- 1 -              Poslovni broj: Usž-3396/18-2

 

Poslovni broj: Usž-3396/18-2

 

 

 

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A  

 

 

              Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ane Berlengi Fellner, predsjednice vijeća, Mirjane Čačić i Arme Vagner Popović, članica vijeća, te sudske savjetnice Maje Novosel, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja: 1. Z. Ć. iz S.1, 2. I. Ć. iz S.1, 3. M. Ć. iz S.1, 4. L. A. iz S.2, 7. T. D. iz S.2, 8. I. A. iz S.2, 9. N. A. iz S.2, i 10: D. A. iz S.2, koje svi zastupani po opunomoćeniku odvjetniku T. K. iz S.2, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Z., uz sudjelovanje zainteresirane osobe Državnog odvjetništva Republike Hrvatske, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Splitu, radi naknade za oduzetu imovinu, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: UsInoi-63/17 od 23. ožujka 2018., na sjednici vijeća održanoj 3. prosinca 2020.

 

p r e s u d i o j e

             

1. Žalba tužitelja se usvaja i poništava presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: UsInoi-63/17od 23. ožujka 2018.
2. Tužbeni zahtjev tužitelja se usvaja.

1.Poništava se rješenje tuženika, klasa: UP/II-942-01/14-01/710, urbroj: 514-04-02-01-01-17-03 od 17. srpnja 2017.

2. Poništava se rješenje Ureda državne uprave u S.-d. županiji, Služba za imovinsko-pravne poslove, klasa: UP-I-942-04/14-01/10, urbroj: 2181-05-01/019-14-3/MA od 28. srpnja 2014. i predmet vraća prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.

 

Obrazloženje

             

Osporenom presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja tuženika od 17. srpnja 2017. i poništenje rješenja prvostupanjskog tijela od 28. srpnja 2014. godine. Rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja protiv rješenja prvostupanjskog tijela od 28. srpnja 2014., kojim je odbijen zahtjev istih za naknadu oduzete imovine, čest.zem. 4299 i 4300 zk.ul. 1380 k.o. S.2.

Tužitelji su protiv citirane presude prvostupanjskog upravnog suda podnijeli žalbu u kojoj u bitnom navode da je prvostupanjskim rješenjem odbijen zahtjev tužitelja radi utvrđenja naknade za predmetne čestice zemlje 4299 i 4300 k.o. S.2, a rješenjem tuženika odbijena žalba tužitelja protiv istog rješenja. Iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je tužba neosnovana iz razloga što su zakonski nasljednici i pravni sljednici prijašnjeg  vlasnika predmetne nekretnine – M. Ć. predmetnim nekretninama raspolagali na način da su iste dobrovoljno uz naknadu ustupili bivšoj Općini S.2, slijedom čega da istima ne pripada pravo na naknadu sukladno odredbama Zakona  o naknadi. Ističu nespornim da su zakonski nasljednici prijašnjeg vlasnika M. Ć. izjavama od 28. svibnja, 1. lipnja, 19. lipnja i 24. rujna 1979., danim na zapisnik pri Odsjeku za imovinsko-pravne poslove, Sekretarijata za opću upravu općine S.2, svoje suvlasničke dijelove na nekretninama označenim čest.zem. 4229 i 4300 k.o. S.2 ustupili uz naknadu Općini S.2, nesporno je da je na temelju navedenih izjava rješenjem Općinskog suda u Splitu od 12. svibnja 1980. godine izvršena uknjižba navedenog zemljišta u korist Općine S.2 uz istovremeno brisanje prava korištenja sa prijašnjeg vlasnika M. Ć. Zahtjev je odbijen pozivom na zaključak Imovinsko-pravnog odjela Upravnog suda RH održanoj na sjednici 16. veljače 2009., koji je prema mišljenju tužitelja pogrešan. Pojašnjavaju da su prijašnji vlasnici svojim izjavama prenijeli svoje suvlasničke dijelove na predmetnoj nekretnini na Općinu S.2, ali da su na to bili prisiljeni, odnosno da su morali dati izjave da prenose navedeno zemljište na Općinu S.2, što da se trebalo imati u vidu prilikom donošenja odluke, budući da prijašnji vlasnici nisu imali mogućnosti suprotstaviti se Općini S.2, koja je tražila da im se navedeno zemljište preda u posjed. Treba imati u vidu i to da su prijašnji vlasnici dobili simboličnu naknadu za oduzeto zemljište pa se ne može govoriti o naplatnoj predaji navedenog zemljišta Općini S.2, pa je istima trebalo utvrditi naknadu prema tržišnoj vrijednosti zemljišta. Pozivaju se na odredbe članka 2. i 3. Zakona o naknadi predlažući usvajanje žalbe i poništenje presude prvostupanjskog suda kao i rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela uz obvezu provođenja ponovnog postupka.

Tuženik se u odgovoru na žalbu očitovao na način da ostaje pri svim navodima iz obrazloženja osporenog rješenja.

Zainteresirana osoba, Državno odvjetništvo Republike Hrvatske, nije se očitovali o žalbi tužitelja, iako je dostava poziva istoj uredno iskazana.

Žalba je osnovana iz razloga navedenih u obrazloženju ove presude.

Osporeno rješenje tuženika kao i presuda prvostupanjskog upravnog suda doneseni su u izvršenju presude Upravnog suda RH, broj: Us-13014/2006-10 od 7. listopada 2010., u kojoj je izraženo stajalište da prema zaključku sjednice Imovinsko-pravnog odjela ovog Suda od 16. veljače 2009., tužitelji ne bi imali pravo na naknadu po odredbama Zakon o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine obzirom da su predmetne nekretnine dobrovoljno uz naknadu predali – ustupili bivšoj općini S.2.

Prema stanju spisa predmeta proizlazi da je u konkretnom slučaju podnesen zahtjev za naknadu čest.zem. 4299 i 4300 k.o. S.2 – z.u. 1380 k.o. S.2, koje zemljište je ranije bilo uknjiženo kao vlasništvo prijašnjeg vlasnika M. Ć. (I.) za cijelo. Rješenjem Odsjeka za imovinsko-pravne poslove, Sektora za opću upravu Općine S.2 od 31. svibnja 1979. (br. 07/UP-I-2481/79) proizlazi da je isto zemljište postalo društveno vlasništvo s danom 8. kolovoza 1968. godine i to temeljem odredbi i stupanjem na snagu Zakona o određivanju građevinskog zemljišta u gradovima i naseljima gradskog karaktera. Navedeno rješenje od 31. svibnja 1979., doneseno u provedbi članka 4. istog Zakona (Narodne novine, broj 30/68.). Nadalje, nije sporno da su zakonski nasljednici prijašnjeg vlasnika, a što proizlazi iz spisu priloženih izjava istih dana 28. svibnja, 1. lipnja, 19. lipnja i 24. rujna 1979. godine svojim izjavama danim na zapisnik pri Odsjeku za imovinsko-pravne poslove, Sekretarijata za opću upravu Općine S.2 svoje suvlasničke dijelove na predmetnim nekretninama ustupili, uz naknadu Općini S.2 te nije sporno da je istima naknada i isplaćena. Nakon navedenog uknjiženo je pravo korištenja i raspolaganja predmetnih nekretnina u korist Općine S.2, uz brisanje prava korištenja prijašnjeg vlasnika.

Odredbom članka 1. stavka 1. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“, broj: 92/96., 39/99., 42/99., 92/99., 43/00., 131/00., 27/01., 34/01., 65/01., 118/01., 80/02. i 81/02., dalje: Zakon o naknadi) propisano je da se ovim zakonom uređuju uvjeti i postupak naknade za imovinu koja je prijašnjim vlasnicima oduzeta od strane jugoslavenske komunističke vladavine, a koja je prenesena u općenarodnu imovinu, državno, društveno ili zadružno vlasništvo (u daljnjem tekstu: društveno vlasništvo) konfiskacijom, nacionalizacijom, agrarnom reformom i drugim propisima i načinima navedenim u ovom zakonu).

Prema odredbi članka 2. stavka 1. točke 13. istog Zakona, propisano je da se prijašnjem vlasniku utvrđuje pravo na naknadu za imovinu oduzetu na teritoriju Republike Hrvatske na temelju propisa kao što su između ostalog, i Zakon o određivanju građevinskog zemljišta u gradovima i naseljima gradskog karaktera (Službeni list SFRJ, broj 5/68 i 20/69). Dakle, proizlazi da bi pravo na naknadu imale i osobe – prijašnji vlasnici kojima su nekretnine oduzete temeljem citiranog Zakona.

Iako je sud u navedenoj presudi poslovni broj Us-13014/06 od 7. listopada 2010., uputio na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Imovinsko-pravnog odjela od 16. veljače 2009., ovdje međutim iz spisa predmeta proizlazi da se radi o zemljištu koje je preneseno u društveno vlasništvo na temelju naprijed  navedenog Zakona o određivanju građevinskog zemljišta u gradovima i naseljima gradskog karaktera, a prema kojem promet takvim zemljištem nakon 15. veljače 1968., nije bio dopušten, već ga je prijašnji vlasnik imao pravo koristiti do dana kada ga je bio dužan predati  korisniku (čl. 3. Zakona). Stoga se izjava o ustupu predmetnog zemljišta općini uz naknadu može smatrati samo dobrovoljnom predajom u posjed tog zemljišta općini u smislu odredbe članka 3. tog Zakona.

Imajući u vidu naprijed navedeno, a kako rješenjem nadležnog tijela prema već izraženom shvaćanju ovog Suda (npr. presuda Usž-1336/17 od 7. veljače 2018. i Usž-734/2017 od 7. lipnja 2018. godine) dobrovoljna predaja općini ne isključuje primjenu odredbi Zakona o naknadi pored činjenice da se radi o zemljištu koje je preneseno u društveno vlasništvo na temelju Zakona navedenog u odredbi članka 2. Zakona o naknadi.

Stoga, Sud nalazi da bi u konkretnom slučaju tužitelji imali pravo na naknadu u skladu s odredbama Zakona o naknadi ukoliko su za to ispunjeni propisani uvjeti iz već naprijed iznesenih razloga,  pa će stoga u ponovnom postupku prvostupanjsko upravno tijelo utvrditi činjenično stanje radi postojanja uvjeta za primjenu odredbe članka 17. Zakona o naknadi, odnosno utvrditi postoje li uvjeti za naturalni povrat predmetnog zemljišta tužiteljima, u suprotnom odrediti tužiteljima pravo na naknadu sukladno zakonskim propisima.

S obzirom na navedeno, trebalo je, na temelju odredbe članka 74. stavak 2. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17.), odlučiti kao u izreci presude.

 

U Zagrebu 3. prosinca 2020.

 

Predsjednica vijeća

Ana Berlengi Fellner, v.r.