Broj: Kž 33/2018

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Dubravke Kovačević kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optužene B. K., zbog kaznenog djela iz članka 246. stavaka 1. i 2. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbi optužene B. K. podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu od 8. siječnja 2018. broj Kv-I-2/2018 (K-40/17), o produljenju istražnog zatvora u tijeku postupka nakon podignute optužnice, u sjednici održanoj 26. siječnja 2018.,

 

r i j e š i o   j e

 

Odbija se žalba optužene B. K. kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Zagrebu, u tijeku postupka nakon podignute optužnice protiv optužene B. K., zbog kaznenog djela iz članka 246. stavaka 1. i 2. i drugih KZ/11., pod točkom I. izreke rješenja, na temelju članka 127. stavka 4. i članka 131. stavka 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/11. - Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje u tekstu: ZKP/08.) produljen je istražni zatvor protiv optužene B. K. iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 1. ZKP/08. Pod točkom II. izreke rješenja optuženici je u istražni zatvor uračunato vrijeme lišenja slobode od ... pa nadalje.

 

Protiv tog rješenja žalbu je podnijela optužena B. K. po braniteljici, odvjetnici J. M., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine te da se optuženica pusti na slobodu.

 

Žalba nije osnovana.

 

Žaliteljica smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. i stavka 3. ZKP/08. (u žalbi se ponovno pogrešno navodi „čl. 467. st. 1. toč. 11. i st. 3. ZKP-a“, iako je članak 467. ZKP/08. sastavljen od jednog stavka, koji sadrži četiri točke) navodeći da je izreka rješenja proturječna razlozima rješenja te da nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, kao i da su ti razlozi nejasni i u znatnoj mjeri proturječni. No, kako je vidljivo iz obrazloženja žalbe, žaliteljica tu postupovnu povredu prvenstveno nalazi u tome što izreka pobijanog rješenja ne sadrži rok na koji je „u istrazi“ određen istražni zatvor te visinu jamstva koje može zamijeniti istražni zatvor.

 

Međutim, ponovno se ističe žaliteljici da navedena bitna povreda odredaba kaznenog postupka u pobijanom rješenju nije ostvarena jer obveza prvostupanjskog suda da u izreci rješenja navede visinu jamstva postoji samo u slučaju utvrđenja da postoje uvjeti za zamjenu istražnog zatvora jamstvom, a ako utvrdi da takvih uvjeta nema, o tome je dužan dati razloge u obrazloženju rješenja, što je prvostupanjski sud pravilno i učinio u pobijanom rješenju. Osim toga, a kako je žaliteljici već napomenuto u prethodnim odlukama ovog drugostupanjskog suda, sukladno članku 131. stavku 3. ZKP/08., na koju se odredbu poziva prvostupanjski sud u izreci pobijane odluke, u rješenju o istražnom zatvoru nakon podnošenja optužnice, kao u konkretnom slučaju, rok trajanja istražnog zatvora se ne određuje.

 

Nadalje, iako upire na počinjenje i daljnjeg vida bitne postupovne povrede iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., žaliteljica navodi da prvostupanjski sud nije dao valjane razloge o produljenju istražnog zatvora protiv optuženice, pa je vidljivo da iznosi neslaganje sa zaključcima prvostupanjskog suda, a time u biti osporava pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda.

 

Nasuprot takvim žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da na strani optuženice i dalje postoje one osobite okolnosti koje upućuju na realnu i razborito predvidivu opasnost od njezinog bijega, u cilju izbjegavanja kaznenog progona, čime je ispunjena posebna pretpostavka za produljenje mjere istražnog zatvora protiv optuženice iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 1. ZKP/08., kao što je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da se svrha istražnog zatvora produljenog protiv optuženice po osnovi iz članka 123. stavka 1. točke 1. ZKP/08. ne bi mogla ostvariti zamjenom istražnog zatvora nekom od blažih mjera predviđenih odredbama ZKP/08., pa tako niti predloženim mjerama opreza, niti jamstvom. Za svoju odluku sud je dao jasne, određene i dostatne razloge, koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

 

Naime, prema podacima u spisu predmeta, protiv optuženice je još u stadiju istrage, ..., bio određen pritvor iz osnove u članku 102. stavku 1. točki 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02., 62/03. – pročišćeni tekst i 115/06.) jer je bila nedostupna tijelima kaznenog progona. Ujedno je vidljivo da optuženica niti tijelima inspekcijskog nadzora tijekom ... (koji nadzor je potom rezultirao podizanjem optuženice i vođenjem ovog kaznenog postupka) nije bila dostupna na adresi prijavljenog prebivališta, a tako ni na adresi sjedišta trgovačkog društva kao odgovorna osoba trgovačkog društva. U stadiju istrage je potom terenskom provjerom na adresi prijavljenog prebivališta optuženice u Z., ... utvrđeno da ona na toj adresi ne živi, nakon čega je protiv optuženice naloženo raspisivanje tuzemne tjeralice. Zatim, kako ta tjeralica nije rezultirala pronalaskom optuženice, protiv nje je ... izdan i europski uhidbeni nalog, a zatim naložena i međunarodna potraga. Optuženica je potom uhićena u Republici Mađarskoj ... i zatim ... predana Republici Hrvatskoj. Stoga nije u pravu optuženica kada, opetovano se pozivajući na dopis Interpola iz spisa predmeta (list 464. spisa predmeta), ističe da je bila dostupna tijelima kaznenog progona Republike Hrvatske tijekom provođenja istrage, istodobno proturječno navodeći da nije imala saznanja da se protiv nje vodi ovaj kazneni postupak. Pritom je, međutim, vidljivo da upravo dopis Interpola, na koji se poziva optuženica, potvrđuje da je znala za postupak.

 

Sve navedene okolnosti dovedene u međusobnu vezu te uzimajući u obzir i da optuženica, uz državljanstvo Republike Hrvatske, ima i državljanstvo Republike Srbije, gdje ima i prijavljeno prebivalište i imovinu, a imajući na umu i težinu kaznenih djela koja joj se u ovom kaznenom postupku inkriminiraju potvrđenom optužnicom, upućuju na postojanje konkretne i razborito predvidive opasnosti da će optuženica, u slučaju puštanja na slobodu, pobjeći i tako ponovno postati nedostupna državnim tijelima Republike Hrvatske.

 

Stoga su neosnovane i ničim potkrijepljene žalbene tvrdnje da pobijana odluka predstavlja primjer „selektivnosti i arbitrarnosti u tretmanu osumnjičenika“ jer da je upitno „kakav bi bio zaključak prvostupanjskog suda da optužena osim državljanstva Republike Hrvatske umjesto državljanstva Republike Srbije ima npr. državljanstvo Savezne Republike Njemačke ili Republike Bosne i Hercegovine“. Naime, činjenica dvojnog državljanstva optuženice, a pritom i neovisno o tome o kojoj je državi riječ u smislu drugog državljanstva, samo je jedna od okolnosti koje upućuju na opravdanu vjerojatnost od ponovnog bijega i nedostupnosti optuženice, kako to proizlazi i iz razloga navedenih u pobijanom rješenju.

 

Prema tome, primjena mjere istražnog zatvora protiv optuženice iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 1. ZKP/08. i nadalje je opravdana i nužna, kako je to pravilno utvrdio te valjano obrazložio prvostupanjski sud u pobijanom rješenju. Protivno navodima u žalbi, svrha istražnog zatvora, odnosno nazočnost optuženice u ovom postupku, i prema ocjeni ovog suda, ne bi se mogla, za sada, učinkovito ostvariti primjenom predloženih mjera opreza, pa tako niti jamstvom uz određivanje mjera opreza kao uvjeta jamstva, kako to predlaže žaliteljica (pri čemu se ponovno napominje žaliteljici da žalbenim navodima ni na koji način nije konkretizirala jamstvo te se ujedno opetovano ističe da i u nastavku postupka to može učiniti).

 

Opsežnim citiranjem pravnih stavova Ustavnog suda Republike Hrvatske i Europskog suda za ljudska prava, o kojima je ovaj sud, kao sud drugog stupnja, već vodio računa razmatrajući žalbene navode identično istaknute u prethodnim žalbama optuženice, nije dovedena u sumnju pravilnost zaključka prvostupanjskog suda, kao što niti ponovljeni optuženičin naglasak o postojanju javnobilježnički ovjerene izjave V. Đ., kojom se on obvezuje prijaviti prebivalište optuženice na njegovoj nekretnini u Z. odmah po njezinom izlasku iz istražnog zatvora, ne dovodi u pitanje osnovanost pobijane odluke jer isto ne predstavlja dovoljnu garanciju za prevenciju od ponovne nedostupnosti optuženice.

 

Jednako tako, nije u pravu žaliteljica ni kada tvrdi da je prvostupanjski sud neopravdano zaključio da se optuženica može liječiti u okviru zatvorskog sustava. Naime, iz preslike medicinske dokumentacije koja se nalazi u spisu predmeta (pri čemu žaliteljica netočno navodi da „dostavlja i daljnju medicinsku dokumentaciju“ jer se u prilogu žalbe, a tako niti u spisu predmeta, ne nalazi nikakva novija ili daljnja medicinska dokumentacija), razvidno je da optuženica redovito prima ordiniranu terapiju i redovito se liječnički kontrolira, pa je očito da se odgovarajuća liječnička skrb optuženici može osigurati, a za sada joj se i pruža unutar zatvorskog sustava.

 

Slijedom navedenog, a budući da niti ostalim žalbenim navodima optuženice nije dovedena u pitanje zakonitost i pravilnost pobijanog rješenja, a pritom nisu ostvarene niti povrede na koje ovaj sud, sukladno članku 494. stavku 4. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08. odlučeno kao u izreci ovoga rješenja.

 

Zagreb, 26. siječnja 2018.