- 1 -              I Kž 611/2019-7

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 611/2019-7

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ileane Vinja kao predsjednice vijeća te Ranka Marijana i Melite Božičević-Grbić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. Z. K., zbog kaznenog djela iz čl. 227. st. 6. u vezi sa st. 1. i 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak, 101/17. i 118/18. – dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi opt. Z. K., podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici od 5. rujna 2019. broj K-7/2019., u sjednici održanoj 3. prosinca 2020., u prisutnosti u javnom dijelu opt. Z. K.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbija se žalba opt. Z. K. kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom je presudom opt. Z. K. proglašen krivim zbog kaznenog djela iz čl. 227. st. 6. u vezi sa st. 1. i 2. KZ/11. Na temelju citirane zakonske odredbe, osuđen je na kaznu zatvora u trajanju dvije godine, te mu je primjenom čl. 57. KZ/11. izrečena djelomična uvjetna osuda, tako da se od kazne na koju je osuđen izvršava šest mjeseci, dok se dio kazne u trajanju jedne godine i šest mjeseci neće izvršiti ako optuženik u roku ri godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo. Primjenom čl. 148. st. 1. u vezi s čl. 145. st. 2. toč. 1., 6. i 7. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. – dalje: ZKP/08. – I.), optuženiku je naloženo plaćanje troškova kaznenog postupka u ukupnom iznosu 12.604,37 kuna, kao i troškova punomoćnika oštećenika, o kojima će biti doneseno posebno rješenje.

 

Protiv te presude žalbu je podnio opt. Z. K., po branitelju N. C., odvjetniku iz Odvjetničkog društva S. i p. iz Z., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. – I., povrede kaznenog zakona i zbog odluke o kazni. Predlaže pobijanu presudu ukinuti i predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, odnosno pobijanu presudu preinačiti i optuženika osloboditi optužbe.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Spis je, sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08. – I., prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Na temelju čl. 475. st. 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08. – II.), o sjednici drugostupanjskog vijeća izviješteni su opt. Z. K. i njegov branitelj N. C.,  iz Odvjetničkog društva S. i p. iz Z., jer su to zahtijevali, te Glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske. Sjednici je prisustvovao opt. Z. K.

 

Žalba nije osnovana.

 

Nije u pravu optuženik da su ostvarene bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. – I. Optuženik samo djelomično parafrazira označenu zakonsku odredbu, uz uopćenu i paušalnu tvrdnju kako je presuda "... nerazumljiva, proturječna i nelogična ...". Međutim, žalitelj pritom uopće ne obrazlaže, niti se iz sadržaja žalbe može razabrati u čemu bi se ta povreda sastojala.

 

Nije u pravu optuženik kada se žali zbog povrede kaznenog zakona. Žalitelj ne navodi koju povredu kaznenog zakona ima u vidu, tek se iz sadržaja žalbe može zaključiti kako smatra da se presuda temelji na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. To što smatra da svojim postupanjem nije počinio kazneno djelo za koje je osuđen, jer "... nije povrijedio banketnu pravnu normu ....", a pritom pobija valjanost utvrđenog činjeničnog stanja, ne opravdava predmetnu žalbenu osnovu.

 

Suprotno žalbenim navodima optuženika, činjenično stanje je potpuno i pravilno utvrđeno. Zaključci suda prvog stupnja zasnovani na ocjeni vjerodostojnosti iskaza ispitanih osoba i zaključci zasnovani na ocjeni svih ostalih izvedenih dokaza su logični i zakoniti, pa su uslijed toga i zaključci suda o postojanju odlučnih činjenica pravilno utemeljeni na izvedenim dokazima.

 

Nije u pravu optuženik kada tvrdi da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno jer je prometni vještak "paušalno" izračunao brzinu kretanja vozila optuženika, koristeći pri izračunu sličice iz snimke nadzorne kamere.

 

Nasuprot takvoj žalbenoj tvrdnji, prvostupanjski sud je pravilno prihvatio nalaz i mišljenje prometnog vještaka S. H., ocjenjujući ga vjerodostojnim, kao i nalaz i mišljenje M. B., sudskog vještaka za elektrotehniku, koji se, u odnosu na svoje područje vještačenja, suglasio s utvrđenjima prometnog vještaka.

 

Žalitelj zanemaruje postojeću tehnologiju koja omogućava uporabu raznih, pomoćnih, sredstava kao pouzdanih izvora faktora za izračun. Unatoč osnovnoj namjeni nadzorne kamere, koja snima gustoću i način odvijanja prometa na autocesti, snimku je moguće koristiti i za izračun brzine kretanja objekta snimljenog nadzornom kamerom. S obzirom na utvrđene parametre koji se nalaze na cesti (razdjelne isprekidane bijele linije i razmak između njih, portal s promjenjivom signalizacijom, asfaltirani dio razdjelnog pojasa između dvaju kolnika autoceste), a u odnosu na prikaz vremena zabilježenog na pojedinoj sličici nadzorne kamere, moguće je utvrditi prevaljenu udaljenost vozila unutar pojedine zabilježene jedinice vremena, a potom i brzinu kretanja vozila.

 

Brzina kretanja vozila optuženika, na početku tragova kočenja i zanošenja, iznosila je 129 km/h, a što ne spori ni žalitelj. Polazeći od tog temeljnog utvrđenja, utvrđena brzina vozila optuženika je, u nailasku na tragove kočenja, iznosila 133 km/h. Od tog časa, a gledajući unatrag, kada kamper prelazi voznu traku optuženika za 0,5 metra i počinje predstavljati opasnost za kretanje optuženika, brzina automobila optuženika iznosila je 178 km/h. U ovom segmentu je prvostupanjski sud, pravilno, imao u vidu suglasne navode vještaka S. H. i M. B., koji su dozvolili odstupanje za 10 do 15 km/h, pa je izračunatu brzinu 178 km/h, smanjio na 163 km/h, kao najpovoljniju varijantu za optuženika. Optuženik se nakon toga kreće kočeći intenzitetom jačeg prikočivanja, te pri brzini 148 km/h, kada kamper prelazi za 1,1 metar na voznu traku optuženika, počinje snažno kočenje. Takvo naglo kočenje imalo je za posljedicu gubitak kontrole nad vozilom. Time je optuženik, protivno tvrdnjama žalitelja, prekršio prometno pravilo iz čl. 54. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine" broj 67/08., 48/10. i 74/11.), jer je upravljao automobilom brzinom većom od dozvoljene i tako je ugrozio promet da je izazvao nesreću u kojoj su smrtno stradale dvije osobe.

 

Nasuprot žalbenim navodima, prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza potpuno i pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, te savjesnom ocjenom dokaza, osnovano zaključio da je optuženik počinio kazneno djelo, upravo na način kako je to navedeno u izreci pobijane presude.

 

Za svoja utvrđenja dao je valjano i logično obrazloženje, na koje se upućuje žalitelj.

 

Nije u pravu optuženik kada se žali zbog odluke o djelomičnoj uvjetnoj osudi.

 

Odluka o djelomičnoj uvjetnoj osudi mora izražavati individualiziranu, zakonom predviđenu, društvenu osudu zbog konkretnog kaznenog djela.

 

Određujući vrstu i mjeru kazne koju će primijeniti, sud mora uzeti u obzir okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela, a osobito stupanj krivnje, pobude iz kojih je kazneno djelo počinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede kaznenim djelom zaštićenog dobra, okolnosti u kojima je kazneno djelo počinjeno, okolnosti u kojima je počinitelj živio prije počinjenja kaznenog djela i usklađenost njegovog ponašanja sa zakonima, okolnosti u kojima živi i njegovo ponašanje nakon počinjenja kaznenog djela, te ukupnost društvenih i osobnih uzroka koji su pridonijeli počinjenju konkretnog kaznenog djela.

 

Prvostupanjski sud je, pravilno, optuženiku olakotnim cijenio njegovu dosadašnju neosuđivanost, te mlađu životnu dob, te je pravilno uzeo u obzir doprinos vozača kampera K. D. R. nastanku prometne nesreće, u vidu njegovog nepropisnog kretanja.

 

Nasuprot žalbenim tvrdnjama, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio sve odlučne okolnosti relevantne za zakonitu odluku o vrsti i mjeri kazne.

 

Vodeći računa o općim pravilima izbora vrste i mjere kazne (čl. 47. KZ/11.), te o svrsi kažnjavanja (čl. 41. KZ/11.), kazna zatvora u trajanju dvije godine primjerena je počinjenom djelu i osobi počinitelja. Uvažavajući utvrđeni izostanak otegotnih okolnosti, prvostupanjski sud je, pravilno, imao u vidu posljedice počinjenog kaznenog djela, ali i protek vremena od događaja, te je pravilno utvrdio postojanje visokog stupnja vjerojatnosti da i bez izvršenja cijele kazne optuženik neće činiti kaznena djela, pa je opravdano izricanje djelomične uvjetne osude. Ovakvom djelomično uvjetnom osudom izrazit će se jasna društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, utjecati na počinitelja da ubuduće ne čini kaznena djela, ali utjecati i na sve ostale da ne čine kaznena djela, kao i na svijest građana o pogibeljnosti kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja.

 

Stoga, blaže kažnjavanje za koje se zalaže optuženik, nije osnovano.

 

Drugostupanjski sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i iz osnova iz kojih se pobija.

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u skladu s čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08. – II., nije našao da bi bile ostvarene ni bitne povrede odredaba kaznenog postupka ni povrede kaznenog zakona na štetu optuženika, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Imajući u vidu navedeno, primjenom čl. 482. ZKP/08. – II., odlučeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 3. prosinca 2020.