugostupanjski sud nije prekoračio ovlaštenje koje ima po zakonu, zahtjev osuđenika niti u ovom dijelu nije osnovan.

 

Imajući na umu sve naprijed izneseno, u cijelosti su neprihvatljive i uopćene tvrdnje osuđenika da su donesenim odlukama sudovi povrijedili odredbe članka 468. stavka 1. točaka 9. i 10. te članka 469. točaka 1., 2., 3. i 4. ZKP/08., ali i da je ,,ovakvo postupanje sudova koji su odlučivali u predmetu u suprotnosti s temeljnom odredbom čl. 5. st. 2. Ustava RH kojom je propisano da se svatko mora držati Ustava i Zakona Republike Hrvatske čime je narušeno okrivljenikovo ustavno pravo iz čl. 29. st. 1. Ustava RH da nepristrani sud pravično odluči o njegovim pravima, odnosno njegovo pravo na pravično suđenje, koje je jasno povrijeđeno“, kao i tvrdnje podnositelja zahtjeva da mu je povrijeđeno pravo iz članka 14. stavka 2. i članka 26. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 55/01. – ispravak, 76/10. i 5/14. – dalje: Ustav RH) kojim je propisano da su svi pred zakonom jednaki što da je posljedično dovelo i do grubog narušavanja njegovog prava zajamčenog člankom 117. stavkom 3. Ustava RH koji jasno određuje da sudovi sude na temelju Ustava i zakona.

 

Slijedom svega navedenog, zahtjev osuđenika je trebalo kao neosnovan odbiti pa je, na temelju članka 519. u vezi s člankom 512. ZKP/08., odlučeno kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 4. prosinca 2020.

 

Predsjednica vijeća:

Vesna Vrbetić, v. r.