Baza je ažurirana 31.08.2025. 

zaključno sa NN 85/25

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

              - 1 -              III Kr 67/2019-3

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

 

 

 

 

Broj: III Kr 67/2019-3

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ranka Marijana kao predsjednika vijeća te Ileane Vinja i Melite Božičević-Grbić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog I. B., zbog kaznenog djela iz članka 118. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12., dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Zlataru od 2. srpnja 2018. broj K-320/2014-46 i presuda Županijskog suda u Vukovaru od 8. svibnja 2019. broj -198/2018-7, u sjednici održanoj 3. prosinca 2020.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se zahtjev osuđenog I. B. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog suda u Zlataru od 2. srpnja 2018. broj K-320/2014-46 i presuda Županijskog suda u Vukovaru od 8. svibnja 2019. broj -198/2018-7 D. P. proglašen je krivim zbog kaznenog djela iz članka 118. stavka 1. KZ/11. i na temelju te zakonske odredbe osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine.

 

Protiv te presude osuđeni I. B. podnio je zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude (dalje: zahtjev) po braniteljici, odvjetnici J. S., „temeljem članka 517. stavak 1. toč. 3. ZKP-a“ , s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači pravomoćnu presudu na način da se osuđeni I. B. oslobodi optužbe ili da se ista ukine i predmet uputi na ponovno suđenje i odluku.

 

Sukladno članku 518. stavku 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.; dalje: ZKP/08.), Državno odvjetništvo Republike Hrvatske odgovorilo je na zahtjev osuđenika.

 

Odgovor na zahtjev dostavljen je osuđeniku i njegovoj braniteljici.

 

Zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude nije osnovan.

 

Osuđenik ističe povredu odredbe članka 468. stavka 2. ZKP/08. jer je na njegovu štetu teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, a time i pravo na učinkovitu obranu, a to je osnova za podnošenje zahtjeva za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude iz članka 517. stavka 1. točke 2. ZKP/08. U prilog tome tvrdi da je prvostupanjski sud trebao preotvoriti raspravu i provesti dopunsko medicinsko vještačenje kojim bi se otklonile nedoumice na koje je osuđenik upozoravao u završnom govoru, a osobito one koje proizlaze iz nevjerodostojnog iskaza oštećenika i rezultata sudsko medicinskog vještačenja. Nadalje, ističe da je prvostupanjski je sud paušalno odbio jedine dokazne prijedloge obrane za ispitivanje svjedokinja N. G. i V. S. te time ga onemogućio u učinkovitoj obrani. Navedene povrede počinjene su i u drugostupanjskom postupku, pa je na taj način ostvarena i povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 517. stavka 1. točke 3. ZKP/08.

 

Da bi u zahtjevu za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude osuđenik mogao isticati povredu iz članka 517. stavka 1. točke 2. ZKP/08. potrebno je da su te povrede bile istaknute u žalbi protiv prvostupanjske presude, što osuđenik nije učinio jer u žalbi nije isticao postupovnu povredu iz članka 468. stavka 2. ZKP/08., već ih je isticao kroz žalbenu osnovu nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Međutim, neovisno o tome kada se sagleda tijek provođenja ovog kaznenog postupka, osuđeniku nije na njegovu štetu teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka 468. stavka 2. ZKP/08. time što prvostupanjski sud nije preotvorio raspravu i proveo dopunsko medicinsko vještačenje. Naime, tijekom prvostupanjskog postupka na zapisniku o raspravi od 19. travnja 2018. proizlazi da su se stranke suglasile da se nalaz i mišljenje vještaka dr. M. pročita, a na pročitani nalaz i mišljenje stranke nisu imale primjedbe, dok obrana nije predložila provođenje novog sudsko medicinskog vještačenja. Stoga okolnost što prvostupanjski sud nije po službenoj dužnosti proveo dopunsko vještačenje ni na koji način ne dovodi do povrede prava obrane na raspravi, a niti dovodi u sumnju pravičnost postupka.

 

Osim toga, iz obrazloženja zahtjeva proizlazi da osuđenik ustvari i dalje smjera na nepotpunost utvrđenog činjeničnog stanja neprovođenjem dopunskog medicinskog vještačenja, a ti prigovori su činjenične prirode i iz tog razloga se zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude ne može podnijeti.

 

Jednako tako, osuđeniku nije povrijeđeno pravo na obranu odbijanjem dokaznih prijedloga za ispitivanje svjedokinja N. G. i V. S., a niti je time povrijeđeno pravo na pravično suđenje, a te je prigovore također osuđenik isticao u okviru žalbene osnove nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

No, svako treba napomenuti sljedeće. Člankom 418. stavkom 1. ZKP/08. propisano je da dokazivanje obuhvaća sve činjenice za koje sud i stranke smatraju da su važne za pravilno presuđenje. To naravno ne znači da je sud obvezan prihvatiti i provesti sve dokaze koje stranke predlože, već je jednako tako ovlašten odbiti izvođenje dokaza pod uvjetima propisanim u članku 421. stavku 1. ZKP/08. i za to odbijanje dati valjano obrazloženje.

 

U konkretnom slučaju prvostupanjski je sud u tri navrata pozivao svjedokinju N. G., za koju je utvrđeno da se nalazi u Njemačkoj te da ista nema saznanja o događaju, budući da niti optuženik ni oštećenik nisu tvrdili da je netko od svjedoka mogao vidjeti počinjenje kaznenog djela. Stoga je pravilno prvostupanjski sud odbio dokazni prijedlog za ispitivanjem te svjedokinje kao odugovlačeći, jednako kao što je pravilno odbio i dokazni prijedlog obrane za ispitivanjem svjedokinje V. S., za koju obrana tijekom postupka nakon višekratnih pozivanja nije nikada dostavila adresu stanovanja.

 

Prema tome, odbijanje svih dokaznih prijedloga samo za sebe ne znači nužno i povredu prava na obranu, a time i prava na pravično suđenje, bez pomnog razmatranja načina na koji je vođen cjelokupan postupak i načina na koji je prvostupanjski sud ocijenio izvedeni dokazni materijal. Odlukom suda kojom se odbija provođenje dokaza ne dovodi se u pitanje pravo obrane, već se ta odluka može odraziti samo na potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, što zapravo i predstavlja bit osuđenikova zahtjeva za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, a činjenična utvrđenja sudova, kao što je već i ranije navedeno nisu osnova za podnošenje ovog izvanrednog pravnog lijeka.

 

U odnosu na tvrdnju podnositelja zahtjeva da je drugostupanjski sud povrijedio odredbe kaznenog postupka u žalbenom postupku na način da u presudi nije ocijenio sve žalbene navode podnositelja zahtjeva i to, kako one koji se odnose na odbijanje dokaznih prijedloga po prvostupanjskom sudu, tako i na neprovođenje dopunskog vještačenja, a to sve da je utjecalo na pravomoćnu presudu, treba naglasiti da osuđenik nije u pravu. Naime, iz uvida u spis predmeta proizlazi da je sud drugog stupnja odgovorio na sve one prigovore istaknute u žalbi podnositelja, sukladno članku 487. stavku 1. ZKP/08., pa i na one koje sada osuđenik ponavlja u svom zahtjevu. Stoga se ne može raditi o povredi odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku.

 

Nije u pravu osuđenik ni kada tvrdi da je počinjena povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 517. stavka 1. točke 3. ZKP/08., jer da drugostupanjska odluka ne sadrži obrazloženje u odnosu na odluku o kazni. Drugostupanjski je sud postupio sukladno odredbi članka 487. ZKP/08. jer je preispitao prvostupanjsku presudu zbog odluke o kazni i s tim u vezi ocijenio sve žalbene razloge, pri čemu je vrlo detaljno naveo iz koji razloga je u tom dijelu prihvaćena žalba državnog odvjetnika, a žalba osuđenika odbijena kao neosnovana. Zbog toga nije u pravu podnositelj ni kada tvrdi da je prilikom drugostupanjskog odlučivanja u dijelu odluke o kazni trebalo po službenoj dužnosti utvrditi povredu iz članka 468. stavka 2. ZKP/08.

 

Slijedom navedenog, na temelju članka 519. u vezi s člankom 512. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19.) trebalo je zahtjev osuđenika odbiti kao neosnovan, pa nije bilo ni osnove za rješavanje njegova prijedloga za odgodu izvršenja pravomoćne presude.

 

Zagreb, 3. prosinca 2020.

 

Predsjednik vijeća:

Ranko Marijan, v.r.

 

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu