1

                            Broj:Jž-1228/2020

  

 

 

 

 

U    I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Gordane Korotaj kao predsjednice vijeća te Goranke Ratković i Kristine Gašparac Orlić kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić kao zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okr. pravne osobe „xx“, s predstavništvom u Zagrebu, zbog prekršaja iz čl. 225. st. 1. Zakona o strancima („Narodne novine“, broj 130/11., 74/13., 69/17.,46/18. i 66/19.), odlučujući o žalbi tužitelja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave zagrebačke, Postaje aerodromske policije Pleso, podnesenoj protiv presude Prekršajnog suda u Velikoj Gorici od 30. lipnja 2020., broj: 25. Pp J-571/2019, u sjednici vijeća održanoj 2. prosinca 2020.,

 

 

p r e s u d i o     j e:

 

             Prihvaća se osnovanom žalba tužitelja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave zagrebačke, Postaje aerodromske policije Pleso, preinačuje se prvostupanjska  presuda u odluci o kazni na način da se okr. pravnoj osobi „xx“, s predstavništvom u Zagrebu, za prekršaj iz čl. 225. st. 1. Zakona o strancima, za koji je tom presudom proglašena krivom, na temelju tog zakonskog propisa izriče novčana kazna od 23.000,00 (dvadeset tri tisuća) kuna, koju je dužna platiti u roku od 30 (trideset) dana po primitku ove presude, s time da će se izrečena novčana kazna smatrati plaćenom u cijelosti ako okr. pravna osoba u tom roku plati dvije trećine izrečene novčane kazne.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom prvostupanjskom presudom Prekršajnog suda u Velikoj Gorici od 30. lipnja 2020., broj: 25. Pp J-571/2019 proglašena je krivom okr. pravna osoba „xx“, s predstavništvom u Zagrebu, da je na način činjenično opisan u izreci presude počinila prekršaj iz čl. 225. st. 1. Zakona o strancima,  za koji joj je primjenom propisa o ublažavanju kazne izrečena novčana kazna od 9.000,00 kuna, koju je dužna platiti u roku od 1 mjesec po pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečene novčane kazne, a obvezana je naknaditi trošak prekršajnog postupka od 500,00 kuna. 

 

              Protiv te presude, žalbu je pravodobno podnio tužitelj zbog odluke o prekršajno pravnoj sankciji, s prijedlogom da se okr. pravna osoba kazni propisanom kaznom.

             

Žalba je osnovana.

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17. i 118/18.) ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom i po službenoj dužnosti, te utvrdio da tužitelj osnovano prigovara primjeni odredaba Prekršajnog zakona o ublažavanju kazne.

 

Žalbom se ističe da se radi o okr. pravnoj osobi koja je u vremenskom razdoblju od 1. siječnja 2018. do 3. srpnja 2020. tri puta prijavljivana zbog postupanja protivno čl. 41. st. 1. Zakona o strancima, te je pravna osoba tri puta pravomoćno proglašena krivom zbog istog prekršaja iz čl. 225. st. 1. Zakona o strancima, a svaki puta je izrečena ublažena novčana kazna, pa smatra da se ponovno ublaženom novčanom kaznom neće postići svrha kažnjavanja. Žalbom se ističe da se činjenica da je pravna osoba, kako bi ispravila svoj propust, bez odgađanja i na svoj trošak putnicu kojoj nedostaje viza za ulazak u Republiku Hrvatsku prevezla iz Republike Hrvatske prvim slijedećim letom, ne može cijeniti kao olakotna okolnost, budući je to zakonska obveza prijevoznika propisana čl. 41. st. 2. Zakona o strancima. Stoga, podnositelj žalbe novčanu kaznu u ovom predmetu smatra neprimjereno niskom jer ne utječe na počinitelja i sve ostale da ubuduće ne čine prekršaje, te smatra da je u ovoj situaciji neadekvatno primijenjena odredba čl. 37. Prekršajnog zakona o ublažavanju kazne i da okr. pravnu osobu treba kazniti propisanom novčanom kaznom.

 

Prema obrazloženju pobijane presude prvostupanjski je sud je okr. pravnoj osobi za počinjeni prekršaj ublažio novčanu kaznu ispod zakonom propisanog minimuma, smatrajući da se novčanom kaznom blažom od propisane može postići svrha kažnjavanja i  utjecati na okr. pravnu osobu da ubuduće ne čini ovakve prekršaje. Prvostupanjski sud je cijenio olakotne i otegotne okolnosti na strani okrivljenice, te je otegotnim cijenio činjenicu da je pravna osoba više puta osuđivana za isti prekršaj, a primjenu odredbe o ublažavanju kazne sud je opravdao olakotnim okolnostima na strani okrivljenice, smatrajući ih posebno izraženim olakotnim okolnostima, kao što su priznanje prekršaja, okolnost da prekršajem nisu prouzročene štetne posljedice, da je strance kojima je odbijen ulazak u Republiku Hrvatsku vratila u zemlju iz koje su doputovali i da je stupanj ugrožavanja ili povrede javnog poretka neznatan.       

 

U pravu je podnositelj žalbe da u ovoj situaciji nisu ispunjene zakonske pretpostavke za izricanjem blaže kazne od propisane za počinjeni prekršaj.

 

Čl. 37. Prekršajnog zakona propisuje:

„(1) Sud može izreći kaznu blažu od propisane za određeni prekršaj kad to ovaj Zakon izričito propisuje.

(2) Blažu kaznu od propisane za određeni prekršaj sud može izreći i kad postoje naročite olakotne okolnosti, osobito ako se počinitelj pomirio s oštećenikom, ako mu je u potpunosti ili većim dijelom naknadio štetu prouzročenu prekršajem, a svrha kažnjavanja može se postići i takvom blažom kaznom.“

U ovom konkretnom slučaju nije Zakonom izričito propisano da se kazna može ublažiti, te je za primjenu odredbe o ublažavanju kazne bilo nužno utvrditi postojanje “naročito olakotnih okolnosti“, zbog kojih se „svrha kažnjavanja može se postići i blažom kaznom od propisane.“

 

Po ocjeni ovog suda, utvrđene olakotne okolnosti, u svojoj ukupnosti i kvaliteti, ne čine upravo one posebno izražene olakotne okolnosti koje bi opravdale primjenu instituta ublažavanja kazne.

 

Priznanje prekršaja predstavlja običnu, a ne naročito olakotnu okolnost za izricanje blaže kazne od propisane, a činjenica da je pravna osoba putnicu kojoj je odbijen ulazak u Republiku Hrvatsku na svoj trošak odvela iz Republike Hrvatske, zakonska je obaveza prijevoznika propisana čl. 41. st. 2. Zakona o strancima, kako se to osnovano ističe žalbom i ne može cijeniti kao olakotna okolnost. Po ocjeni ovog suda, inkriminirano ponašanje okr. pravne osobe predstavlja teži oblik kršenja propisa o uvjetima ulaska, kretanju i boravku stranaca u Republici Hrvatskoj, a činjenica je okr. pravna osoba u zadnje tri godine sedam puta pravomoćno kažnjena zbog istog prekršaja, kako to proizlazi iz potvrde Odjela za prekršajne evidencije Ministarstva pravosuđa od 10. listopada 2019. (list 9 spisa).

 

Stoga, cijeneći i jačinu ugrožavanja zaštićenog dobra, kao i to da su vrlo izraženi i zahtjevi generalno preventivnog djelovanja, po ocjeni ovog suda, u ovoj situaciji nema osnove za primjenu instituta ublažavanja kazne. Naime, prema Direktivi Vijeća Europe 2001/51/EZ od 28. lipnja 2001. s ciljem učinkovitog suzbijanja ilegalne imigracije, ključno je da sve države članice uvedu odredbe kojima se utvrđuju obveze prijevoznika koji prevoze strane državljane na državno područje država članica, a u smislu čl. 4. st. 1. Direktive cilj je da sve države članice poduzimaju sve potrebne mjere kako bi osigurale da sankcije, primjenjive na prijevoznike u skladu s odredbama čl. 26. st. 1. i 2. Schengenske konvencije budu odvračajuće, učinkovite i proporcionalne. U svijetlu navedenih zakonskih odredbi, odredbe o ublažavanju novčanih kazni propisanih domaćim zakonodavstvom valja primjenjivati  kada je u postupku nedvojbeno utvrđeno postojanje naročito olakotnih okolnosti, a svrha kažnjavanja može se postići i takvom blažom kaznom.

 

Iz navedenih razloga, u pravu je tužitelj da u ovoj situaciji nije bilo zakonskih uvjeta za ublažavanje kazne, te je prihvaćanjem žalbe tužitelja, ovaj drugostupanjski sud okr. pravnoj osobi izrekao novčanu kaznu u točno propisanom iznosu od 23.000,00 kuna, kako je to propisano čl. 225. st. 1. Zakona o strancima, smatrajući da je tako izrečena novčana kazna primjerena stupnju krivnje okr. pravne osobe, opasnosti počinjenog prekršaja i svrsi kažnjavanja, tako da će se njome ostvariti opća svrha kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona i svrha prekršajnopravnih sankcija iz čl. 6. Prekršajnog zakona. 

 

Trebalo je primijeniti odredbu čl. 152. st. 3. Prekršajnog zakona i upozoriti okr. pravnu osobu da, ako u roku ostavljenom za plaćanje novčane kazne, plati dvije trećine novčane kazne izrečene ovom presudom, novčana kazna smatrat će se plaćenom u cijelosti.

 

Iz navedenih razloga, na temelju čl. 207. Prekršajnog zakona, odlučeno kao u izreci ove presude.

 

 

                                      Zagreb 2. prosinca 2020.

 

 

              Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Velikoj Gorici u 4 ovjerena prijepisa za spis, okr. pravnu osobu i tužitelja.

 

Za točnost otpravka - ovlašteni službenik

                                                                          Upraviteljica  sudske pisarnice

                                                                  

Edita Vrkljan