1              Poslovni broj: Gž R-833/2020-2

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž R-833/2020-2

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu po sutkinji Mariji Šimičić, u pravnoj stvari tužitelja I. J., OIB: ..., iz S., kojeg zastupa punomoćnik A. P., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: ..., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr-496/2019 od 28. svibnja 2020., 3. prosinca 2020.,

 

p r e s u d i o j e:

 

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr-496/2019 od 28. svibnja 2020. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke, kojim je odbijen dio njegovog tužbenog zahtjeva.

 

II. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr-496/2019 od 28. svibnja 2020. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke, kojim je prihvaćen dio tužbenog zahtjeva tužitelja.

 

III. Odbijaju se žalbe tužitelja i tuženice kao neosnovane i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr-496/2019 od 28. svibnja 2020. u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke, koji sadrži odluku o troškovima postupka.

 

IV. Odbija se zahtjev tužitelja da mu tuženica naknadi troškove sastavljanja odgovora na žalbu kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici da tužitelju na ime neisplaćenih dodataka na plaću isplati bruto iznos od 52.831,13 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, a koje teku na mjesečne iznose kako je to pobliže navedeno u izreci presude, dok je za više zatražen iznos od 28.338,84 kuna sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama, kao i za zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto iznosu od 52.831,13 kuna, te zahtjev za isplatom na žiro-račun punomoćnika tužitelja A. P., odvjetnika u Z., IBAN: HR ..., tužbeni zahtjev
tužitelja odbijen kao neosnovan (točka I. izreke).

 

Odlukom o troškovima postupka naloženo je tuženici da u roku od osam dana naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 16.770,26 kuna sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, a sve kako je to pobliže navedeno u izreci presude (točka II. izreke).

 

Protiv te presude žale se obje stranke.

 

Tužitelj je pobija u cijelosti, ali kako nema pravni interes pobijati je u dijelu u kojem je prihvaćen dio njegovog tužbenog zahtjeva, to je pobija u dijelu kojim je odbijen dio njegovog tužbenog zahtjeva, kao što je pobija i u dijelu koji sadrži odluku o troškovima postupka, zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine», broj 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07. – Odluka USRH, 84/08., 96/08. – Odluka USRH, 123/08. – ispra., 57/11., 148/11-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. - Odluka USRH i 70/19. – u daljnjem tekstu: ZPP), koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe članka 117. stavak 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 70/19.), s prijedlogom da se postupi shodno žalbenim navodima.

 

Tuženica prvostupanjsku presudu pobija u dijelu kojim je prihvaćen dio tužbenog zahtjeva tužitelja, kao i u dijelu koji sadrži odluku o troškovima postupka, zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. ZPP-a, s prijedlogom da se u tom dijelu preinači u smislu žalbenih navoda.

 

Tužitelj je u odgovoru na žalbu osporio sve žalbene navode tuženice kao neosnovane te je predložio da se žalba kao takva odbije. Tužitelj je zatražio trošak na ime sastavljanja odgovora na žalbu.

 

Tuženica nije podnijela odgovor na žalbu.

 

Žalbe nisu osnovane.

 

Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

 

Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upućuju žalitelji jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude.

 

Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovan i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanje.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu dodatka na plaću za prekovremeni rad, za rad noću, subotama, nedjeljama, blagdanima i u smjenama za razdoblje od 1. ožujka 2006. do 31. prosinca 2008., koji je rad kako tvrdi obavljao kao pripadnik Oružanih snaga Republike Hrvatske, s činom razvodnika u ustrojbenoj cjelini Hrvatske ratne mornarice s pristožernim postrojbama, Flota Hrvatske ratne mornarice, Diviziji za površinsko djelovanje, Ophodni brod ..., pogonsko brodski obred na dužnosti topnika od 4. lipnja 2005.

 

Tužitelj svoj zahtjev temelji na odredbama članka 39. stavka 1. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine", broj 92/04. – u daljnjem tekstu: KU/04.) koji je u primjeni od 1. srpnja 2004. i članka 44. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 93/08. – u daljnjem tekstu: KU/08.) koji je u primjeni od 31. srpanja 2008., kao i odredbi članaka 92. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95., 54/95., 65/95., 102/98., 17/01., 82/01., 114/03., 123/03., 142/03., 30/04., 137/04., 68/05., 149/09., 61/11 – u daljnjem tekstu: ZR) te članaka 14. Zakona o službi o oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 33/02., 58/02., 175/03., 136/04. i 76/07. – u daljnjem tekstu: ZSOS).

 

Prvostupanjski sud djelomično je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja nakon što je zaključio da ZSOS-a, a ni propisi doneseni na temelju toga Zakona ne reguliraju iznose i način isplate dodatka na plaću djelatnih vojnih osoba s osnova prekovremenog rada, rada noću, subotom, nedjeljom i blagdanima i u smjenama, i da se u ovom slučaju imaju primijeniti propisi o držanim službenicima i namještenicima te opći propisi o radu, odnosno odredbe navedenih KU i ZR-a.

 

Odredbom članka 39. stavkom 1. KU/04. i članka 44. KU/08., koji istovjetno propisuju da će se osnovna plaća službenika i namještenika uvećavati za rad noću 40%, a prekovremeni rad 50%, za rad subotom 25%, za rad nedjeljom 35%, za rad u drugoj smjeni ukoliko službenik ili namještenik radi naizmjenično ili najmanje dva radna dana u tjednu, u prvoj i drugoj smjeni 10%. Ukoliko službenik ili namještenik radi pak na blagdane odnosno neradne dane utvrđeno zakonom i na Uskrs, ima pravo na uvećanu plaću za 15%, pri čemu se prekovremenim radom, kada je rad službenika i namještenika organiziran u smjenama (dvije prve-dvije druge-dvije treće-dva dana slobodna) ili u turnusu smatra svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati kao i svaki sat rada duži od predviđenog rada utvrđen dnevnim rasporedom rada, ako je rad službenika i namještenika organizira na drugačiji način, prekovremeni rad je rad duži od 40 sati tjedno. Umjesto uvećanja osnovne plaće po osnovi prekovremenog rada, službenik ili namještenik može koristiti jedan ili više slobodnih radnih dana prema ostvarenim satima prekovremenog rada u omjeru 1:1,5, te mu se u tom slučaju izdaje rješenje u kojem se navodi broj i vrijeme korištenja slobodnih dana kao i vrijeme kada je prekovremeni rad ostvaren.

 

Odredbom članka 92. ZR-a, propisano je da za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad, nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim radnim danom koji je zakonom određen da se ne radi, radnik ima pravo na povećanu plaću.

 

Budući da je prvostupanjski sud prihvatio stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznesen u rješenju poslovni broj Revr-206/14-2 od 23. studenog 2016., da tužitelj ima pravo na uvećanje isplate za prekovremeni rad iz KU-a, samo za stvarno ostvarene sate rada duže od punog radnog vremena, a ne i za sate za koje nije stvarno izvršavao svoje radne obveze, a kako je sudski vještak za knjigovodstvo i financije V. K. prilikom izrade dopune vještačenja od 22. siječnja 2018., u skladu s navedenim stavom, pravilno u varijanti II. obračunao i uzeo u obzir činjenicu, da boravak tužitelja na brodu u slučaju višednevnih službi na moru traje 24 sata i da je na temelju zapovijedi neposrednog nadređenog odradio određeni broj prekovremenih sati, a za što nije koristio slobodne dane, pa je shodno tome naveo da se osam sati odnosi na redovan rad koji je tužitelju plaćen kroz isplaćenu plaću, osam sati na dnevni odmor i osam sati prekovremeni rad koji je obračunat u skladu s KU-om, i u kojoj je varijanti sudski vještak iz obračuna izuzeo osam sati na ime dnevnog odmora, jer tužitelj za vrijeme odmora od osam sati nije ostvario ni redovni ni prekovremeni rad ni dežurstvo, to je pravilno taj sud postupio kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja koji je postavljen prema toj varijanti i kada je tužitelju za sporno razdoblje od 1. ožujka 2006. do 31. prosinca 2008., po utuženoj osnovi dosudio bruto iznos od 52.831,13 kuna skupa sa zakonskim zateznim kamatama koje na svaki pojedinačni mjesečni iznos teku od 15.-og dana u mjesecu za prethodni mjesec pa do isplate, po stopi uređenoj člankom 29. stavkom 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. – u daljnjem tekstu: ZOO), kao što je pravilno postupio i kada je odbio dio tužiteljevog zahtjeva za isplatom više traženog iznosa od 28.338.84 kuna.

 

Stoga, neosnovano tužitelj u žalbi tvrdi da mu pripada cijeli utuženi iznos, iz razloga što u konkretnom slučaju, kada tužitelj kroz utuženo razdoblje zbog naravi svoga posla nije smio ili nije mogao napustiti brod tijekom višednevnih službi na brodu, nije životno i logično da nema slobodno vrijeme, odnosno vrijeme za odmor u trajanju od osam sati dnevno, pa je pravilno postupio prvostupanjski sud kada tako provedeno vrijeme izvan odrađenih sati rada nije smatrao prekovremenim radom, zbog čega je pravilno taj sud postupio kada je dio zahtjeva tužitelja za iznos od 28.338,84 kuna, odbio kao neosnovan.

 

Isto tako, neosnovano tuženica u žalbi tvrdi da je pogrešno prvostupanjski sud cijenio neosnovanim prigovor zastare istaknut u podnesku od 7. listopada 2019. u odnosu na potraživanje 52.606,36 kuna, koje predstavlja razliku između konačno postavljenog zahtjeva iz podneska tužitelja od 15. ožujka 2018. (iznos od 81.162,97 kuna) i iznosa koji je bio postavljen i koji mu je bio dosuđen ranijom pravomoćnom i ovršnom presudom Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-356/09 od 23. srpnja 2013. u iznosu od 28.556,61 kuna, a koja je presuda ukinuta prethodno citiranim rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, tvrdeći da se radi o preinaci tužbe na temelju odredbe članka 191. stavka 1. ZPP-a.

 

U odnosu na ove žalbene navode ukazuje da je tužitelj podneskom primljenim kod prvostupanjskog suda 1. lipnja 2009. (listovi od 11. do 15. spisa) postavio tužbeni zahtjev sukladno odredbama članka 186.b ZPP-a (tzv. stupnjevita tužba), i da je konačno postavio tužbeni zahtjev podneskom zaprimljenim kod prvostupanjskog suda 15. ožujka 2018. na iznos od 81.162,97 kuna, i to nakon što je dostavljana dokumentacija od strane tuženice i nakon što je sačinjen dopunski nalaz i mišljenje vještaka za financije, pa je pravilno prvostupanjski sud postupio kada je o konačno postavljenom tužbenom zahtjevu odlučivao jer se ne radi o preinaci tužbe.

 

Odredbom članka 191. stavkom 3. ZPP-a, propisano je da tužba nije preinačena ako je tužitelj promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode, tako da zbog toga tužbeni zahtjev nije promijenjen.

 

Tužitelj je u postupku postavio stupnjevitu tužbu, pa je konačno tužbeni zahtjev postavio u skladu s visinom utvrđenom od stranke vještaka, a što je u skladu s navedenom zakonskom odredbom jer se zatražena isplata u ovom postupku odnosi na istu činjeničnu i pravu osnovu zahtjeva koja je već navedena u tužbi.

 

Kako takvim postupanjem tužitelj nije objektivno preinačio tužbu, to u ovom slučaju nije ni bio potreban pristanak tuženice u smislu odredbe članka 190. stavka 2. ZPP-a, jer se ne radi o preinaci tužbenog zahtjeva.

 

Isto tako, neosnovano tuženica ističe da u postupku nisu utvrđeni stvarno odrađeni sati rada izvan redovnog radnog vremena, kada iz stanja spisa i pobijane odluke proizlazi da je sudski vještak za financije V. K. utvrdio sate rada tužitelja na temelju podataka koje je tuženica dostavila u spis, i to na temelju službene evidencije plovidbe tužitelja - brodskog dnevnika, pa je u odnosu na tako utvrđene sate rada, pravilno izradio obračun razlike prekovremenog rada i rada subotom, nedjeljom, noću i blagdanima za utuženo razdoblje, kao što je pravilno postupio i kada je izuzeo osam sati na ime dnevnog odmora za vrijeme boravka tužitelja na brodu u slučaju višednevnih službi na moru koje su trajale 24 sata.

 

Za navesti je da u slučaju spora u vezi s radnim vremenom, ako poslodavac ne vodi evidenciju o radnom vremenu na propisani način, teret dokazivanja radnog vremena leži na poslodavcu. Evidencija radnog vremena podrazumijeva uz ostalo i evidenciju prekovremenog rada, u ovom slučaju i stvarno odrađene sate po toj osnovi od strane tužitelja, a koje je naznačeni sudski vještak za financije upravo na temelju evidencije tuženice za tužitelja pravilno utvrdio.

 

Ni ostali žalbeni navodi tužitelja i tuženice ne utječu na pravilnost i zakonitost prvostupanjske odluke u dijelu kojim je prihvaćen dio tužbenog zahtjeva tužitelja, kao ni u dijelu kojim je odbijen dio tužbenog zahtjeva tužitelja.

 

Pravilna je i odluka o trošku u dosuđenom iznosu jer se temelji na odredbama članka 154. stavka 3. ZPP-a i članka 155. ZPP-a, u vezi s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 117/98., 75/09., 18/11., 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15.), pa neosnovano tuženica tvrdi da dvije radnje poduzete od strane tužitelja nisu bile potrebne za vođenje postupka, dok tužitelj odluku o trošku posebnim razlozima ne pobija, kada je pravilno prvostupanjski sud utvrdio sve potrebne radnje poduzete u postupku od strane obiju stranaka i u odnosu na njihov uspjeh u postupku prema vrijednosti predmeta spora utvrdio je pripadajući trošak tužitelju.

 

S obzirom na navedeno, valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, odbiti žalbe tužitelja i tuženice kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanim dijelovima.

 

Odlučujući o troškovima odgovora na žalbu na temelju odredbe članka 166. stavka 1. ZPP-a, ovaj sud je ocijenio da taj trošak tužitelju nije bio potreban za vođenje ove parnice na temelju odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 155. stavkom 1. ZPP-a.

Zbog svega navedenog, odlučno je kao u izreci ove presude.

 

U Splitu 3. prosinca 2020.