1              Poslovni broj: Gž R-1079/2020-2

Poslovni broj: Gž R-1079/2020-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Vedrane Perkušić, predsjednice vijeća, mr. sc. Ivana Tironija, člana vijeća i suca izvjestitelja te Marije Šimičić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. P. – P. iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku M. R., odvjetniku u O. društvu R. i P. d.o.o. iz Z., protiv tuženika H. D., Z., OIB: ..., radi nedopuštenosti otkaza, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 16 Pr-1910/2019-24 od 3. srpnja 2020., na sjednici vijeća održanoj 3. prosinca 2020.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 16 Pr-1910/2019-24 od 3. srpnja 2020.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjski je sud nakon provedenog dokaznog postupka donio presudu kojom je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev slijedećeg sadržaja:

 

„Utvrđuje se da je Odluka tuženika o redovitom otkazu ugovora o radu tužitelju 15. svibnja 2019. nedopuštena te da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao te se nalaže tuženiku vratiti tužitelja na rad na radno mjesto šefa kuhinje te mu naknaditi parnični trošak, sve u roku od 8 dana.“

 

Protiv prvostupanjske presude tužitelj je podnio žalbu i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, koji žalbeni razlozi su predviđeni odredbama članka 353. stavak 1. točke 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - odluka USRH, 84/08., 96/08. - odluka USRH, 123/08. i 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. - odluka USRH i 70/19., dalje ZPP). Tužitelj predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da usvoji tužbeni zahtjev.

 

Tuženik je podnio odgovor na žalbu tužitelja u kojem u bitnome predlaže da drugostupanjski sud odbije žalbu kao neosnovanu te potvrdi prvostupanjsku presudu.

 

Žalba tužitelja nije osnovana.

 

Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka jest dopuštenost/nedopuštenost redovitog otkaza ugovora o radu tužitelju radi skrivljenog ponašanja. S tim u svezi predmet spora je i zahtjev tužitelja za vraćanjem na posao i to baš na radno mjesto šefa kuhinje.

 

Prije svega je za istaknuti kako ispitujući prvostupanjsku presudu kao i postupak koji je prethodio njezinom donošenju, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda odredbi parničnog postupka koje su predviđene odredbama članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

 

Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud utvrdio slijedeće odlučne činjenice:

- da je između tužitelja kao radnika i tuženika kao poslodavca zaključen 2. travnja 1997. ugovor o radu ne neodređeno vrijeme, te kasnije i aneksi ugovora, na temelju kojih je pravnih poslova tužitelj (u vrijeme spornog otkaza) obavljao posao radnog mjesta šefa kuhinje,

- da je tuženik dana 15. svibnja 2019. donio odluku o redovitom otkazu ugovora o radu s pripadajućim aneksima tužitelju, a koji je otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika – tužitelja,

- da je tuženik predmetnu odluku o otkazu donio stoga što je tužitelj 30. travnja 2020. obavljajući posao šefa kuhinje, podređenom radniku – kolegi kuharu A. M., razbio kuhano jaje o glavu iz razloga što ovaj nije dobro oprao jagode, koje se morale biti servirane za doručak u hotelu, pri tome uzimajući u obzir da je tužitelj ranije bio opominjan na povrede obveza iz radnog odnosa,

- da je odluku o otkazu tužitelj zaprimio 15. svibnja 2019.,

- da je tužitelj protiv navedene odluke o otkazu podnio tuženiku zahtjev za zaštitu prava (nadnevka 15. svibnja 2019.), na koji tuženik nije odgovorio,

- da je tuženik prije donošenja odluke o otkazu, o namjeravanoj odluci proveo savjetovanje sa sindikalnim povjerenikom, budući kod poslodavca nije utemeljeno radničko vijeće,

- da je sindikalni povjerenik 14. svibnja 2019., a očitujući se na podnesak poslodavca kojim je traženo savjetovanje, naveo kako je Sindikat suglasan sa odlukom poslodavca,

- da je tuženik prije spornog otkazivanja, 4 puta pisano opominjao - upozoravao tužitelja na povrede obveza iz radnog odnosa (koja je opomene tužitelj zaprimio 20. studenog 2012., 10. svibnja 2013., 29. listopada 2013. i 25. rujna 2015.),

- da je tužitelj navedene opomene – upozorenja dobivao zbog toga što je radniku protupropisno usmeno odobrio godišnji odmor, zbog buke i galame u kuhinji te loše pripremljenog jela (steak), te u 2 navrata zbog pušenja u prostoru kuhinje, a što je zabranjeno.

 

Slijedom navedenih činjenica prvostupanjski je sud zaključio kako je tužitelj u predmetnom slučaju, kao šef kuhinje neprimjereno i neopravdano grubo postupio prema svom podređenom kolegi kuharu, na način da je kuhano jaje razbio o njegovu glavu. Na ovaj način da ga je doveo u ponižavajući i neprijatan položaj pred drugim kolegama, a takvo postupanje da je suprotno odredbi članka 61. Pravilnika o radu tuženika. Prvostupanjski sud dalje zaključuje kako je predmetno postupanje tužitelja kao šefa kuhinje neprofesionalno te suprotno načelima nepristranosti, korektnosti, dijaloga i tolerancije. Slijedom navedenog po mišljenju prvostupanjskog suda predmetno ponašanje tužitelja nedvojbeno je utjecalo na lošu atmosferu u radnom okruženju, odnosno u kuhinji u kojoj je tužitelj bio glavni. Stoga prvostupanjski sud zaključuje kako su se u konkretnom slučaju ispunile pretpostavke za redoviti otkaz ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika – tužitelja, a koje su pretpostavke predviđene odredbom članka 115. stavak 1. točka 3. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 93/14., 127/17. i 98/19., dalje ZR). Sukladno iznijetom prvostupanjski je sud zaključio kako je otkaz tuženika tužitelju dopušten pa je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

 

Navedena utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer su rezultat logične i uvjerljive ocjene izvedenih dokaza kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a. Prvostupanjski je sud u obrazloženju pobijane presude naveo jasne i valjane razloge zbog čega smatra da je predmetni redoviti otkaz ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja tužitelja dopušten. Tuženik svojim žalbenim navodima ničim nije doveo u sumnju pravilnost utvrđenja činjeničnog stanja od strane prvostupanjskog suda i zakonitu primjenu materijalnog prava. U tom se smislu, a zbog nepotrebnog ponavljanja, žalitelj prvenstveno upućuje na obrazloženje prvostupanjske presude.

 

Odredbom članka 115. stavak 1. točka 3. ZR-a propisano je da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazani rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju ako radnik krši obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika). Nadalje, odredbom članka 119. stavak 1. ZR-a, propisano je kako je prije redovitog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac dužan radnika pisano upozoriti na obvezu iz radnog odnosa i ukazati mu na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede te obveze, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini. Stavkom 2. istog članka određeno je kako prije redovitog ili izvanrednog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac je dužan omogućiti radniku da iznese svoju obranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.

 

Da bi se radilo o skrivljenom ponašanju radnika i kršenju obveza iz radnog odnosa, potrebno je da su kumulativno ispunjena tri uvjeta:

a) da se radi o obvezama koje proizlaze iz radnog odnosa,

b) da je obveze kršio isključivo radnik i

c) da je radnik obveze kršio s namjerom.

 

Pri ocjeni postoje li opravdani razlozi za redoviti otkaz ugovora o radu zbog skrivljenog radnikovog ponašanja treba uzeti u obzir ukupno ponašanje radnika za sve vrijeme trajanja radnog odnosa i to ponašanje u odnosu prema obvezama koje proizlaze iz naravi posla koje je morao obavljati.

 

Iz izvedenih dokaza nedvojbeno proizlazi kako su u predmetnom slučaju ispunjene sva 3 navedena uvjeta, za zaključak o skrivljenom ponašanju tužitelja. Kako je k tome tuženik kao poslodavac prije otkaza tužitelju proveo obvezno savjetovanje sa sindikalnim povjerenikom sukladno odredbi članka 153. stavak 3. u svezi sa odredbama članka 150. ZR-a, to je jasno kako je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev za utvrđenjem otkaza nedopuštenim i posljedično tome i zahtjev za vraćanjem tužitelja na posao šefa kuhinje.

 

Usput je za napomenuti da budući je tužitelj već opominjan od strane tuženika na povrede obveza iz radnog odnosa, a posebno vodeći računa o okolnostima samog spornog događaja, nije bilo razloga da tuženik prije predmetnog otkaza ponovno opominje tužitelja na njegovo ponašanje odnosno dužnost poštivanja obveza iz radnog odnosa.

 

Tužitelj u žalbi ističe konkretne žalbene razloge na koje se potrebno osvrnuti i to kako slijedi.

 

1. Tužitelj u žalbi ističe kako prvostupanjski sud nije proveo postupak savjetovanja sa sindikalnim povjerenikom na zakonom propisan način. Konkretno žalitelj smatra da je zbog propusta dostavljanja sindikalnom povjereniku pisane obrane tužitelja prije otkaza, sam otkaz nedopušten. S tim u svezi za reći je slijedeće. Iz sadržaja dopisa tuženika sindikalnom povjereniku od 9. svibnja 2015. koji je povjerenik zaprimio istog dana tj. 9. svibnja 2015. (str. 14 spisa) razvidno je kako je tuženik obavijestio sindikalnog povjerenika o svim pravno relevantnim činjenicama kao i o namjeri redovnog otkaza ugovora o radu tužitelju, a zbog njegovog skrivljenog ponašanja. Okolnost što tuženik pri tome nije dostavio sindikalnom povjereniku pisanu obranu tužitelja nije pravno relevantna i ne čini sam postupak savjetovanja nevaljanim. Ovo tim više što je tuženik u dopisu sindikalnom povjereniku naveo kako je zaprimio od tužitelja njegovu pisanu obranu, te da je sindikalni povjerenik D. G. prema vlastitom kazivanju na ročištu od 11. ožujka 2020. iskazao kako je potom stupio u kontakt sa tužiteljem.

 

Smisao obavještavanja radničkog vijeća odnosno u konkretnom slučaju sindikalnog povjerenika jest u tome da mu se omogući da nakon upoznavanja s razlozima poslodavca za namjeravani otkaz ugovora o radu, izrazi svoje stajalište o namjeravanoj odluci. U predmetnom slučaju sindikalni povjerenik je imao tu mogućnost koju je i iskoristio na način da se suglasio sa namjeravanom odlukom o otkazu tužitelju.

 

2. Tužitelj u žalbi navodi kako je sporni događaj snimljen nadzornim kamerama, a da on, iako je vidio postojanje kamera, nije znao da su uključene te da snimaju. Stoga prema mišljenju žalitelja radi se o nezakonitom dokazu pa da se na njemu ne smije temeljiti odluka o otkazu. U svezi sa ovim žalbenim razlogom potrebno je reći slijedeće. Zakonitost pribavljanja dokaza u situacijama video nadzora u radnom prostoru treba ocjenjivati od slučaja do slučaja, vodeći računa i o odredbama Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“, broj 71/14., 118/14., 154/14., 94/18. i 96/18., dalje ZZR), posebno odredbama članka 43. ZZR-a.

 

Slijedom navedenog prema pravnom stajalištu ovog drugostupanjskog suda video nadzor kuhinje u kojem se zbio predmetni događaj ne bi bio dopušten pod pretpostavkom da poslodavac (tuženik) o video nadzoru – kamerama nije obavijestio radnike odnosno pod pretpostavkom da je video kamare postavio tajno. Međutim iz dokaza izvedenih u ovom postupku nameće se zaključak kako je u konkretnom slučaju video nadzor kuhinje u kojoj se odvijao radni proces bio dopušten. Naime iz iskaza sindikalnog povjerenika D. G. na ročištu za glavnu raspravu od 11. ožujka 2020. proizlazi kako nadzorne kamere postoje u hotelu pa tako i u kuhinji tuženika, te da su, a što je posebno za istaknuti, svi radnici bili upoznati s postojanjem kamera. Da je tome zaista tako proizlazi i iz kazivanja samog tužitelja na ročištu za glavnu raspravu od 2. lipnja 2020. On iskazuje: „Bio sam svjestan postojanja nadzornih kamera, kao i činjenice da iste snimaju iako su nekad neke bile neispravne“ (str. 66. spisa). Kod takovog stanja stvari, kada je radnik znao za postojanje video nadzora u radnoj prostoriji (kuhinji), a vodeći računa o potrebi postojanja pravične ravnoteže između radnikovog prava na privatnost i poslodavčevog legitimnog poslovnog interesa da nadzire proces rada, ovaj drugostupanjski sud smatra kako je u predmetnom slučaju video nadzor bio dopušten, a s time i dokaz pregledom zabilježenog materijala video kamerom.

 

3. Žalitelj u žalbi ističe kako je sam radnik A. M., kojem je tužitelj razbio kuhano jaje o glavu, iskazao da je nakon predmetnog događaja nastavio raditi svoj posao te da nikome nije iznio primjedbu ili pritužbu na ponašanje tužitelja. Tužitelj sugerira da kada se sam radnik nije smatrao oštećenim to da nema razloga za otkaz tužitelju. Žalitelj nije u pravu. Naime, koje su pretpostavke za redoviti otkaz zbog skrivljenog ponašanja radnika već je navedeno u ovom obrazloženju, a među njima nije i postupanje „oštećenog“ radnika nakon spornog događaja. No, usput je za navesti kako i sam radnik A. M. u svom kazivanju pred sudom 21. siječnja 2020. navodi kako se nakon što mu je tužitelj razbio kuhano jaje o glavu osjećao jadno, a da su ostali kolege bili u šoku.

 

Dakle, kako u konkretnom slučaju nisu ostvareni žalbeni razlozi koje ističe tužitelj, kao ni oni na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a., to je trebalo žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu, a ovo na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude.

 

U Splitu, 3. prosinca 2020.