1                      Poslovni broj: 2 UsI-666/2020-14

 

 

                                                          Poslovni broj: 2 UsI-666/2020-14

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničarke Sofije Germovšek, u upravnom sporu tužitelja Z. L., iz R., kojeg zastupa opunomoćenik A. B., odvjetnik u V., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Z., kojeg zastupa službena osoba M. Š. M., radi svojstva osiguranika, 3. prosinca 2020.,

p r e s u d i o   j e

              Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: UP/II-140-01/20-02/03370351332, URBROJ: 341-99-11/2-20-2167 od 12. svibnja 2020., radi poništenja rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Rijeci, KLASA: UP/I-140-10/19-02/03370351332, URBROJ: 341-14-11/2-19-22040 od 17. veljače 2020., te radi nadoknade troškova ovoga upravnog spora.

 

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Rijeci, KLASA: UP/I-140-10/19-02/03370351332, URBROJ: 341-14-11/2-19-22040 od 17. veljače 2020., odbijen je tužiteljev zahtjev (podnesen 29. ožujka 2017.) da mu se prizna svojstvo osiguranika po osnovi radnog odnosa od 3. siječnja 2004. i dalje kod poslodavca Ministarstva unutarnjih poslova.

Tuženik je rješenjem, KLASA: UP/II-140-01/20-02/03370351332, URBROJ: 341-99-11/2-20-2167 od 12. svibnja 2020. odbio žalba tužitelja izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja.

Navedena rješenja donesena su u izvršenju ovosudne presude, poslovni broj: 4 UsI-1429/2017-12 od 2. srpnja 2019., kojom su poništena ranija rješenja obaju stupnjeva donesena u ovoj upravnoj stvari, zbog nedostataka u potpisivanju tih rješenja.

Tužitelj u tužbi i kasnije u sporu osporava zakonitost tuženikove odluke od 12. svibnja 2020., elaborira svoja stajališta vezana uz postupke vođene pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske i Europskim sudom za ljudska prava, te tvrdi, u bitnome, da kod tužitelja nije nastavljen zakonom propisan postupak prestanka službe koji se provodi nakon okončanja postupka raspolaganja jer u odnosu na tužitelja nije doneseno rješenje o prestanku službe nakon konačnosti rješenja o stavljanju na raspolaganje, da – u skladu s vrhovnosudskom praksom – za prestanak radnog odnosa nije dovoljan samo upis prestanka radnog odnosa u radnoj knjižici, već je neophodno da budu donesena dva rješenja, o stavljanju na raspolaganje i o prestanku radnog odnosa, dok je kod tužitelja upis prestanka radnog odnosa proveden bez donošenja zakonom propisanoga utvrđujućeg rješenja o prestanku radnog odnosa (službe), koje rješenje nikada nije ni doneseno. Detaljno obrazlaže razloge zbog kojih smatra da službena osoba D. U. nije bila ovlaštena potpisati drugostupanjsko rješenje, a čak i da jest, da to je trebala učiniti vlastoručno. Tužitelj predlaže da Sud poništi drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje. Traži i naknadu troškova spora, u ukupnom iznosu od 9.375,00 kuna (PDV uključen).

Tuženik u odgovoru na tužbu i u nastavku spora ostaje kod navoda osporenog rješenja, osporava tužiteljevu interpretaciju odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i Europskog suda za ljudska prava (koje odluke tužitelju nisu išle u prilog), elaborira zbog čega smatra da nije bilo nedostataka u potpisivanju drugostupanjskog rješenja,  te predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu upravnog postupka u kojem je doneseno osporeno rješenje, u spisu ovosudnog spora vođenog pod poslovnim brojem 4 UsI-1429/2017, te u spisu ovoga upravnog spora. Na prijedlog tužitelja, od strane tuženika pribavljena je dodatna dokumentacija vezana uz ovlasti službene osobe koja je donijela drugostupanjsko rješenje. Raspravnim rješenjem od 21. listopada 2020. odbijeni su daljnji dokazni prijedlozi tužitelja, zbog razloga iznesenih u tom rješenju.

Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je, nakon provedene rasprave, utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

U obrazloženjima osporavanih rješenja te u odgovoru tuženika na tužbu citirane su mjerodavne odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj 102/98, 71/99, 127/00, 59/01, 109/01, 147/02 i 117/03, u nastavku teksta: ZOMO) i drugih primjenjivih propisa. Ove odredbe tužitelju su stoga poznate.

Pravomoćnim i izvršnim rješenjem Protuobavještajne agencije, KLASA: P1060-UP0501, URBROJ: 539-20-01710-03/38736 od 29. kolovoza 2003., koje je tužitelju dostavljeno 13. rujna 2003., tužitelj, u svojstvu zaposlenika navedenog tijela, stavljen na raspolaganje Vladi Republike Hrvatske (t. 1. izreke rješenja), utvrđeno je da tužitelj ima pravo ostati u službi do isteka otkaznog roka koji traje četiri mjeseca (t. 2.), da mu državna služba prestaje prvog dana po isteku roka raspolaganja dana 2. siječnja 2004. (t. 3.), te da ima pravo na plaću i sva druga prava iz Zakona o državnim službenicima i namještenicima do dana prestanka službe (t. 4.).

Točkom 3. navedenog rješenja pravomoćno je i izvršno utvrđeno da tužitelju državna služba prestaje 2. siječnja 2004. godine. Tužitelj do sada nije uspio postići stavljanje ovog rješenja ili njegova dijela izvan snage, iako je s tim ciljem koristio različita pravna sredstva. Riječ je, dakle, o upravnom aktu koji i dalje proizvodi pravne učinke, uključujući učinak utvrđenja prestanka državne službe tužitelja s danom 2. siječnja 2004. godine.

Sve dok netom navedeni pravni učinak traje, javnopravna tijela mirovinskog osiguranja vezana su utvrđenjem prestanka tužiteljeve državne službe sa spomenutim danom, kao i na tom utvrđenju zasnovanim prijavno-odjavnim podacima. Pri postojanju pravomoćnoga i izvršnog rješenja kojim je odlučeno o tome, nisu od utjecaja prigovori tužitelja vezani uz (ne)dopuštenost odlučivanja o stavljanju na raspolaganje i o prestanku službe istim rješenjem. Kada bi se tijela mirovinskog osiguranja upustila u takvo razmatranje, izašla bi iz okvira svoje stvarne nadležnosti, te protupravno ignorirala svojstva izvršnosti i pravomoćnosti točke 3. rješenja od 29. kolovoza 2003. godine. Postoji pravomoćno i izvršno rješenje kojim je odlučeno, između ostalog, o prestanku državne službe tužitelja, a u ovom postupku nije odlučno je li to rješenje doneseno pravilno te trpi li od kakvih pravnih nedostataka. Dokle god to rješenje postoji, izravno ni neizravno nema valjanoga pravnog uporišta za nastojanja da se njegovi pravni učinci isključe, relativiziraju, niti zanemare. Pored netom navedenog, ovo slijedi, između ostalog, iz stajališta iznesenih u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-IIIB-3775/2018 od 31. siječnja 2019., donesene povodom ustavne tužbe ovdje tužitelja u drugom predmetu.

Osnovu za nastavno priznavanje svojstva osiguranika tužitelju po osnovi radnog odnosa kod konkretnog poslodavca moglo bi činiti samo izvršno rješenje kojim se oglašuje ništavim ili poništava točka 3. rješenja od 29. kolovoza 2003. godine. Stoga ni ostali navodi tužitelja ne mogu dovesti do drukčijeg rješavanja ove upravne stvari.

Što se tiče ovlasti službene osobe D. U. za potpisivanje osporavanog rješenja tuženika, Sud naglašava sljedeće. Iz odredbe članka 23. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09, u nastavku teksta: ZUP) proizlazi da se ovlast konkretne službene osobe za postupanje u upravnom postupku odnosno za rješavanje u upravnoj stvari utvrđuje objedinjenim sagledavanjem opisa poslova u ustrojstvenim propisima i akta kojim je dotična službena osoba raspoređena na odnosno radno mjesto (pritom nije riječ o poimeničnom ovlašćivanju u smislu punomoći). Kod državnih i lokalnih službenika riječ je o objedinjenom sagledavanju sadržaja pravilnika o unutarnjem redu i rješenja o rasporedu na radno mjesto. Ovdje tuženik je ustanova, čiji zaposlenici su u općem radnopravnom režimu, pa se u odnosu na njih ne donosi rješenje o rasporedu na radno mjesto, već se s njima sklapa ugovor o radu. Objedinjenim sagledavanjem djelokruga Odjela za žalbe i upravne sporove (čl. 20. Pravilnika o unutarnjem ustrojstvu Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje) i ugovora o radu za položajno radno mjesto koji je tuženik sklopio sa zaposlenicom D. U. (napose čl. 2., čl. 3. i čl. 13. ugovora), Sud utvrđuje da je spomenuta službena osoba bila ovlaštena donijeti ovdje osporavano drugostupanjsko rješenje. U pogledu okolnosti da primjerak tog rješenja dostavljen tužitelju nije vlastoručno potpisan, ovaj Sud upućuje na – tužitelju poznatu - upravnosudsku praksu povezanu s primjenom članka 140.b ZOMO-a (npr. rješenje Visokoga upravnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Usž-3014/20-3 od 26. kolovoza 2020.). Pri tome nije od utjecaja način potpisivanja u drugim vrstama akata i postupaka (npr. u stranačkoj komunikaciji tuženika sa sudom).

Podredno, čak i da je osnovan neki od tužiteljevih prigovora što se odnose na ovlast i/ili način potpisivanja drugostupanjskog rješenja (premda to nije slučaj, zbog prethodno iznesenog), to sâmo po sebi ne bi bila apsolutno bitna povreda pravila upravnog postupka. Uzevši u obzir da je, prema izlaganju tuženika (nadležnoga javnopravnog tijela), spomenuta službena osoba nedvojbeno bila ovlaštena donijeti to rješenje, te da je izreka osporavanog rješenja po ocjeni Suda nedvojbeno zakonita posrijedi ne bi bila ni relativno bitna procesna povreda, bez obzira na način potpisivanja (pojedinih primjeraka) rješenja (čl. 98. st. 3. ZUP-a, povezano sa čl. 57. st. 2. Zakona o upravnim sporovima, „Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17, u nastavku teksta: ZUS).

Uzevši u obzir navedeno, osporena odluka tuženika ocjenjuje se zakonitom.

Trebalo je stoga, na temelju članka 57. stavka 1. ZUS-a, vezano uz članak 79. toga Zakona, tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.

Iako je donesena presuda kojom je tužbeni zahtjev odbijen, tužitelj nije pozvan na plaćanje sudske pristojbe za tužbu i presudu, jer je oslobođen plaćanja sudskih pristojbi na temelju odredbe članka 11. stavka 1. točke 16., u vezi sa člankom 22. stavkom 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 118/18).

U Rijeci 3. prosinca 2020.

 

S u d a c

 

              dr. sc. Alen Rajko, v.r.   

             

             

Uputa o pravnom lijeku:

 

              Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.