- 1 -              I Kž 412/2020-4

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 412/2020-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Žarka Dundovića i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog D. V. zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona (,,Narodne novine“ broj 125/11 i 144/12 – dalje: KZ/11) i drugih, odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 21. svibnja 2020. broj K-1/2020-56, u sjednici održanoj 4. prosinca 2020.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbija se kao neosnovana žalba državnog odvjetnika i potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom Županijskog suda u Varaždinu na temelju čl. 453. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19 – dalje: ZKP/08) oslobođen je od optužbe opt. D. V. zbog jednog kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11 opisanim u toč. 1. izreke pobijane presude, jednog kaznenog djela utaje poreza ili carine iz čl. 256. st. 1. KZ/11 opisanim u toč. 2. izreke i jednog kaznenog djela povrede obveze vođenja trgovačkih i poslovnih knjiga iz čl. 248. KZ/11 opisanim u toč. 3. izreke, dok je na temelju čl. 452. toč. 6. ZKP/08 protiv optuženika odbijena optužba zbog kaznenog djela povrede prava iz socijalnog osiguranja iz čl. 134. KZ/11 opisanog u toč. 4. izreke.

 

Na temelju čl. 560. st. 3. ZKP/08 odbijen je prijedlog državnog odvjetnika za oduzimanje od opt. D. V. imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom iz čl. 246. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11.

 

Na temelju čl. 149. st. 1. ZKP/08 odlučeno je da troškovi kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1.-5. ZKP/08 te nužni izdaci optuženika, nagrada i nužni izdaci njegovog branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

 

Protiv te presude, u odnosu na oslobađajući dio, žalbu je podnio državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se u tom dijelu pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba nije osnovana.

 

Nije u pravu državni odvjetnik kada tvrdi da je sud prvog stupnja donoseći oslobađajuću presudu činjenično stanje pogrešno utvrdio.

 

Naime, sud prvog stupnja je pravilnom ocjenom svih dokaza izvedenih na raspravi ispravno utvrdio da državni odvjetnik nije dokazao da bi opt. D. V. zajedno s bratom M. V., direktorom trgovačkog društva M. C. d.o.o. L., vodio poslovanje tog društva i da je povrijedio dužnost zaštite imovinskih interesa tog društva.

 

Sud prvog stupnja je potpuno pravilno u izvođenju zaključaka o odlučnim činjenicama pošao od nesporne činjenice da je u sudskom registru Trgovačkog suda u Varaždinu, kao direktor društva M. C. d.o.o. L., koji zastupa društvo pojedinačno i samostalno, upisan samo M. V., a da opt. D. V. nije imao svojstvo člana uprave društva, već je bio zaposlen na mjestu kuhara.

 

Nadalje, sud prvog stupnja pravilno ukazuje da nije sporno da je pravomoćnom presudom Županijskog suda u Varaždinu od 21. listopada 2019., broj K-18/2019, za identična kaznena djela opisana u toč. 1.-4. izreke pobijane presude proglašen krivim M. V. kao direktor navedenog trgovačkog društva te je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, s tim da je primjenom djelomične uvjetne osude izvršenje dijela kazne zatvora u trajanju od jedne godine odgođeno kroz period provjeravanja u trajanju od tri godine.

 

Iz ovih nespornih okolnosti proizlazi da, unatoč tome što je za identična kaznena djela u istom trgovačkom društvu već pravomoćnom presudom bio proglašen krivim direktor M. V., državni odvjetnik smatra da je i opt. D. V., bez obzira što formalno nije bio u Trgovačkom sudu upisan kao osoba koja bi zastupala društvo, niti je bila član uprave društva, faktično i on vodio poslovanje navedenog trgovačkog društva, te se u tom svojstvu i on bio dužan brinuti o imovinskim interesima društva. Državni odvjetnik tu faktičnost vođenja poslovanja trgovačkog društva i dužnost zaštite imovinskih interesa društva u odnosu na opt. D. V. kao supočinitelja temelji prvenstveno na iskazima niza svjedoka, djelatnika tog trgovačkog društva, koji imaju neposredna saznanja da je opt. D. V., stvarno vodio poslovanje društva, u značajnijoj mjeri nego li je to činio formalni direktor društva M. V.

 

Međutim, sud prvog stupnja je, nakon što je ispitao gotovo sve svjedoke optužbe (osim svjedoka D. M. jer je taj dokazni prijedlog pravilno ocijenjen kao nevažan) S. M., T. M., N. H., M. J., M. F., J. K., A. B., M. C., D. C., M. S., S. Č., M. V., B. T. i D. H., pravilno zaključio da iz njih ne proizlazi pouzdan zaključak da je opt. D. V. doista vodio poslovanje društva, već da se radilo o obavljanju odgovarajućih poslova društva koje se ne može podvesti pod gospodarsko upravljanje društvom. Sud prvog stupnja pri tom u odnosu na svjedoke M. F. i M. V., koji su bili u trajnijem poslovnom odnosu u navedenom društvu, ukazuje da iz njihovih iskaza ne proizlazi da bi optuženik opt. D. V. ispostavljao račune, preuzimao uplate, obavljao poslove koji se odnose na financijsko poslovanje društva, već je obavljao poslove kao „poslovođa“ u smislu da je izdavao zaduženja radnicima, razgovarao s njima u vezi plaća i sl. Sud prvog stupnja pravilno u odnosu na ostale svjedoke ukazuje da je riječ o zaposlenicima koji su radili kao kuhari, konobari i sl. i koji su u navedenoj tvrtki radili vrlo kratko vrijeme, po nekoliko mjeseci, odnosno i manje od mjesec dana i da ti svjedoci pri opisivanju konkretnih poslova koje je „kao glavni“ obavljao opt. D. V. zapravo ne opisuju vođenje upravljanja poslovanjem, već opisuju sporedne poslove kao što su to dogovor u vezi ispunjavanja određenih uvjeta kod zapošljavanja, raspoređivanje dnevnih poslova, odlučivanja koje namirnice treba naručiti te o jelovnicima i cjenicima, poslovima u kuhinji u kojoj je znao i pripremati hranu i sl.

 

Iako državni odvjetnik nastoji dovesti u sumnju ispravnost navedenih zaključaka suda prvog stupnja na način da u žalbi ponavlja dijelove iskaza gotovo svih navedenih svjedoka koje je sud prvog stupnja reproducirao u obrazloženju presude i imao u vidu kod izvođenja zaključaka o ovoj odlučnoj okolnosti, ovaj drugostupanjski sud prihvaća kao ispravna utvrđenja suda prvog stupnja da iz navedenih dokaza ne proizlazi zaključak da se radilo o upravljanju i vođenju poslovanja društva od strane opt. D. V.

 

Naprotiv, proizlazi da je optuženik u navedenom društvu zaposlen kao kuhar, a što nesporno proizlazi iz ugovora o radu, te evidentno pomaže bratu koji je direktor i član uprave društva u obavljanju vođenja svakodnevnih poslova („poslovođa“), ali uistinu nema pouzdanih dokaza da je stvarno s bratom M. V. upravljao poslovanjem društva u smislu plaćanja računa, vođenju financijskih poslova, preuzimao uplate i uopće skrbio o gospodarskim interesima društva kao osoba kojoj je to društvo dalo povjerenje (nedvojbeno ga nema na temelju zakona kako je to optuženo).

 

Prema tome, to što opt. D. V. pojedini sezonski radnici na temelju kratkotrajnih kontakata doživljavaju kao „glavnog“ u firmi, a niti jedan konkretna dokaz, kao npr. dokumentacija iz koje bi proizlazilo da je on preuzimao uplate gotovine iz utržka (kao što se to navodi u činjeničnom opisu), plaćao račune i sl., ga u tom smislu ne tereti, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da optužba nije u tom pravcu dokazala tezu da je i opt. D. V. zlouporabio povjerenje u gospodarskom poslovanju.

 

Ovo kazneno djelo je počinio direktor M. V. koji se na temelju zakona bio dužan brinuti o interesima društva i za to je pravomoćno osuđen na temelju presude Županijskog suda u Varaždinu broj K-18/2019., dok opt. D. V., bez obzira što je u činjeničnom opisu citirane presude naveden kao supočinitelj (ali nije suđen i stoga ta okolnost nije relevantna u smislu dokaza o krivnji), to povjerenje ne može zlouporabiti jer ga ni na koji način nije niti stekao. Ne radi se o tome da bi registrirani direktor ili član uprave bio samo formalno postavljen da figurira („slamnati čovjek“), a da stvarno poslovanje i upravljanje društvom vrši osoba iz sjene kako bi prikrila nezakonito djelovanje u cilju stjecanja protupravne imovinske koristi. U prethodnom kaznenom postupku je pravomoćno utvrđeno da je predmetna kaznena djela počinio direktor M. V. s izravnom namjerom, tako da je promašen dio žalbe državnog odvjetnika u kojem se nastoji obezvrijediti uloga M. V. tvrdnjama da se on ne razumije u upravljanje društvom i da stoga sve važnije poslove faktički obavlja optuženik.

 

Sve što je navedeno u odnosu na nedokazanost tvrdnji optužbe za kazneno djelo iz čl. 246. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11 odnosi se i na nedokazanost optužbe u odnosu na kaznena djela iz čl. 256. st. 1. i čl. 248. KZ/11 jer nema dokaza da optuženik nije prijavio prihod firme kako bi izbjegao plaćanje poreza, niti da je bio u obvezi voditi poslovne knjige, o čemu se također na potpuno ispravan način očitovao sud prvog stupnja i koja utvrđenja žalbom državnog odvjetnika također nisu dovedena u pitanje.

 

Iz svih naprijed navedenih razloga, kako žalba nije osnovana, a pri ispitivanju pobijane presude po službenoj dužnosti na temelju čl. 476. st. 1. ZKP/08 je utvrđeno da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba kaznenog postupka koje se taksativno navode u toč. 1. citiranog propisa, niti da je na štetu optuženika povrijedio kazneni zakon u smislu odredbe iz toč. 2., trebalo je na temelju čl. 482. ZKP/08 presuditi kao u izreci.

 

Zagreb, 4. prosinca 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Vesna Vrbetić, v.r.