Broj: Kž 27/2018

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Dubravke Kovačević kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog V. K., zbog kaznenog djela iz članka 230. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. i 101/17. - dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbi okrivljenog V. K. podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Puli - Pola od 5. siječnja 2018. broj Kov-1/18-76 (Kov-2/18-7), o produljenju istražnog zatvora nakon podignute optužnice, u sjednici održanoj 26. siječnja 2018.,

r i j e š i o   j e

Odbija se žalba okrivljenog V. K. kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Puli - Pola, nakon podignute optužnice protiv okrivljenog V. K., zbog kaznenog djela iz članka 230. stavka 2. KZ/11., na temelju članka 127. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje u tekstu: ZKP/08.) produljen je istražni zatvor protiv okrivljenog V. K. iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 1. ZKP/08.

Protiv tog rješenja žalbu je podnio okrivljeni V. K. po branitelju, odvjetniku N. S., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine i da se okrivljenik pusti na slobodu.

Ujedno je zatraženo da se branitelja okrivljenika, odvjetnika N. S., pozove na sjednicu vijeća drugostupanjskog suda. Međutim, sukladno odredbi članka 495. ZKP/08. na postupak odlučivanja o žalbi na rješenje ne primjenjuju se odredbe članka 475. ZKP/08. koje propisuju obvezu izvještavanja stranaka o sjednici drugostupanjskog vijeća u povodu odlučivanja o žalbi na presudu, zbog čega branitelj okrivljenika nije ni obaviješten o održavanju sjednice vijeća.

Žalba nije osnovana.

Nije u pravu okrivljeni V. K. kada navodi da je pobijano rješenje nezakonito jer iznos jamstva koji se u obrazloženju navodi u iznosu 50.000,00 kuna nije u razmjeru s okrivljenikovim imovinskim stanjem, kao i da je u tom dijelu pobijano rješenje nejasno i da se ne može ispitati, upirući time na ostvarenje bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. Naime, kako je to pravilno utvrdio i jasno obrazložio prvostupanjski sud u pobijanom rješenju, a što žalitelj ispušta iz vida, mjera jamstva kao mjera koja može zamijeniti istražni zatvor na temelju članka 102. stavaka 1. i 2. ZKP/08., okrivljeniku je određena rješenjem suca istrage Županijskog suda u Puli – Pola od 24. studenog 2017. broj Kir-569/17, koje je pravomoćno 5. prosinca 2017. Kako se prema odredbi članka 102. stavka 2. ZKP/08. jamstvo određuje s obzirom na težinu kaznenog djela, osobne okolnosti te imovno stanje okrivljenika, a navedeno rješenje suca istrage je pravomoćno, dok je odredbom članka 105. stavka 1. ZKP/08. određeno da se visina jamstva i oblik polaganja jamčevine mogu izmijeniti rješenjem ako to opravdavaju naknadno utvrđene okolnosti, pri čemu žalitelj ne navodi koje su se to okolnosti naknadno promijenile, a koje bi bile od utjecaja prilikom odluke o mogućnosti primjene mjere jamstva i njezine visine, to navedena bitna povreda odredaba kaznenog postupka nije ostvarena.

Ne slažući se sa zaključcima prvostupanjskog suda, okrivljenik navodi da prvostupanjski sud nije na valjan način utvrdio postojanje okolnosti koje ukazuju da bi okrivljenik boravkom na slobodi pobjegao, smatrajući da bi se i drugom mjerom mogla postići svrha istražnog zatvora, kao npr. mjerama opreza i to zabrane napuštanja boravišta ili područja Republike Hrvatske ili oduzimanja putne isprave.

Protivno takvim žalbenim prigovorima, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da na strani okrivljenika i dalje postoje one osobite okolnosti koje upućuju na realnu i razborito predvidivu opasnost od njegovog bijega, u cilju izbjegavanja kaznenog progona, čime je ispunjena posebna pretpostavka za produljenje mjere istražnog zatvora protiv okrivljenika iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 1. ZKP/08., kao što je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da se svrha istražnog zatvora produljenog protiv okrivljenika po citiranoj osnovi ne bi mogla ostvariti zamjenom te mjere nekom od blažih mjera predviđenih odredbama ZKP/08., pa tako niti predloženim mjerama opreza.

Naime, one osobite okolnosti koje opravdavaju daljnju primjenu mjere istražnog zatvora protiv okrivljenog V. K. iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 1. ZKP/08. prvostupanjski sud pravilno nalazi u činjenici da okrivljenik uz državljanstvo Republike Hrvatske, ima i državljanstvo Bosne i Hercegovine, gdje ima i prijavljeno prebivalište, dok na području Republike Hrvatske ima samo boravište. Ujedno, iz podataka u spisu predmeta proizlazi da se okrivljenik na hrvatskom području nalazio samo privremeno zbog posla, a radni odnos mu je prestao odmah nakon uhićenja, pa je razvidno da okrivljenika niti jedna okolnost ne veže za područje Republike Hrvatske. Dovodeći navedeno u vezu s težinom kaznenog djela za koje je osnovano sumnjiv, kao i s činjenicom da je na području Republike Hrvatske boravio tek nešto više od dva mjeseca do počinjenja djela za koje je osnovano sumnjiv (od rujna do studenog 2017.), pravilan je zaključak prvostupanjskog suda o postojanju onih osobitih okolnosti koje upućuju na opasnost da će okrivljeni V. K., u slučaju puštanja na slobodu, postati nedostupan nadležnim tijelima Republike Hrvatske i na taj način nastojati izbjeći kazneni progon.

Stoga neosnovano žalitelj navodi da mu nikada nije uručena odluka poslodavca o prestanku radnog odnosa te da i nadalje ima status zaposlenika, o čemu, nasuprot tim tvrdnjama, iskazuje okrivljenikov brat D. K., pri čemu je bez ikakve odlučne vrijednosti žaliteljevo upiranje na izjavu I. P., direktora trgovačkog društva P. d.o.o., o postojanju mogućnosti novog zaposlenja i osiguranja smještaja okrivljenika jer to za sada ne predstavlja učinkovitu garanciju otklona mogućnosti okrivljenikova bijega.

Jednako tako, neutemeljene su i ničim potkrijepljene žalbene tvrdnje da se pobijanom odlukom krši okrivljenikovo ustavno pravo na državljanstvo i na slobodu kretanja jer da se činjenica okrivljenikovog dvojnog državljanstva i dvojne adrese negativno tumači na njegovu štetu, a nitko ne smije biti diskriminiran na temelju državljanstva. Naime, činjenica dvojnog državljanstva okrivljenika, kako je iz prethodno izloženog vidljivo, samo je jedna od utvrđenih okolnosti koja upućuje na opravdanu vjerojatnost da će okrivljenik, u slučaju puštanja na slobodu, postati nedostupan nadležnim tijelima Republike Hrvatske, pri čemu je ograničavanje slobode kretanja jedna od nužnih i prirodnih posljedica boravka u istražnom zatvoru za svakog okrivljenika, neovisno o državljanstvu.

Značaj izloženih okolnosti nije doveden u sumnju niti paušalnim navodima žalitelja da se nije skrivao od policije niti je na bilo koji način svojim ponašanjem ukazao na namjeru da bi pobjegao, kao i „da bi svaki okrivljenik mogao pobjeći“, a da je „htio pobjeći od počinjenja do uhićenja, okrivljenik je to mogao napraviti“, te da samo isticanje postojanja osnovane sumnje da je počinio djelo ne bi smio biti dostatan razlog za produljenje istražnog zatvora protiv okrivljenika. Naime, žalitelj ispušta iz vida da je prvostupanjski sud ocjenu o postojanju opasnosti od bijega okrivljenika utemeljio, ne samo u postojanju osnovane sumnje kao opće pretpostavke iz odredbe članka 123. stavka 1. ZKP/08., već i u ostalim, prednje navedenim, okolnostima koje u svojoj ukupnosti govore u prilog pravilnosti zaključka prvostupanjskog suda o egzistiranju realne bojazni od okrivljenikova bijega.

Stoga, niti istaknuti žalbeni navod okrivljenika da se međunarodna tjeralica može primijeniti kao efikasno sredstvo u slučaju okrivljenikovog napuštanja područja Republike Hrvatske, unatoč nemogućnosti primjene europskog uhidbenog naloga na području Bosne i Hercegovine, nije okolnost koja bi, imajući u vidu ostale utvrđene okolnosti koje upućuju na opasnost od bijega, dovela u sumnju pravilnost produljenja mjere istražnog zatvora protiv okrivljenika. To iz razloga jer okrivljenik može postati nedostupan nadležnim tijelima Republike Hrvatske bijegom i u druge, a ne samo u navedenu državu.

Prema tome, primjena mjere istražnog zatvora protiv okrivljenika iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 1. ZKP/08. i nadalje je opravdana i nužna, kako je to pravilno utvrdio te valjano obrazložio prvostupanjski sud u pobijanom rješenju. Protivno navodima u žalbi, svrha istražnog zatvora, odnosno nazočnost okrivljenika u ovom postupku, i prema ocjeni ovog suda, za sada se ne bi mogla učinkovito ostvariti primjenom neke od blažih mjera predviđenih odredbama ZKP/08., a tako niti mjerama opreza predloženim u žalbi okrivljenika.

Slijedom navedenog, a budući da niti ostalim žalbenim navodima okrivljenika nije dovedena u pitanje zakonitost i pravilnost pobijanog rješenja, a pritom nisu ostvarene niti povrede na koje ovaj sud, sukladno članku 494. stavku 4. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti, pri čemu nije utvrđeno da bi bio povrijeđen kazneni zakon na štetu okrivljenika, to je na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08. odlučeno kao u izreci ovoga rješenja.

Zagreb, 26. siječnja 2018.