1                            Poslovni broj: Gž R-178/2020-2

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž R-178/2020-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu po sutkinji ovog suda Mariji Šimičić, u pravnoj stvari tužiteljice N. M. H., OIB: ..., iz Z., koju zastupa punomoćnik Z. K., odvjetnik iz Z., protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB: ..., kojeg zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj 9-Pr-1434/2019-17 od 28. listopada 2019., 3. prosinca 2020.,

 

 

p r e s u d i o  j e

 

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj 9-Pr-1434/2019-17 od 28. listopada 2019.

 

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici neto iznos od 15.798,72 kuna zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose kako je pobliže određeno u točki I. izreke.

 

Odlukom o troškovima postupka sadržanoj u točki II. izreke prvostupanjske presude, naloženo je tuženiku da naknadi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 6.250,00 kuna zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 28. listopada 2019. pa do isplate.

 

Protiv te presude žali se tuženik pobijajući je zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91,, 91/92,, 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13. i 89/14. – u daljnjem tekstu: ZPP), a koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe članka 117. stavak 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 70/19.), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači tako da se odbije tužbeni zahtjev, podredno, da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Tuženik je zatražio i trošak sastava žalbe.

 

Tužiteljica je podnijela odgovor na žalbu kojim u bitnome osporava navode žalbe i predlaže da se ista odbije kao neosnovana, a prvostupanjska presuda potvrdi.

 

Žalba nije osnovana.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu naknade radi nabavke građanskog odijela za 2014., 2015., 2016., 2017. i 2018. u iznosu od 15.798,72 kuna.

 

Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih
povreda.

 

Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upućuje tuženik jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude.

 

Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovan i žalbeni razlog tužitelja pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanje.

 

Među strankama nije sporno da je tužiteljica zaposlena kod tuženika kao policijski službenik Ministarstva unutarnjih poslova u Centru ... na radnom mjestu samostalni vještak za rukopise i dokumente.

 

Prvostupanjski sud nakon provedenog postupka utvrdio je da je tužiteljica policijska službenica koja obavlja policijske poslove jer ima službenu iskaznicu i ovlaštena je upotrijebiti sredstva prisile i imati službeno oružje, a svakodnevno da radi na poslovima vezanim uz otkrivanje kaznenih dijela i prekršaja; da prikuplja podatke o tim djelima počiniteljima; da prikuplja, procjenjuje, pohranjuje, obrađuje i koristi podatke; da vrši uvid u informacijski sustav MUP RH; da zadužuje oružje, streljivo, policijsku značku i iskaznicu; da provjerava i utvrđuje identitet osoba i predmeta i da vrši pregled dokumentacije, sve to radeći na poslovima vještačenja, rukopisa i dokumenata, pa da izravno sudjeluje u otkrivanju kaznenih djela i njihovih počinitelja na području cijele Republike Hrvatske.

 

Kako je Zakonom o policiji ("Narodne novine", broj 34/11., 130/12., 89/14., 151/14., 33/15. i 121/16.) i Pravilnikom o načinu i uvjetima za ostvarivanja prava policijskih službenika na građansko odijelo ("Narodne novine", broj 64/11. – u daljnjem tekstu: Pravilnik), određeno da pravo na građansko odijelo ima policijski službenik koji sukladno opisu poslova svoga radnog mjesta tijekom kalendarske godine obavlja policijske poslove primjenom policijskih ovlasti isključivo u građanskom odijelu, to je prvostupanjski su zaključio da činjenica što tužiteljica nije bila na popisu službenika koji ostvaruju pravo na građansko odijelo, koji popis odobrava glavni ravnatelj policije, nije odlučna za rješenje ovoga spora, zbog čega je zaključio da policijskim službenicima jednom godišnje pripada pravo na građansko odijelo, pa tako da i tužiteljica ima pravo na građansko odijelo za 2014.  2015., 2016., 2017. i 2018., jer joj tuženik to odijelo i obuću nije osigurao u tim godinama, a što je trebao.

U ovom stadiju postupka sporna je pravna osnova zahtjeva tužiteljice, odnosno je li tuženik u obvezi tužiteljici isplatiti naknadu za građansko odijelo, uzimajući u obzir da je i dalje sporno je li tužiteljica u okviru svojega posla obavljala policijske poslove primjenom policijskih ovlasti.

 

Tuženik u bitnome u žalbi ističe da tužiteljica, iako je policijski službenik u smislu odredbe članka 3. Zakona o policiji, ne obavlja policijske poslove niti primjenjuje policijske ovlasti, zbog čega smatra da ne ispunjava uvjete iz odredbe članka 28. stavka 4. Zakona o policiji i članka 3. stavka 2. Zakona o policijskim poslovima i ovlastima ("Narodne novine", broj 76/09., 92/14. i 70/19.), da bi se prihvatio njezin tužbeni zahtjev.

 

Prema odredbi članka 28. stavka 4. Zakona o policiji, pravo na građansko odijelo ima policijski službenik koji obavlja poslove primjenom policijskih ovlasti, dok su prema odredbi članka 3. stavka 1. Zakona o policijskim poslovima i ovlastima, ti poslovi zaštita života, prava, slobode, sigurnosti i nepovredivosti osobe, zaštita javnog reda i mira, te imovine, sprječavanje kaznenih djela i prekršaja, njihovo otkrivanje i prikupljanje podataka o tim djelima i počiniteljima, traganje za počiniteljima kaznenih djela, traganje za imovinskom koristi stečenoj kaznenim djelom, nadzor i upravljanje cestovnim prometom, protueksplozijska zaštita, postupanje prema strancima, nadzor državne granice, zaštita zračnog i pomorskog prometa, osiguranje i zaštita osoba, objekata i prostora, postupanje s
uhićenikom i pritvorenikom.

 

Odredbom članka 13. stavkom 1. Zakona o policijskim poslovima i ovlastima, policijske ovlasti su prikupljanje, procjena, pohrana, obrada i korištenje podataka, provjera i utvrđivanje identiteta osoba i predmeta, prikupljanje obavijesti od građana, pozivanje, dovođenje, privođenje, traganje, davanje upozorenja, zaprimanje prijava, podnošenje kaznenih prijava i izviješća, pregled dokumentacije i dr.

 

Pravilno je prvostupanjski sud suprotnom žalbenim navodima tuženika, zaključio da je tužiteljica kao policijski službenik (članak 2. stavak 1. točka 3. Zakona o policijskim poslovima i ovlastima), obavljala policijske poslove primjenom policijskih ovlasti jer je obavljala posao sukladno ovlastima koje propisuje zakon. Tužiteljica tijekom obavljanja poslova zadužuje službenu značku, službenu iskaznicu, oružje i streljivo sukladno odredbi članka 28. stavka 1. Zakona o policiji, te po potrebi može primijeniti sredstva prisile jednako kao i policajac u odori, dok na temelju odredbe članka 15. stavka 1. Zakon o policiji, policijski službenici pod jednakim uvjetima ostvaruju prava iz ovoga Zakona.

 

Isto tako, činjenica što je tužiteljica zadužila zaštitnu odjeću i obuću nije od utjecaja na njezino pravo na građansko odijelo, a sve iz razloga što se policijski poslovi obavljaju ili u službenoj odori ili u građanskom odijelu.

 

Kako je prvostupanjski sud nedvojbeno utvrdio da u utuženom razdoblju tuženik za tužiteljicu nije osigurao službenu odoru ili građansko odijelo, već je poslove svog radnog mjesta obavljala isključivo u vlastitom građanskom odijelu, to je pravilno taj sud zaključio da joj primjenom odredbe članka 2. Pravilnika, pripada pravo na nabavku građanskog odijela, zbog čega je pravilno primijenio materijalno pravo kada je donio pobijanu odluku kojom je prihvatio tužbeni zahtjev jer tužiteljici pripada naknada za građansko odijelo u razdoblju od 2014. do 2018. u visini koja među strankama nije sporna, osim što je tuženik za 2014. istakao prigovor zastare, a koji sud nije obrazložio.

Stoga se u odnosu na prigovor zastare, ukazuje da potraživanje tužiteljice nije zastarjelo ni za 2014. u smislu odredbe članka 135. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09., 61/11., 82/12. i 73/13. – u daljnjem tekstu: ZR-a), kojom je propisano da ako ovim ili drugim zakonom nije drugačije određeno, potraživanje iz radnog odnosa zastarijeva za tri godine.

 

Budući da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena prvostupanjskom sudu 7. svibnja 2019., to potraživanje tužiteljice za 2014., do 7. kolovoza 2014. nije zastarjelo na temelju citirane odredbe članka 135. ZR-a, jer se na potraživanje za tu godinu ima primijeniti završna odredba članka 232. stavka 2. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14., 127/17. i 98/19. – u daljnjem tekstu: ZR/14.), kojim je propisano da se odredbe ovoga Zakona o zastari potraživanja, neće primjenjivati na potraživanja iz radnog odnosa radnika, kojima je rok zastare od tri godine istekao prije stupanja na snagu ovoga Zakona.

 

Kako je taj ZR/14. stupio na snagu 7. kolovoza 2014., to rok zastare od tri godine za potraživanje tužiteljice za 2014. do 7. kolovoza 2014. nije istekao prije nego što je stupio na snagu ovaj Zakon, pa se isti na potraživanje tužiteljice za taj period može primijeniti, zbog čega je, a imajući u umu datum kada je ova tužba podnesena, jasno da ni potraživanje tužiteljice za tu godinu nije zastarjelo.

 

S obzirom na to da nisu ostvareni žalbeni razlozi, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, te odlučiti kao pod točkom I. izreke ove presude.

 

Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka odbijen je kao neosnovan pozivom na odredbu članka 166. stavak 1. ZPP-a u vezi s odredbom članka 154. stavak 1. ZPP-a, jer isti nije uspio sa svojom žalbom, zbog čega je odlučeno kao pod točkom II. izreke ove presude.

U Splitu 3. prosinca 2020.