- 1 -              I Kž 655/2020-4

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 655/2020-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog S. M. zbog kaznenog djela iz članka 227. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12.; dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru od 23. rujna 2020. broj K-9/2020-18, u sjednici održanoj 4. prosinca 2020.,

 

presudio je:

 

I. Djelomično se prihvaća žalba državnog odvjetnika, preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni te se optuženi S. M., za kazneno djelo iz članka 227. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., zbog kojeg je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, na temelju članka 227. stavka 4. KZ/11. uz primjenu članka 48. stavka 2. i članka 49. stavka 1. točke 3. KZ/11., osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine.

 

II. Odbija se kao neosnovana žalba državnog odvjetnika u ostalom dijelu te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom optuženi S. M. proglašen je krivim zbog kaznenog djela protiv sigurnosti prometa – izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu iz članka 227. stavka 4. u vezi stavka 1. KZ/11. za koje je, na temelju članka 227. stavka 4. KZ/11. te uz primjenu članka 48. stavka 2. i članka 49. stavka 1. točke 3. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, a na temelju članka 57. KZ/11. izrečena mu je djelomična uvjetna osuda tako da se od izrečene kazne zatvora izvršava jedna godina, dok se dio kazne u trajanju od jedne godine neće izvršiti ako optuženik u roku od tri godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo.

 

Na temelju članka 72. KZ/11. optuženom S. M. je izrečena sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilima svih kategorija u trajanju od tri godine.

 

Na temelju članka 148. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19.; dalje: ZKP/08.) optuženi S. M. dužan je naknaditi troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1. do 6. ZKP/08. u iznosu od 21.383,92 kune te s naslova paušala iznos od 1.000,00 kuna, a oštećenicima M. K. i L. K. trošak zastupanja po opunomoćeniku u iznosu od 15.000,00 kuna u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude te je dužan naknaditi i troškove zastupanja po postavljenom branitelju o čijoj će visini biti doneseno posebno rješenje.

 

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni i djelomičnoj uvjetnoj osudi, s prijedlogom Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da pobijanu presudu ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, odnosno da je preinači u odluci o kazni.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08. bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba državnog odvjetnika je djelomično osnovana.

 

Žaleći se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, državni odvjetnik osporava pravilnost zaključka prvostupanjskog suda da optuženi S. M. svojom vožnjom inkriminirane zgode nije prekršio i odredbu članka 51. stavka 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ broj 67/08., 48/10., 74/11., 80/13., 158/13. i 92/14.; dalje: ZOSPC), odnosno da brzina kretanja njegovog vozila nije bila i neprilagođena uvjetima vožnje u kritično vrijeme, a time niti u uzročnoj vezi s nastankom prometne nesreće i posljedicama iste.

 

Tako žalitelj ističe da je prometno-tehnički vještak P. T. u svom pisanom nalazu i mišljenju, kod kojega je u cijelosti ostao na raspravi 23. rujna 2020. i koji je i prvostupanjski sud prihvatio, naveo da je tehnički primjerena brzina kretanja konkretnim uvjetima vožnje, osvijetljenom i mokrom asfaltu od jake kiše koja je padala, brzina od 46 km/h, dok se optuženik kretao brzinom od 80 km/h te da je slijetanje vozila prouzročeno destabilizacijom vozila zbog snažnog i neadekvatnog zakretanja upravljačem.

 

S takvom se konstatacijom, kako se to nadalje ističe u žalbi, suglasio i prometni vještak G. H. u svom pisanom nalazu i mišljenju, time da je na raspravi 23. rujna 2020. pojasnio da je vozilo optuženika sletjelo zbog naglog trzaja na upravljač pri nedozvoljenoj brzini vožnje, no da sama brzina vožnje nije glavni uzrok jer se radi o ravnom potezu ceste na kojemu se dobrim upravljanjem može proći daleko većom brzinom od one kojom se kretao optuženik. Ovaj vještak je mišljenja da bi optuženik imao puno veće šanse uspostaviti kontrolu nad vozilom da se kretao propisanom brzinom od 60 km/h.

 

Žalitelj se poziva i na nalaz i mišljenje kombiniranog prometno-tehničkog i sudsko-medicinskog vještačenja te na iskaz sudsko-medicinskog vještaka s rasprave od 23. rujna 2020. iz kojih proizlazi da pri brzinama od 50 do 60 km/h vozilo u slijetanju uopće ne bi doseglo do betonskog stupa u koji je snažno udarilo te u tom slučaju žrtva A. K. uopće ne bi zadobio ozljede kakve je zadobio te bi smrtni ishod bio izbjegnut.

 

Dovodeći sa svim navedenim u vezu i nalaz i mišljenje toksikološke vještakinje, prema kojemu je optuženik pri koncentraciji od 1,32 g/kg alkohola u krvi bio apsolutno nesposoban za vožnju, žalitelj zaključuje da su uzrok prometne nesreće bili alkoholiziranost optuženog S. M. i prevelika brzina kretanja, pri čemu, za razliku od prvostupanjskog suda, smatra da ta brzina nije bila samo nepropisna, već i neprilagođena uvjetima vožnje, koji su dodatno objektivno otežavali vožnju uz subjektivne nedostatke vozača zbog njegove alkoholiziranosti.

 

Istaknutim žalbenim navodima državnog odvjetnika, međutim, nije s uspjehom dovedena u pitanje pravilnost zaključka prvostupanjskog suda da brzina kretanja vozila optuženika kritične zgode nije bila i neprilagođena, zbog čega je prvostupanjski sud opravdano iz činjeničnog opisa kaznenog djela zbog kojeg je optuženog S. M. proglasio krivim ispustio dio naveden u optužnici, a kojim je optuženiku bilo stavljeno na teret da je postupanjem prekršio i odredbu članka 51. stavka 1. ZOSPC-a.

 

Uporište za takav zaključak prvostupanjskog suda je u nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka za cestovni promet, tehniku i procjenu motornih vozila i plovila, dipl. ing. G. H., s kojim se na raspravi 23. rujna 2020. u cijelosti suglasio i stalni sudski vještak za prometne nezgode i procjenu motornih vozila, dipl. ing. P. T.. Naime, iz pisanog nalaza i mišljenja vještaka G. H. proizlazi da brzina kretanja vozila optuženika nije bila nesigurna s tehničke točke gledišta, već je bila nepropisna jer je na tom dijelu kolnika ograničenje brzine bilo 60 km/h, dok se optuženik kretao brzinom od najmanje 80 km/h. Pojašnjavajući svoj zaključak iz pisanog nalaza i mišljenja da je vozilo optuženika sletjelo s kolnika zbog lošeg upravljanja odnosno zbog naglog trzaja na upravljač pri nedozvoljenoj brzini vožnje, ovaj vještak je na raspravi 23. rujna 2020. izrijekom naveo da sama brzina vožnje nije bila glavni uzrok jer se radilo o ravnom potezu ceste gdje se dobrim upravljanjem može proći daleko većom brzinom od one kojom se kretao optuženik pod uvjetom da vozač dobro upravlja vozilom, pod čime smatra vještinu prosječno pažljivog vozača. Također je naveo da vozilo, ukoliko bi vozač reagirao na isti način i na istom mjestu, ali da se nije kretao brzinom od 80 km/h, nego od 50 km/h, ne bi doseglo na isti način do stupa.

 

I stalni sudski vještak za sudsku medicinu, prof. dr. J. Š. koji je zajedno s vještakom G. H. obavio kombinirano sudskomedicinsko i prometno vještačenje, na raspravi 23. rujna 2020. dodao da, s obzirom na zaključak prometnog vještaka da vozilo optuženika pri pretpostavljenim brzinama kretanja od 50 do 60 km/h ne bi na isti način dosegnulo do stupa, sa sudskomedicinskog stanovišta žrtva A. K. ne bi zadobio ozljede kakve je stvarno zadobio pa bi bio izbjegnut i smrtni ishod.

 

Dakle, kada su obrazlagali povezanost brzine kretanja vozila optuženog S. M. i posljedica prometne nesreće kritične zgode, i vještak H. i vještak Š. govorili su o propisanoj, odnosno dopuštenoj brzini kretanja vozila te o posljedicama koje su proizašle iz nepoštivanja od strane optuženika upravo te, propisane, odnosno dopuštene brzine.

 

Točno je da je, kako to tvrdi žalitelj, prvostupanjski sud prihvatio i nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za prometne nezgode i procjenu motornih vozila, dipl. ing. P. T. iz kojega proizlazi sve ono što je prethodno navedeno u okviru žalbenih tvrdnji državnog odvjetnika. Međutim, taj se vještak kasnije, na raspravi 23. rujna 2020., u cijelosti složio s onime što je na istoj raspravi iznio vještak G. H..

 

Upravo polazeći od zaključaka vještaka H. i Š., kao i onih proizašlih iz provedenog toksikološkog vještačenja po vještakinji mr. sc. B. T., prvostupanjski je sud, i po ocjeni ovoga suda, pravilno zaključio da postoji uzročno-posljedična veza između optuženikovog kršenja odredbe članka 199. stavka 2. ZOSPC-a (vožnja pod utjecajem alkohola) i članka 53. stavka 1. ZOSPC-a (vožnja nedopuštenom brzinom) i prometne nesreće do koje je došlo te njenih posljedica, no da optuženik pri tome nije povrijedio i odredbu članka 51. stavka 1. ZOSPC-a jer brzina kretanja vozila optuženika nije bila i neprilagođena.

 

S obzirom na sve prethodno izneseno, žalba državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

 

Pobijajući prvostupanjsku presudu zbog odluke o kazni, državni odvjetnik ističe da, suprotno stanovištu prvostupanjskog suda, iz obrane optuženog S. M. ne proizlazi priznanje znatnog dijela optužbe, što mu je cijenjeno olakotnim, jer da optuženik ne smatra da je uzrok prometne nesreće u njegovoj prebrzoj vožnji i nesposobnosti za vožnju uslijed alkoholiziranosti, već govori o tome da je zakrenuo upravljačem vozila jer su ga zaslijepila svjetla velikog kamiona s kojim se mimoilazio, a čiji kotači su nabacili vodu na njegovo vjetrobransko staklo, zbog čega da nije ništa vidio te je zahvatio desnim kotačima bankinu pa je izgubio kontrolu nad vozilom, a takvu dinamiku destabilizacije vozila ne potvrđuju prometno-tehnički vještaci. Smatra da ostale olakotne okolnosti nisu takvog značaja da bi predstavljale naročito olakotne okolnosti i opravdavale primjenu instituta ublažavanja kazne, kao ni izricanje djelomične uvjetne osude, osobito imajući u vidu niz nepropisnosti u vožnji koje je optuženik počinio, a koje je prvostupanjski sud propustio cijeniti otegotnima. Ovo stoga što se optuženi S. M. upustio u vožnju pod utjecajem visoke koncentracije alkohola u krvi, krećući se u naseljenom mjestu brzinom za 20 km/h većom od dozvoljene, i to u noćnim i izrazito nepovoljnim uvjetima vožnje uslijed jake kiše, što predstavlja iznimno rizičnu i bezobzirnu vožnju, čak i za trijezne vozače. Uz činjenicu optuženikove svijesti da vozi i svoje prijatelje, državni odvjetnik je mišljenja da se radilo o visokom stupnju ugrožavanja, kako putnika koje je optuženik prevozio, tako i drugih sudionika u prometu, a to da je trebalo cijeniti otegotnim. Žalitelj smatra da je, u vremenu u kojemu smo svakodnevno svjedoci grubog kršenja propisa iz ZOSPC-a, posebno od strane mladih vozača koji pod jakim adrenalinom uslijed alkoholiziranosti upravljaju vozilima velikim brzinama, zbog kojih su i posljedice prometnih nesreća izuzetno teške, kazna zatvora na koju je optuženik osuđen preblaga te da se njome ne može postići svrha kažnjavanja.

 

Ispitujući pobijanu presudu u odluci o kazni, Vrhovni sud Republike Hrvatske nalazi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio, a i ispravno ocijenio sve okolnosti koje su u smislu odredbe članka 47. KZ/11. odlučne za proces individualizacije kazne. Tako je optuženom S. M. olakotnim cijenio kaznenu neosuđivanost i prekršajnu nekažnjavanost, okolnost da mu je A. K. koji je u ovoj prometnoj nesreći smrtno stradao bio prijatelj, tako da su optuženika pogodile posljedice ovog kaznenog djela, zatim optuženikovu kritičnost naspram konzumacije alkohola iskazanu kroz dobrovoljno liječenje od ovisnosti u Z. C. te okolnost da on od tada nije konzumirao ni alkohol ni bilo kakve droge. I okolnost da je, unatoč formalnom očitovanju da se ne smatra krivim, u svojoj obrani faktički priznao znatan dio optužbe optuženiku je pravilno cijenjena olakotnom. Zbog toga nije prihvatljiva prethodno izložena žalbena argumentacija državnog odvjetnika koji smatra suprotno.

 

Ni utvrđenje prvostupanjskog suda da na strani optuženika nije našao otegotnih okolnosti nije s uspjehom dovedeno u pitanje žalbom državnog odvjetnika jer se žalitelj, kako to proizlazi iz prethodno iznesene njegove žalbene argumentacije, zapravo zalaže za to da se optuženiku otegotnim cijene one okolnosti koje predstavljaju obilježja kaznenog djela za koje je on proglašen krivim.

 

Prvostupanjski sud je potom pravilno zaključio da sve prethodno izložene olakotne okolnosti predstavljaju naročite olakotne okolnosti, zbog čega se svrha kažnjavanja može postići i blažom kaznom od propisane (članak 48. stavak 2. KZ/11.). Stoga nije prihvaćena ni žalbena tvrdnja državnog odvjetnika koji smatra da olakotne okolnosti na strani optuženika nisu takvog značaja da bi opravdavale primjenu instituta ublažavanja kazne.

 

Kazna zatvora u trajanju od dvije godine za kazneno djelo iz članka 227. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., koja je optuženom S. M. odmjerena primjenom odredaba o ublažavanju kazne, po ocjeni ovoga suda u potpunosti je primjerena težini i okolnostima počinjenog kaznenog djela i osobi konkretnog optuženika kao počinitelja te je za očekivati da će se njome ostvariti svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11.

 

Međutim, u pravu je državni odvjetnik kada u svojoj žalbi ističe da nije bilo opravdano na tu kaznu potom primijeniti institut iz članka 57. KZ/11., odnosno izreći optuženom S. M. djelomičnu uvjetnu osudu. Naime, optuženik je kritične zgode, upravljajući osobnim automobilom u kojemu je vozio svoja dva prijatelja, povrijedio čak dva prometna propisa jer je vozio pod utjecajem alkohola i nedopuštenom brzinom. Svjestan navedenoga, pristao je, ne samo na ugrožavanje sigurnosti drugih sudionika u prometu, već i sigurnosti svojih prijatelja koje je vozio, a to je u konačnici rezultiralo prometnom nesrećom u kojoj je zbog zadobivenih mnogobrojnih ozljeda na mjestu događaja preminuo jedan od optuženikovih prijatelja iz tog vozila. Imajući, dakle, u vidu opisanu kriminalnu količinu u postupanju optuženika, u pravu je državni odvjetnik kada u svojoj žalbi ističe da se izricanjem djelomične uvjetne osude ne bi mogla postići svrha kažnjavanja ni u smislu generalne ni u smislu specijalne prevencije.

 

Budući da je, i prema ocjeni ovoga suda, upravo kazna zatvora u trajanju od dvije godine – bez primjene djelomične uvjetne osude – prikladna za ostvarenje svrhe kažnjavanja iz članka 41. KZ/11., žalba državnog odvjetnika u tom dijelu je prihvaćena te je pobijana presuda preinačena na način kako je to opisano u točki I. izreke ove presude.

 

Slijedom svega izloženoga te kako ispitivanjem pobijane presude sukladno članku 476. stavku 1. točkama 1. i 2. ZKP/08. nisu utvrđene povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 486. stavka 1. i članka 482. ZKP/08. odlučeno je kao pod točkama I. i II. izreke ove presude.

 

Zagreb, 4. prosinca 2020.