Pristupanje sadržaju
- 1 - Kžzd 16/2020-4
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević-Grbić, kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog A. D., zbog kaznenog djela iz članka 153. stavka 1. u vezi s člankom 152. stavkom 1. i člankom 34. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15.-ispravak, dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika i optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Vukovaru od 18. veljače 2020. broj Kzd-1/2017-45, u sjednici održanoj 3. prosinca 2020.,
p r e s u d i o j e:
Žalbe državnog odvjetnika i optuženog A. D. odbijaju se kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
Pobijanom presudom optuženi A. D. proglašen je krivim zbog kaznenog djela protiv spolne slobode - silovanje u pokušaju iz članka 153. stavka 1. u vezi članka 152. stavka 1. te u vezi članka 34. KZ/11., za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, te za kazneno djelo protiv osobne slobode - protupravno oduzimanje slobode iz članka 136. stavka 3. KZ/11., za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca, te je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i četiri mjeseca. Na temelju članka 57. KZ/11., ova je kazna optuženom A. D. djelomično uvjetovana na način da će se od iste izvršiti jedna godina, a preostali dio u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca neće biti izvršen ukoliko optuženik u vremenu provjeravanja od tri godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo, uz napomenu da se vrijeme provedeno na izdržavanju kazne ne uračunava u vrijeme provjeravanja. Na temelju članka 54. KZ/11. optuženiku je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme lišenja slobode od 7. do 9. srpnja 2016.
Nadalje, odlučeno je da se, na temelju članka 189. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11.-pročišćeni tekst, 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19., dalje: ZKP/08.), privremeno oduzeti mobitel, specificiran izrekom pobijane presude, ima vratiti oštećenoj A. M.
Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi članka 145. stavaka 1. i 2. točaka 1., 6. i 8. ZKP/08., naloženo je optuženiku da naknadi troškove ovog kaznenog postupka, na ime troška vještaka, svjedoka, punomoćnika oštećenice te paušala, u ukupnom iznosu od 11.034,20 kuna, uz napomenu da će, o trošku branitelja po službenoj dužnosti i pristupu vještaka na raspravu na kojoj je dokazni postupak završen, biti odlučeno naknadno.
Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni, s prijedlogom ovom sudu da „optuženiku u odnosu na kazneno djelo silovanja u pokušaju izrekne strožu kaznu zatvora, a potom izrekne i primjereno strožu jedinstvenu kaznu zatvora“.
Žalbu je protiv prvostupanjske odluke podnio i optuženi A. D. po braniteljici M. Š., odvjetnici iz V., zbog „razloga iz čl. 467. Zakona o kaznenom postupku“, no sadržajno proizlazi da presudu pobija žalbenom osnovom pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i zbog odluke o kazni te trošku kaznenog postupka. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da presudu preinači na način da optuženika oslobodi optužbe, podredno da prvostupanjsku odluku ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.
Državni odvjetnik i optuženik podnijeli su odgovore na međusobno podnesene žalbe, smatrajući žalbene navode neutemeljenima, uz prijedlog ovom sudu da žalbu protivne stranke odbije kao neosnovanu.
Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08., dostavljen na uvid Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske, koji ga je u propisanom roku vratio.
Žalbe državnog odvjetnika i optuženog A. D. nisu osnovane.
Pobijajući utvrđeno činjenično stanje, optuženi A. D. tvrdi da nije sa sigurnošću dokazan učin inkriminiranih djela te nastoji relativizirati značaj i vjerodostojnost iskaza oštećene A. M. U tom kontekstu ističe da je iskaz ove svjedokinje nekonzistentan jer da se njene izjave pred sudom razlikuju od onih koje je davala vještaku psihijatru prilikom forenzičkog intervjua, kao i onih iznesenih pred policijom. Nadalje, žalitelj smatra da je prvostupanjski sud, uvidom u „F.“ prepisku iz koje, po mišljenju obrane, proizlazi da se oštećenica povjeravala optuženiku o svojim osobnim problemima nakon spornog događaja, trebao prihvatiti obranu optuženika u kojoj on spori da se inkriminirani događaj uopće odvio.
Nasuprot tome, Vrhovni sud Republike Hrvatske nalazi da je prvostupanjski sud, u zakonito provedenom dokaznom postupku, sve činjenice potpuno i pravilno utvrdio te sa sigurnošću našao dokazanim da je optuženik poduzeo radnju koja prostorno i vremenski neposredno prethodi ostvarenju bića kaznenog djela silovanja te protupravno ograničio slobodu kretanja oštećenici i time počinio kazneno djelo iz članka 153. stavka 1. u vezi članka 152. stavka 1. i članka 34. KZ/11., kao i kazneno djelo iz članka 136. stavaka 1. i 3. KZ/11. Stoga, prvostupanjski je sud optuženika na zakonu osnovano za ista kaznena djela proglasio krivim.
Naime, analizirajući iskaz oštećene A. M., kako glede kvalitete načina njenog iskazivanja, tako i glede potkrijepljenosti drugim provedenim personalnim i materijalnim dokazima, osnovano prvostupanjski sud njezin iskaz cijeni vjerodostojnim. Pravilna je ocjena prvostupanjskog suda da je ona uvjerljivo, dosljedno i s detaljima opisala inkriminirani događaj, dok njezin iskaz o dinamici njegovog odvijanja, odnosno o načinu i okolnostima pod kojima je ona inkriminirane zgode napustila stan optuženika, u cijelosti suglasno potvrđuju svjedoci R. S., A. S., time da ovi svjedoci, kao i svjedokinja A. B., koja je oštećenicu vidjela po izlasku iz zgrade, jasno opisuju stanje uplašenosti i uplakanosti u kojem se ona tada nalazila.
Tako svjedoci R. S. i A. S. suglasno iskazuju da su zajedno došli do stana gdje je živio optuženik, da je on na njihovo kucanje otvorio vrata i tada zanijekao da se oštećenica kod njega nalazi, međutim da je u tom trenutku oštećena A. M., uplakana, istrčala kroz vrata tog stana te im kasnije ispričala da ju je optuženik skidao i pipkao. S. R. S., jednako tako, suglasno iskazu oštećenice, navodi da mu je ona poslala poruku u kojoj govori da je zatvorena u optuženikovom stanu, zbog čega je i krenuo prema zgradi u kojoj je optuženik tada stanovao. Navedenu činjenicu potvrđuju i poruke razmijenjene između oštećenice i svjedoka inkriminirane večeri (listovi 21 – 27 spisa). Nadalje, i svjedokinja A. B., koja je događaj promatrala iz svog stana, pak jasno iskazuje da je oštećenicu vidjela svu uplakanu kako istrčava iz zgrade, navlačeći trenirku. Dakle, izloženi iskazi svjedoka, kao i na raspravi pročitane poruke, u cijelosti potvrđuju navode oštećenice o završetku inkriminiranog događaja, kada je iz stana optuženika uspjela pobjeći tek po dolasku R. S. i A. S.
Nadalje, prilikom ocjene prihvatljivosti terećenja oštećenice A. M., pravilno prvostupanjski sud njezin iskaz dovodi u vezu s rezultatima njenog psihijatrijsko-psihologijskog vještačenja. Tako, iz nalaza i mišljenja vještaka psihijatra I. P. i psihologa D. B. jasno proizlazi da provedenim testovima kod oštećenice nisu utvrđene sklonosti konfabulaciji i sugestibilnosti, dok da je opis kritičnog događaja sadržajno valjan i karakterističan za opise stvarno doživljenih, a ne izmišljenih događaja. Nadalje, vještaci su kod oštećenice pronašli znakove psiho traumatizacije u vidu postojanja posttraumatskog stresnog poremećaja kao posljedice izloženosti predmetnim događajima te su s visokom razinom sigurnosti zaključili da je upravo ovaj događaj za oštećenicu predstavljao ono psihotraumatsko iskustvo na osnovu kojeg se razvio kod nje utvrđeni PTSP. Nastavno, iz iskaza majke oštećenice, svjedokinje S. J. proizlazi da se, nakon događaja, njena kćer zatvorila u sebe, o događaju nije htjela govoriti, dok je noćima nemirno spavala i u snu plakala.
Nastavno na izloženo, razvidno je da je prvostupanjski sud iskaz oštećene A. M. dovodio u vezu s brojnim, kako personalnim, tako i materijalnim dokazima, slijedom čega ostaje bez uspjeha pokušaj žalbe da se istinitost tog iskaza obezvrijedi.
Imajući u vidu sve ranije izloženo, okolnost da je oštećenica o činjenici kome je inkriminirane zgode poslala poruku (samo R. ili i A.) te gdje je točno prvi puta upoznala optuženika, eventualno vještacima govorila drugačije, ni na koji način ne dovodi u dvojbu valjani zaključak prvostupanjskog suda o vjerodostojnosti kazivanja oštećene A. M. glede načina odvijanja same spolne zlostave. Naime, žalbom apostrofirane činjenice nisu od utjecaja na meritum, dok je o samom događaju u stanu optuženika, koji je predmet inkriminacije, oštećenica iskazivala istovjetno i dosljedno tijekom cijelog postupka (na dokaznom ročištu i prilikom forenzičkog intervjua), a njezin je iskaz o tim okolnostima potkrijepljen drugim materijalnim i personalnim dokazima. Uz navedeno, potrebno je dodati da je vještačenje provedeno dvije godine nakon događaja te je, obzirom na protek vremena, životno da je pamćenje o onome što se dešavalo prije i poslije samog događaja slabije, dok je događaj koji se odvijao u stanu, kada su optuženik i oštećenica bili sami, već prema nalazu i mišljenju vještaka, kao traumatski, njoj urezan u sjećanje. Žalbeni navodi o tome što je oštećenica eventualno rekla policijskim službenicima o tome gdje je i kako upoznala optuženika, potpuno su promašeni, sve s obzirom na to da se radi o službenoj bilješci čiji sadržaj ne može biti dokaz u kaznenom postupku.
Kada se, dakle, uvjerljivo terećenje oštećenice poveže s iskazima svjedoka R. S., A. S. i A. B., koji o događaju imaju dijelom neposrednih, a dijelom posrednih saznanja, te iskazom majke S. J. i nalazom te mišljenjem vještaka o psihičkom stanju oštećene A. M., nadalje s materijalnom dokumentacijom u vidu sadržaja poruka razmijenjenih s R. S., tada i ovaj žalbeni sud nalazi sa sigurnošću dokazanim da je optuženik na štetu A. M. počinio kazneno djelo silovanja u pokušaju te potom i kazneno djelo protupravnog oduzimanja slobode time što joj je onemogućio izlazak iz svog stana sve do dolaska spomenutih svjedoka.
Ovaj zaključak ne dovode u sumnju ni paušalne i netočne žalbene tvrdnje kojima se nastoji ukazati da su optuženik i oštećenica nakon događaja redovno održavali kontakt, što da ukazuje na nelogičnost i nevjerodostojnost iskaza oštećenice o odvijanju samog inkriminiranog događaja. Naime, razmatranjem razmijenjene komunikacije između optuženika i oštećenice (listovi 31 – 34 spis), proizlazi da se ista odvijala samo inkriminiranog dana, a iz one koja vremenski potječe nakon događaja (od 23,16 sati nadalje), jasno je da na poruke optuženika u kojima on inzistira da ništa ne razumije i da su normalno razgovarali, oštećenica odgovara porukom sadržaja: „pa ne bitno rekla sam ti da ne želim o tome pričati“. Stoga, a osobito kada se uzmu u razmatranje svi ranije analizirani dokazi koji podupiru iskaz oštećenice A. M., ovi žalbeni navodi ni na koji način ne dovede u pitanje osnovanost zaključka prvostupanjskog suda o dokazanosti svih elemenata terećenih djela.
Što se tiče žalbene osnove nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, žalitelj u obrazloženju žalbe o tome ne navodi nikakvih razloga.
Slijedom toga, a budući da žalbom optuženika činjenični zaključci prvostupanjskog suda nisu s uspjehom dovedeni u sumnju, to se njegova žalba, sadržajno podnesena zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ukazuje u cijelosti neosnovanom.
Nadalje, neosnovane su žalbe državnog odvjetnika i optuženika kojima osporavaju odluku prvostupanjskog suda o kazni.
Naime, državni odvjetnik žalbom smatra da je prvostupanjski sud za kazneno djelo silovanja u pokušaju optuženiku utvrdio, a posljedično kao jedinstvenu izrekao preblagu kaznu zatvora. Pri tome, ovaj žalitelj ukazuje da kod odmjeravanja kazne za ovo kazneno djelo prvostupanjski sud nije dovoljno cijenio njegovu težinu, jačinu ugrožavanja i povredu zaštićenog dobra, dok da je precijenio značaj olakotnih okolnosti. Nadalje, prema žalbi državnog odvjetnika, pri odluci o kazni, valjalo je uzeti u obzir da je djelo počinjeno prema djetetu koje je imalo 15 godina, kao i okolnosti koje su prethodile događaju, a kada je optuženik oštećenicu pozvao da mu očisti stan i o tome razgovarao s njezinom majkom, sve kako bi zadobio njezino povjerenje i pokušao ju seksualno iskoristiti. Smatra da se, s obzirom na izloženo, utvrđenom kaznom u trajanju od jedne godine i šest mjeseci te izrečenom djelomičnom uvjetnom osudom neće izraziti jasna društvena osuda niti ostvariti generalna svrha kažnjavanja.
Optuženik odluku o kazni pobija uz paušalni i neobrazloženi navod da je ista prestroga, previsoko određena i nedovoljno obrazložena.
Nasuprot izloženim žalbenim navodima, razmotrivši sve po prvostupanjskom sudu utvrđene okolnosti odlučne za izbor vrste i mjere kazne, kao i navode žalbi državnog odvjetnika i optuženika, ovaj sud nalazi da su, kako pojedinačno utvrđene kazne, tako i jedinstvena kazna zatvora u trajanju od dvije godine i četiri mjeseca uz primjenu djelomične uvjetne osude, u cijelosti adekvatne okolnostima počinjenja djela te ličnosti optuženika, a ujedno je takva sankcija podobna ostvariti specijalnu, jednako tako, i generalnu svrhu kažnjavanja.
Naime, optuženik je djelo počinio u dobi od 22 godine, otac je maloljetnog djeteta, a kazneno djelo silovanja ostalo je u pokušaju, što sve prvostupanjski sud valjano nalazi olakotnim. S druge strane, prethodna kaznena osuđivanost optuženika zbog imovinskih kaznenih djela pravilno je cijenjena otegotnom. Činjenica dobi oštećenice, kao i okolnost da je optuženik iskoristio njezino povjerenje te ju doveo u svoj stan pod izlikom da će mu pomoći u čišćenju, protivno navodu žalbe državnog odvjetnika, već je našla dostatnog odraza u kazni utvrđenoj za kazneno djelo silovanja u pokušaju, osobito jer pokušaj djela predstavlja i zakonski osnov za ublažavanje kazne, a optuženik je tempore criminis bio mlađe životne dobi.
Stoga, nije u pravu državni odvjetnik kada traži strože kažnjavanje optuženika, no, imajući u vidu ukupnost cijelog događaja, činjenicu da su kod oštećene zabilježene posljedice u vidu PTSP, kao i okolnost da je riječ o dva kaznena djela, nije u pravu niti optuženik kada smatra da je za ista prestrogo kažnjen.
Naime, razmatrajući sve navedeno, ocjena je ovog suda da je valjano prvostupanjski sud, prvotno utvrdio, a potom i pravilno ocijenio sve okolnosti koje utječu na odluku o vrsti i mjeri kazne te optuženika u svemu primjereno osudio jedinstvenom kaznom zatvora u trajanju od dvije godine i četiri mjeseca uz primjenu djelomične uvjetne osude. Vodeći se pravilima o izbora vrste i mjere kazne, svrhom kažnjavanja, a imajući u vidu težinu počinjenih kaznenih djela koja u svakom slučaju zahtijevaju pravednu društvenu osudu, i ovaj drugostupanjski sud nalazi da će upravo ovako odmjerena kazna zatvora, od koje će se izvršiti jedna godina, dok se ostali dio kazne neće izvršiti ako optuženik kroz primjereno vrijeme provjeravanja od tri godine ne počini novo kazneno djelo, na optuženika dostatno utjecati da shvati krajnju neprihvatljivost vlastitog postupanja, a ujedno upozoriti druge građane da se klone ovakvog i sličnih ponašanja i time u cijelosti ostvariti svoju, zakonom propisanu, svrhu.
Odluka o trošku pravilna je te u cijelosti u skladu s odredbom članka 148. stavka 1. ZKP/08., zbog čega je neosnovan paušalan žalbeni navod optuženika da je „obveza plaćanja troškova kaznenog postupka previsoko određena“.
Budući da, slijedom svega izloženog, navodi žalbe državnog odvjetnika, kao ni žalbeni navodi optuženika, nisu osnovani, a ispitivanjem pobijane presude nisu nađene povrede na koje ovaj žalbeni sud u smislu članka 476. stavka 1. ZKP/08. pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju članka 482. ZKP/08. trebalo odlučiti kao u izreci ove presude.
Ranko Marijan, v.r.