- 1 -              Kžm 39/2020-4

Broj: Kžm 39/2020-4

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević-Grbić, kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog T. D., zbog kaznenog djela iz članka 153. stavka 1. u vezu s člankom 152. stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak, dalje: KZ/11.-I), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Vukovaru od 25. rujna 2020. broj Kvm-5/2020-6, u sjednici održanoj 3. prosinca 2020.,

r i j e š i o   j e:

Žalba državnog odvjetnika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Pobijanim je rješenjem, na temelju članka 99. i članka 10. stavka 3. točke 6. (ispravno bi bilo: članka 10. stavaka 3. i 6.) Zakona o sudovima za mladež („Narodne novine“ broj 84/11., 143/12., 148/13., 56/15. i 126/19., dalje: ZSM), osuđenom T. D. obustavljena od daljnjeg izvršenja odgojna mjera posebne obveze uključivanja u pojedinačni ili skupni psihosocijalni tretman u savjetovalištu za mlade koja mu je izrečena pravomoćnom presudom koju čine presuda Županijskog suda u Varaždinu od 4. travnja 2019. broj Km-2/2018-52 i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. rujna 2019. broj Kžm-14/2019-4. Ujedno je odlučeno da, na temelju članka 89. stavka 1. ZSM-a, troškovi kaznenog postupka padaju na teret proračunskih sredstava.

Protiv tog rješenja žalbu je podnio državni odvjetnik zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da ovaj sud pobijano rješenje ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Na temelju članka 474. stavku 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19., dalje: ZKP/08.), spis predmeta dostavljen je Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba nije osnovana.

Državni odvjetnik žalbom ističe da provođenje izrečene posebne obveze u vremenu od četiri mjeseca i na način opisan u izvješću Centra za socijalnu skrb V. te iskazu djelatnice tog Centra nije dostatno jer da se na taj način nije mogla postići svrha izrečene odgojne mjere i pozitivno utjecati na osuđenika. Pri tome, državni odvjetnik ističe utvrđenja proizašla iz mišljenja defektologa Općinskog državnog odvjetništva u Vukovaru od 7. rujna 2016., to jest iz vremena učina kaznenog djela za koje je osuđenik, tada maloljetnik, proglašen krivim. Smatra da je nastavak izvršenja ove odgojne mjere nužan kako bi se u dovoljnoj mjeri utjecalo na osuđenika da shvati narav i težinu počinjenog djela te se u budućnosti suzdrži od povrata u kaznenopravnom smislu.

Nasuprot izloženom, razmatranjem spisa predmeta, a osobito izvješća Centra za socijalnu skrb V. od 30. travnja 2020. i od 24. kolovoza 2020. (listovi 297 i 298 spisa) te iskaza predstavnice Centra, S. M., sa zapisnika o sjednici vijeća od 25. rujna 2020., ovaj drugostupanjski sud nalazi da je pravilno i osnovano prvostupanjski sud pobijanim rješenjem obustavio od daljnjeg izvršenja odgojnu mjeru – posebnu obvezu uključivanja u pojedinačni ili skupni psihosocijalni tretman u savjetovalištu za mlade prema osuđenom T. D., jer je dosadašnje provođenje te mjere postiglo svrhu zbog koje je ona bila izrečena.

Naime, iz mišljenja Centra za socijalnu skrb V. proizlazi da je osuđenik kroz provođenje izrečene mu odgojne mjere bio suradljiv, pomagao je u kućanstvu, radio kao pomoćni građevinski radnik, u stabilnoj je dvogodišnjoj emotivnoj vezi, upisao je auto školu i planira, uz pomoć obitelji, zaposliti se u Austriji. Zaključno, stručne osobe koje su provodile osuđeniku izrečenu posebnu obvezu mišljenja su da se radi o mladoj osobi koja je sazrela, s jasnim ciljevima za budućnost, koji nije imao novih kaznenih postupaka niti prekršaja, zbog čega ocjenjuju da je odgojna mjera u potpunosti postigla svoju svrhu.

Slijedom izloženog, a vodeći računa o člankom 6. ZSM-a propisanoj svrsi izricanja maloljetničkih sankcija, proizlazi da je izrečena i do sada izvršavana posebna obveza iz članka 10. stavka 2. točke 11. ZSM-a, sve neovisno o konkretnom vremenu i načinu njenog izvršavanja, dostatno utjecala na osuđenika, u smislu razvoja njegove ličnosti i jačanja osobne odgovornosti, da se ubuduće suzdrži od ponovnog činjenja kaznenih djela. Ovdje je za dodati da  će osuđeni T. D. i nadalje imati priliku dokazati uspješnost izvršavanja ove odgojne mjere jer vrijeme provjeravanja, u kojem mu naknadno može biti izrečen pravomoćnom presudom pridržan maloljetnički zatvor, još uvijek traje.

Stoga, protivno navodima žalbe državnog odvjetnika, prvostupanjski je sud pravilno i potpuno utvrdio sve za odluku bitne činjenice i potom na zakonu osnovano pobijanim rješenjem obustavio izvršenje posebne obveze uključivanja u psihosocijalni tretman u savjetovalištu za mlade, budući je ispravno utvrdio da je, dosadašnjim izvršavanjem, ova odgojna mjera ispunila svrhu zbog koje je prvotno izrečena.

Nastavno, pravilnost pobijane odluke nije dovedena u pitanje ni žalbenim navodima državnog odvjetnika da je prvostupanjski sud propustio pribaviti podatke od policije jesu li protiv osuđenika podnošene nove kaznene ili prekršajne prijave te, nadalje, ispitati roditelje osuđenika vezano uz potvrdu njegovih planova o zapošljavanju u Republici Austriji. Naime, osim što je činjenica izostanka novih prijava konstatirana izvješćima Centra za socijalnu skrb V., ona proizlazi i iz okolnosti da protiv osuđenika nije pokrenut postupak za naknadnim izricanjem maloljetničkog zatvora, dok pitanje planira li doista osuđenik raditi u inozemstvu, imajući u vidu kod njega utvrđene sve ostale pozitivne pomake, nije odlučno za osnovanost zaključka o ostvarenju svrhe izrečene mu odgojne mjere.

              Slijedom navedenog, a s obzirom na to da žalbenim navodima zakonitost i pravilnost pobijanog rješenja nije s uspjehom dovedena u sumnju, dok ispitivanjem sukladno odredbi članka 494. stavka 4. ZKP/08. nije utvrđeno da bi bile ostvarene povrede na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je, na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08., odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 3. prosinca 2020.

Predsjednik vijeća:

                                                                                                                Ranko Marijan, v.r.