1

                            Poslovni broj Gž R-169/2020-6

 

 

 

             

 

 

 

Poslovni broj Gž R-169/2020-6

 

 

 

 

U I M E R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Butković Brljačić, predsjednice vijeća, Barbare Bosner, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Branke Ježek Mjedenjak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice G. G. A. iz Z., OIB: ..., zastupane po punomoćnici M. Š., odvjetnici iz Z., protiv tuženika Zavod, Z., OIB: ..., radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužiteljice izjavljenoj protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2137/2019-39 od 11. prosinca 2019., u sjednici vijeća 3. prosinca 2020.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2137/2019-39 od 11. prosinca 2019.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice na utvrđenje da je Odluka o otkazu ugovora o radu zbog nezadovoljavanja na probnom radu od dana 23. ožujka 2017. nedopuštena i nezakonita, da se raskida Ugovor o radu sklopljen dana 7. rujna 2016. između tužiteljice i tuženika i to s danom 30. studenog 2017. te da se naloži tuženiku isplatiti tužiteljici naknadu štete u iznosu od 75.431,50 kn što odgovara iznosu od 5 mjesečnih bruto plaća tužiteljice, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

Odbijen je i zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka.

Protiv presude suda prvog stupnja žalbu je podnijela tužiteljica zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19-dalje: ZPP) uz prijedlog da se pobijana presuda preinači i usvoji tužbeni zahtjev.

Tuženik u odgovoru na žalbu osporava osnovanost žalbenih navoda tužiteljice i predlaže da se presuda suda prvog stupnja potvrdi.

Žalba nije osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje da je nedopuštena i nezakonita tuženikova odluka o otkazu ugovora o radu tužiteljici zbog nezadovoljavanja na probnom radu od 23. ožujka 2017., te zahtjev za sudski raskid ugovora o radu i naknadu štete zbog sudskog raskida ugovora o radu.

U postupku nije sporno da je tužiteljica s tuženikom sklopila Ugovor o radu na neodređeno vrijeme 25. kolovoza 2016., s tim da je odredbom čl. 2. st. 2. i 3. bio ugovoren i probni rad u trajanju od šest mjeseci, te mogućnost otkazivanja u slučaju ocjene da stručne i radne sposobnosti tužiteljice ne zadovoljavaju.

Također, nije sporno, a što proizlazi i iz dokumentacije priložene u spisu, da je tuženik 23. ožujka 2017. donio Odluku o rezultatu probnog rada, kao i Odluku o otkazu Ugovora o radu zbog nezadovoljavanja na probnom radu, da je tužiteljica protiv odluke o rezultatu probnog rada podnijela prigovor, kao i zahtjev za zaštitu prava protiv odluke o otkazu u vezi kojeg je tuženik donio odluku kojim je odbio takav zahtjev kao neosnovan 12. travnja 2017., kao  i odluku kojom odbija prigovor na odluku o rezultatu probnog rada 30. ožujka 2017.

Sud prvog stupnja utvrđuje da tužiteljica u postupku ukazuje na nezakonitost odluke u smislu da tijekom probnog roka nije imala primjerene uvjete rada, da se postavljalo kao problem što tužiteljica u tom razdoblju nije imala odgovarajuću licencu, mada je to tuženik znao prilikom sklapanja Ugovora, pri čemu je tužiteljica naknadno ishodila licencu te je o tome obavijestila kadrovsku službu tuženika, sve još tijekom trajanja probnog roka.

Utvrđuje da je tuženik osporio u postupku navode tužiteljice ističući da je već Odlukom o rezultatu probnog rada od 23. ožujka 2017. utvrđeno neudovoljavanje  tužiteljice stručnim i radnim uvjetima za radno mjesto za koje je bio sklopljen predmetni Ugovor o radu (viši inspektor za medicinske poslove), da bi nakon toga došlo i do otkazivanja Ugovora o radu, upravo zbog nezadovoljavanja na probnom radu, što je i naznačeno u samoj odluci o otkazu.

Nadalje, sud prvog stupnja utvrđuje da je materija probnog rada uređena odredbom čl. 53. Zakona o radu ("Narodne novine" br. 93/14 i 127/17-dalje: ZR) te je u st. 3. istog članka navedeno da nezadovoljavanje radnika na probnom radu predstavlja posebno opravdan razlog za otkaz Ugovora o radu, dok je u st. 4. istog članka propisano da se na takav otkaz (koji se spominje i u čl. 115. st. 1. toč. 4. citiranog Zakona) ne primjenjuju odredbe ZR-a koje uređuju otkaz Ugovora o radu, osim čl. 120. (pisani oblik otkaza), čl. 121. st. 1. (tijek otkaznog roka) i čl. 125. (sudski raskid Ugovora o radu) tog Zakona.

Nastavno, utvrđuje da je iz sadržaja pobijane odluke o otkazu jasno naznačeno i utvrđeno da se radi upravo o otkazivanju zbog nezadovoljavanja na probnom radu, što je sukladno s Odlukom o rezultatu probnog rada koja je donesena istog dana kada i pobijani otkaz te u konačnici i čl. 2 Ugovora o radu koji sadrži klauzulu o probnom radu te mogućnosti otkazivanja zbog nezadovoljenja na probnom radu.

Slijedom toga, stajalište je suda prvog stupnja da se o predmetnom zahtjevu tužiteljice treba odlučiti primjenom citiranih odredbi ZR-a koje uređuju probni rad, pa utvrđuje da tuženik prilikom otkazivanja tužiteljici nije povrijedio zakonske odredbe uz utvrđenje da je odluka o otkazu sačinjena u pisanom obliku te je naveden razlog otkazivanja (nezadovoljavanje na probnom radu) što je u skladu s odredbom čl. 120. ZR-a.

Pri tome, sud prvog stupnja smatra da se ne može prihvatiti stajalište da je moguće preispitivati razloge za odluku poslodavca o nezadovoljavanju na probnom radu, što uključuje i pitanje uvjeta rada i sl., a na što se tužiteljica pozivala tijekom postupka jer takva ovlast radnika ne proizlazi iz navedenih odredbi Zakona, osobito čl. 53. te čl. 115. st. 1. toč. 4. ZR-a. Pravno je shvaćanje prvostupanjskog suda da se otkaz zbog nezadovoljavanja radnika na probnom radu (osim u slučaju da se nisu poštovale odredbe čl. 120., čl. 121. st. 1. te čl. 125. Zakona o radu) može s uspjehom pobijati samo u slučaju eventualne diskriminacije, što tužiteljica u ovom postupku ne tvrdi, ni dokazuje. Stoga već iz tih razloga cijeni neosnovanim tužbeni zahtjev tužiteljice.

 

Pored toga, u odnosu na okolnosti odvijanja probnog rada tužiteljice, u smislu upute ovog žalbenog suda, prvostupanjski sud zaključuje da ni iz iskaza saslušanih svjedokinja dr. K. i dr. M., članice povjerenstava kojima je tužiteljica bila upućena tijekom probnog rada, ne proizlazi da bi navodi tužiteljice o neprimjerenim uvjetima rada za vrijeme probnog roka bili osnovani. Iz sadržaja iskaza svjedokinja utvrđuje da se edukacija tužiteljice odvijala na uobičajen način u adekvatnim uvjetima sukladno postojećim mogućnostima, te nastavno prema sadržaju zapisnika o inspekcijskom nadzoru, koji su provedeni temeljem pritužbi tužiteljice, utvrđuje da nisu pronađene nepravilnosti na koje se tužiteljica pozivala, dok iz sadržaja ocjena probnog rada utvrđuje da su potpisnici bili upoznati sa sadržajem ugovora tužiteljice, te su ipak ocijenili da nije zadovoljila na probnom radu. Prvostupanjski sud cijeni okolnost da strankama nije bilo nepoznato što tužiteljica nije imala položeni ispit u vrijeme zapošljavanja i konačno smatra da to ne utječe na ishod ovog postupka.

 

Stoga smatra da se ne može zaključiti da tužiteljici ne bi bio osiguran tijek probnog rada na način kako je to uobičajeno kod tuženika, što se odnosi i na primjedbe tužiteljice da je ona s tuženikom zapravo sklopila ugovor o radu za radno mjesto Višeg inspektora za medicinske poslove u Direkciji tuženika, a da nije bila upućena na adekvatni probni rad sukladan tako sklopljenom ugovoru. Pri tome prihvaća navode tuženika da liječnička povjerenstva ne postoje u Direkciji Z., već su organizirana pri uredu u Z., te da naziv Viši inspektor predstavlja razinu službeničkog položaja, a naziv kontrolor predstavlja titulu unutar povjerenstva, na koji način se onda ne može smatrati neprimjerenim ili diskriminatornim da se inspektori za medicinske poslove upućuju na edukaciju kod povjerenstava unutar Regionalnog ureda Z., kako je bilo u konkretnoj situaciji. Stoga i iz ovih razloga utvrđuje neosnovanim tužbeni zahtjev tužiteljice.

 

              Ispitujući po službenoj dužnosti postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da u donošenju pobijane presude nije počinjena koja od tih procesnih povreda pa ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju sadržajem žalbe ukazuje tužiteljica jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

 

              Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te je materijalno pravo pravilno primijenjeno.

 

              Pravilno je pravno shvaćanje suda prvog suda da je sukladno odredbi čl. 53. st. 3. ZR-a nezadovoljavanje radnika na probnom radu poseban otkazni razlog ugovora o radu te da poslodavac na temelju slobodne ocjene donosi odluku o tome je li radnik zadovoljio na probnom radu, slijedom čega opravdanost ocjene poslodavca ne može biti predmet ispitivanja u sudskom postupku.

 

              Prema pravnom shvaćanju ovoga suda, taj otkaz radnik može pobijati u slučaju kada bi otkazivanje bilo rezultat ne samo diskriminacije, nego i zlouporabe prava (tako i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revr-663/2017-3 od 2. listopada 2018. i Revr-1541/13-2 od 19. svibnja 2015.), što tužiteljica sadržajno tvrdi u postupku i ponavlja u žalbi.

 

              Naime, tužiteljica u žalbi ustraje na tvrdnji da joj, nakon sklapanja ugovora o radu od 25. kolovoza 2016., u stvari nije bio omogućen probni rad jer da je ugovor o radu sklopljen za radno mjesto višeg inspektora za medicinske poslove i druge poslove po nalogu nadređenih, a da je zbog organizacijskih i kadrovskih propusta tuženika raspoređena na radno mjesto kontrolora Zavoda, za koje radno mjesto nije sklopila ugovor o radu s tuženikom. Smatra da je iskazima saslušanih svjedokinja u ponovnom postupku potvrđeno da joj nije bilo omogućeno da samostalno radi posao za koji je sklopila ugovor o radu. Ističe da ju je tuženik zaposlio bez stručnog uvjeta, svjestan da takav liječnik mora u roku od šest mjeseci ispuniti uvjete da bi mogao izvršavati poslove preuzete ugovorom o radu, te da je tuženik tu svoju omašku prikrivao tijekom rada tužiteljice uz opravdanje da tužiteljica ne zadovoljava na probnom radu. Smatra pogrešnim i stav prvostupanjskog suda da je radno mjesto višeg inspektora razina službeničkog mjesta, dok naziv kontrolor predstavlja titulu unutar povjerenstva ukazujući da se radi o poslovima razližitih koeficijenata, za poslove višeg inspektora iznosi 1,94, a za poslove kontrolora 1,98.

 

              Odgovarajući na prednje iznesene žalbene navode, treba reći da je prvostupanjski sud u postupku pravilno utvrdio da je pobijana odluka o otkazu zakonita i da je otkaz dopušten  sukladno odredbi čl. 53. st. 3. i čl. 115. st. 1. toč. 4. ZR-a.

 

              Pri tome, pravilan je zaključak suda prvog stupnja  da je tužiteljici bio osiguran tijek probnog rada na način kako je to inače tuženik obavljao, što je potvrđeno sadržajem iskaza saslušanih svjedokinja dr. K. i dr. M.. S tim u vezi, tužiteljica u žalbi neosnovano izdvaja dijelove iskaza navedenih svjedokinja kojima nastoji potkrijepiti svoje tvrdnje da joj nije omogućen samostalni rad na poslovima njenog radnog mjesta budući da su svjedokinje u bitnom potvrdile da je rad tužiteljice bio vođen mentorstvom na način da radnik na probnom radu prati rad mentora ili da se posao prepusti radniku uz praćenje mentora i to radi edukacije o poslovima koji se obavljaju u tim, liječničkim povjerenstvima pri uredu Z. (odlučivanje o fizikalnim terapijama, dodjela ortopedskih pomagala, upućivanje na stacionarnu terapiju, odlučivanje o povratu troškova liječenja, ozljedama na radu te o prigovorima pacijenata na odluke uređujućih liječnika), što znači da se i samostalni rad radnika na probnom radu vrši pod nadzorom. Osim toga, i prema sadržaju dane ocjene probnog rada od 10. ožujka 2017. proizlazi da su tužiteljici dodijeljivani u samostalni rad i složeniji predmeti u odnosu na zahtjeve u upravnim predmetima (ozljede na radu, refundacija troškova, prerano rođene djece), ali je ocijenjeno da se nije snalazila u tim predmetima te je teško donosila samostalno nalaz, mišljenje i ocjene. Nastavno tome, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da je tužiteljica od strane nadležnog povjerenstva ocjenjivana u odnosu na poslove njenog radnog mjesta (viši inspektor za medicinske poslove), te je ocjena ovoga suda da okolnost što je tužiteljica bila mentorirana i nadzirana od strane liječnika-kontrolora ne upućuje na zaključak da je tužiteljica obavljala poslove tog (njihovog) radnog mjesta. Naime, iako su točni žalbeni navodi da predmetna radna mjesta imaju različite koeficijente (1,98, odnosno 1,94), što proizlazi iz sadržaja ugovora o radu od 25. kolovoza 2016. te internih organizacijskih akata i sistematizacije radnih mjesta kod tuženika, u koje isprave je prvostupanjski sud izvršio uvid, te da je nastavno pogrešan zaključak prvostupanjskog suda o tome da naziv kontrolor predstavlja (samo) titulu unutar liječničkog povjerenstva, isto nije dovelo u pitanje naprijed navedena pravilna činjenična utvrđenja i zaključak prvostupanjskog suda o tome da je tužiteljici omogućen probni rad za njeno radno mjesto. Imajući u vidu naprijed navedeno te okolnost da je mjesto rada tužiteljice prema ugovoru o radu bilo u Regionalnom uredu u Z., te da je tužiteljica provodila edukaciju u tom Uredu, to su i ovome sudu prihvatljive tuženikove tvrdnje u postupku da je tužiteljci omogućen probni rad na način da se educira za budući samostalni rad na poslovima njenog radnog mjesta. Nadalje, bez uporišta su daljnje žalbene tvrdnje kojima tužiteljica sugerira da je u postupku otkazivanja ugovora o radu odlučna okolnost za donošenje ocjene o nezadovoljavanju na probnom radu bilo neposjedovanje licence jer to ne proizlazi ni iz sadržaja Odluke o rezultatima probnog rada, niti iz Odluke u otkazu, te je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da to nije bilo od utjecaja na postupanje tuženika prilikom otkazivanja ugovora o radu.

 

              Slijedom navedenog, pravilno je prvostupanjski sud odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenje nedopuštenom, odnosno nezakonitom odluke o otkazu ugovora o radu tužiteljici te nastavno zahtjev za sudski raskid ugovora o radu i naknadu štete zbog sudskog raskida jer za to nisu ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 125. ZR-a.

             

Iz tih razloga je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

 

 

U Rijeci 3. prosinca 2020.

 

Predsjednica vijeća

 

Dubravka Butković Brljačić