- 1 -              I Kž 471/2018-4

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 471/2018-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ranka Marijana kao predsjednika vijeća te Melite Božičević Grbić i Ileane Vinja kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. N. F., zbog kaznenog djela iz čl. 153. st. 1. u vezi s čl. 34. i 35. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak, dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i opt. N. F. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 30. svibnja 2018. broj K-14/17-24 u sjednici održanoj 3. prosinca 2020.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i opt. N. F. kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Varaždinu opt. N. F. je proglašen krivim zbog kaznenog djela iz čl. 153. st. 1. u vezi s čl. 34. i 35. KZ/11. i uz primjenu čl. 48. st. 1., čl. 35. i čl. 49. st. 1. toč. 4. KZ/11. osuđen je na kaznu zatvora u trajanju deset mjeseci, u koju se na temelju čl. 54. KZ/11. uračunava vrijeme uhićenja i istražnog zatvora od 16. listopada do 23. studenog 2016. Na temelju čl. 55. KZ/11. optuženiku je izrečena kazna zatvora zamijenjena radom za opće dobro na način da se jedan dan kazne zatvora zamjenjuje s dva sata rada. Na temelju čl. 55. st. 6. KZ/11. ako se optuženik u roku od osam dana od dana za koji je pozvan ne javi nadležnom tijelu za probaciju ili mu poziv nije mogao biti dostavljen na adresu koju je dao sudu ili ne da pristanak, nadležno tijelo za probaciju će o tome obavijestiti nadležnog suca izvršenja. Na temelju čl. 55. st. 7. KZ/11. ako optuženik svojom krivnjom ne izvršava rad za opće dobro sud će odmah donijeti odluku kojom određuje izvršenje izrečene kazne u neizvršnom dijelu ili u cijelosti.

 

Na temelju čl. 148. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. - dalje: ZKP/08.) optuženiku je naloženo plaćanje troška kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1., 6., 7. i 8. ZKP/08. i to putnih troškova svjedoka 360,00 kn, troškova vještačenja 4.230,00 kn, paušalne svote 2.000,00 kn, nagradu i nužne troškove branitelja po službenoj dužnosti te za nagradu i nužne troškove opunomoćenika oštećenika o visini kojih će sud donijeti posebnu odluku, sve u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od petnaest dana.

 

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženiku izrekne kazna zatvora u duljem trajanju.

 

Žalbu je podnio i opt. N. F. po braniteljici I. P., odvjetnici iz V., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona te pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom „žalbenom sudu da usvoji ovu žalbu te ukine pobijanu presudu.“

 

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08. spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalbe državnog odvjetnika i optuženika nisu osnovane.

 

Neosnovano optuženik tvrdi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka „utoliko što su u obrazloženju presude razlozi o odlučnim činjenicama nejasni i proturječni te je obrazloženje presude nerazumljivo“ izražavajući nezadovoljstvo ocjenom dokaznog materijala, što je prigovor činjenične naravi i shodno tome će biti razmatran u okviru te žalbene osnove. Osim toga, pobijana presuda sadrži jasne, određene i potpune razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u znatnoj mjeri proturječni. Prvostupanjski sud je korektnom interpretacijom sadržaja dokazne građe dao argumente za ocjenu dokaza, poglavito personalnih koje međusobno uspoređuje i konfrontira te shodno tome pozitivno vrednuje iskaz oštećenice, svjedoka D. P. i M. N. P., dok ne prihvaća obranu optuženika uz pravnu ocjenu inkriminiranih radnji i zaključak da je optuženik ostvario elemente bića kaznenog djela u objektivnoj i subjektivnoj komponenti. Sud prvog stupnja jasno razgraničava tijek događaja i optuženikovu agresivnost kao odgovor na pokušaj oštećenice da ga izgura iz lokala, što potom prerasta u primjenu sile i prijetnje u cilju ostvarenja spolnog odnosa u trenutku kada odvlači oštećenicu u spremište, guranjem je ruši na pod, sjeda na njen trbuh, prijeti da će je zatuči i zagutiti uz pokušaj trganja majice te hvatanje za grudi i spolovilo.

 

Slijedom navedenog nije osnovana optuženikova žalba zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, a ni ovaj sud pri ispitivanju pobijane presude nije našao da su počinjene povrede procesnog ili materijalnog zakona na koje kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti prema čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. - dalje: ZKP/08.-VIII)

 

Žaleći se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik osporava dokazanost namjere za obavljanje spolnog odnosa uz prigovore o ocjeni dokaza tvrdnjom da su vrednovani samo „u korist oštećenice, a na njegovu štetu“ što da je u suprotnosti s načelom slobodne ocjene dokaza.

 

Nasuprot žalbenim prigovorima, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je dokazna građa sveobuhvatno i temeljito ocijenjena upravo poštivanjem načela slobodne ocjene dokaza, uz pravilan zaključak da je optuženik pokušao ostvariti nasilni spolni odnos sa oštećenicom od kojeg je dobrovoljno odustao.

 

Prije svega, razumna je i uvjerljiva argumentacija prvostupanjskog suda o prihvaćanju iskaza oštećenice vjerodostojnim jer nema razloga za lažno terećenje optuženika, a na objektivnost njenog prikaza događaja, osim iskaza svjedoka D. P. i M. N. P. upućuje medicinska dokumentacija te kontaktno vještačenje tekstilnih vlakana.

 

Naime, optuženik ne osporava agresivno ponašanje prema oštećenici (povlačenje za kosu), ali negira poduzimanje bilo kakve radnje sa seksualnom konotacijom. Nasuprot tome oštećenica dosljedno tijekom postupka (ispitana u istrazi i na raspravi) opisuje dinamiku događaja tijekom kojeg optuženikova agresija, nakon što je oborena na tlo u prostoru spremišta, poprima novu dimenziju na način da joj optuženik prijeti da će je zatuči i zagutiti te silovati što je popratio hvatanjem za spolovilo i za grudi nastojeći joj potrgati majicu.

 

Uporište za pozitivno vrednovanje iskaza oštećenice prvostupanjski sud osnovano nalazi u kontaktnom vještačenju tekstilnih vlakana. Budući da su tekstilna vlakna iz sastava veste optuženika pronađena na tajicama i sakou, ali i na potkošulji oštećenice, to je neutemeljen žalbeni prigovor da se radi o neutralnom dokazu koji tek potvrđuje činjenicu naguravanja tijekom pokušaja oštećenice da optuženika izgura iz lokala.

 

Konačno, pravilna je ocjena prvostupanjskog suda da u prilog vjerodostojnosti iskaza oštećenice govore i nepristrani svjedoci D. P. i M. N. P. slikovitim opisom stanja izrazite uznemirenosti oštećenice u kojem su je zatekli. Svjedokinja M. N. P. je k tome i čula traženje oštećenice da zovu policiju jer da ju je optuženik htio silovati, dok je razumno obrazloženje svjedoka D. P. kako spomenute riječi oštećenice nije čuo jer je bio koncentriran na optuženika, a njegova supruga na oštećenicu.

 

Prema tome, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da je optuženik jasno izrazio namjeru za obavljanje nasilnog spolnog odnosa, kako verbaliziranjem nakane da će oštećenicu silovati tako i konkretno poduzetim radnjama na njenom tijelu (diranjem po grudima, pokušajem kidanja majice te višekratnim hvatanjem za spolovilo) čime je nedvojbeno započeto počinjenje kaznenog djela silovanja, ali je od njegova dovršenja optuženik dragovoljno odustao uslijed molbi oštećenice.

 

Ovako pravilno utvrđeno činjenično stanje, koje je odraženo i odgovarajućim opisom djela u izreci pobijane presude, ispravno je pravno označeno kao kazneno djelo pokušaja silovanja uz dobrovoljni odustanak iz čl. 153. st. 1. u vezi s čl. 34. i čl. 35. KZ/11. pa je stoga žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i u vezi s tim zbog povrede kaznenog zakona neosnovana.

 

Naime, optuženikov prigovor kako je „primjenom instituta dobrovoljnog odustanka“ povrijeđen kazneni zakon s obzirom da „nije imao namjere počiniti inkriminirano mu kazneno djelo“ činjenične je naravi, a postojanje povreda kaznenog zakona ocjenjuje se samo u okvirima onog činjeničnog stanja koje je utvrdio prvostupanjski sud, a ne prema onim činjenicama koje, po ocjeni žalitelja, proizlaze iz provedenih dokaza.

 

Državni odvjetnik smatra da je optuženiku izrečena kazna „u suviše kratkom trajanju“ uz primjenu instituta zamjene kazne zatvora radom za opće dobro „bez da su za to postojali opravdani razlozi“. U odnosu na optuženikovu neosuđivanost, utvrđenu prema izvodu iz kaznene evidencije, naglašava kako u spisu prileži presuda Općinskog suda u Čakovcu kojom je optuženik osuđen zbog kaznenog djela iz čl. 228. st. 1. KZ/11. za koju doduše „nema podataka o pravomoćnosti…a i sama činjenica vođenja drugog kaznenog postupka zasigurno predstavlja otegotnu okolnost.“ Navodi da je uvažavanjem svih okolnosti događaja otegotnim trebalo cijeniti optuženikov visok stupanj upornosti da oštećenicu „spriječi u pokušaju prijavljivanja kaznenog djela“ i težinu ozljeda koje je nanio oštećenici. Zaključno navodi da je optuženiku trebalo izreći kaznu zatvora u duljem trajanju, „barem u visini propisanog minimuma zatvorske kazne …u kojem slučaju ne bi bilo ni zakonskih uvjeta za primjenu instituta rada za opće dobro.“

 

Optuženikova žalba zbog povrede kaznenog zakona i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja sukladno odredbi čl. 478. ZKP/08.-VIII u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o kazni.

 

Razmotrivši odluku o kazni ovaj drugostupanjski sud nalazi da su u pobijanoj presudi pravilno utvrđene i odgovarajuće vrednovane sve okolnosti o kojima ovisi vrsta i mjera kazne pa je i u tom dijelu žalba optuženika te žalba državnog odvjetnika neosnovana.

 

Prije svega, optuženik je prema ispravnom utvrđenju prvostupanjskog suda neosuđivana osoba što ni državni odvjetnik ne spori, a imajući na umu zakonsku presumpciju nevinosti promašena je žalbena tvrdnja kako i samo vođenje kaznenog postupka ima značaj otegotne okolnosti. Nadalje, otegotne okolnosti na koje upire državni odvjetnik, osobito tjelesno i psihičko narušenje zdravlja kod oštećenice u dostatnoj su mjeri vrednovane odmjerenom kaznom zatvora tek nešto ispod zakonskog minimuma, u trajanju deset mjeseci, imajući na umu da se radi o kaznenom djelu pokušaja silovanja od kojeg je optuženik dragovoljno odustao, za koje je zakonom predviđena mogućnost oslobođenja od kazne (čl. 35. st. 1. KZ/11.) a time, sukladno čl. 50. st. 2. KZ/11., i ublažavanja kazne preko granica propisanih u čl. 49. st. 1. KZ/11. Shodno tome, uvažavajući sve okolnosti vezane uz osobnost optuženika i počinjenje djela pravilna je ocjena prvostupanjskog suda da se svrha kažnjavanja može ostvariti zamjenom kazne zatvora radom za opće dobro.

 

Slijedom navedenog, na temelju čl. 482. ZKP/08.-VIII odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 3. prosinca 2020.

 

Predsjednik vijeća:

Ranko Marijan, v.r.