- 1 -              Rev-x 435/2017-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 435/2017-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja C. b. d.d. Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnica B. I., odvjetnica u Z., protiv tuženika D. J. iz Z., kojeg zastupa punomoćnica B. C. C., odvjetnica u Z., radi isplate, rješavajući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-8329/16-2 od 17. siječnja 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-2076/16-73 od 29. rujna 2016., u sjednici održanoj 2. prosinca 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Općinskog suda u Zaboku broj I-212/93 od 4. svibnja 1994. kojim je naloženo tuženiku da isplati tužitelju iznos od 84.667,30 kuna s zateznim kamatama od 16. ožujka 1993. do isplate kao i troškove postupka u iznosu od 30,00 kuna, ukinut u cijelosti (točka I. izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 422.777,69 kuna od čega iznos od 401.307,20 kuna u roku od 15 dana, te iznos od 21.470,49 kuna sa zateznim kamatama od 28. rujna 1993. do isplate (točka II. izreke). Naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 71.226,25 kuna sa zateznim kamatama od 29. rujna 2016. do isplate (točka III. izreke).

 

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja u dijelu pod točkom II. i III. izreke (točka I. izreke). Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu (točka II. izreke).

 

Protiv presude suda drugog stupnja tuženik je podnio reviziju na temelju odredbe članka 382. stavak 1. i 2. Zakona o parničnom postupku zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske reviziju prihvatiti, ukinuti presudu suda drugog stupnja i predmet vratiti na ponovno suđenje, podredno preinačiti nižestupanjske presude, uz naknadu parničnog troška tuženiku ili odbaciti tužbu u cijelosti uz naknadu parničnog troška tuženiku.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija tuženika nije osnovana.

 

Vijeće revizijskog suda je prije odluke o osnovanosti revizije, ispitalo dopuštenost revizije, imajući na umu da je tuženik podnio i tzv. redovnu reviziju iz članka 382. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) i tzv. izvanrednu reviziju iz članka 382. stavak 2. ZPP. Revizija iz članka 382. stavak 2. ZPP je dopuštena samo u slučaju u kojemu nije dopuštena revizija iz članka 382. stavak 1. ZPP.

 

U ovom slučaju pitanje dopuštenosti revizije podnesene protiv presude suda drugog stupnja ispunjava uvjete po vrijednosnom kriteriju jer vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude iznosi 422.777,69 kuna (članak 382. stavak 1. točka 1. ZPP), pa je protiv te presude dopuštena redovna revizija, a samim time u smislu navedenih odredaba ZPP nije dopuštena izvanredna revizija. Stoga je zakonitost presude ispitana po redovnoj reviziji, prema odredbi članka 392.a stavak 1. ZPP, samo u onom dijelu u kojemu se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Neosnovano tuženik tvrdi da je u postupku pred sudom drugog stupnja počinjena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi s člankom 8. ZPP. Prihvaćanjem ocjene dokaza koju je izveo sud prvog stupnja, sud drugog stupnja nije počinio navedenu relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka, jer se ocjena dokaza temelji na savjesnoj i brižljivoj ocjeni svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno i na rezultatima cjelokupnog postupka.

 

Tuženik u reviziji iznosi niz činjeničnih navoda kojima u bitnome osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i zaključak sudova o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Takvi činjenični navodi tuženika izneseni u reviziji, ovaj sud ne može uzeti u razmatranje niti se upuštati u ispitivanje osnovanosti tih navoda jer prema odredbi članka 385. stavak 1. ZPP reviziju protiv presude suda drugog stupnja nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja radi isplate iznosa po mjenici potpisanoj po tuženiku, koja je izdana u svrhu osiguranja kredita, po ugovoru o kreditu od 5. kolovoza 1991. sklopljenim između tužitelja kao kreditora i korisnika kredita N. B.1.

 

Prijedlogom za ovrhu od 28. svibnja 1993. predložena je ovrha na temelju mjenice prema tuženiku kao mjeničnom jamcu, koji prijedlog je prihvaćen, te je rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Zaboku broj I-212/93 od 4. svibnja 1994. i određena predložena ovrha, a protiv kojeg rješenja je tuženik podnio prigovor, nakon čega je rješenjem Općinskog suda u Zaboku broj I-212/93 od 27. prosinca 2010. stavljeno izvan snage navedeno rješenje o ovrsi u dijelu kojim je određena ovrha, te je postupak nastavljen kao u povodu prigovora na platni nalog.

 

Sud prvog stupnja je utvrdio, a ta je utvrđenja prihvatio i sud drugog stupnja:

 

- da je između tužitelja kao kreditora i korisnika kredita N. B.1 sklopljen ugovor o kreditu od 5. kolovoza 1991., kao i ugovor o zalogu-hipoteci od 2. kolovoza 1991. zaključen radi osiguranja navedenog kredita između tužitelja kao zalogoprimca i N. B.1, N. B.2, S. B., M. H. i Ž. C. kao zalogodavca,

 

- da je na temelju Izjave tužitelja od 5. kolovoza 1991. utvrđeno da su korisnik kredita, tuženik i N. B.2 potpisali dvije mjenice u svrhu osiguranja naplate kredita prema ugovoru o kreditu zaključenim sa tužiteljem,

 

- da je ugovor o kreditu korisniku kredita otkazan 28. listopada 1992. jer nije podmirio dospjelo dugovanje, te da je cjelokupni dug po predmetnom ugovoru o kreditu dospio na naplatu 28. listopada 1992.,

 

- da iz Protesta od 20. svibnja 1993. proizlazi da se Protest odnosi na 1.mjenicu te da je N. B. pozvan na platež,

 

- da iz nalaza i mišljenja vještaka za rukopise A. L. od 20. prosinca 2013., kao i dopune nalaza i mišljenja od 19. svibnja 2014., proizlazi da je tuženik vjerojatno skriptor spornih potpisa,

 

- da iz iskaza svjedoka N. B.1 proizlazi da je tuženik potpisao dvije mjenice u svrhu osiguranja naplate kredita,

 

- da iz iskaza tuženika proizlazi da je na mjenici njegov potpis, ali da mjenicu u svrhu osiguranja predmetnog kredita nije potpisao.

 

Kako je tuženik priznao potpis na mjenici kao svoj, mjenična Izjava povezuje predmetni ugovor i mjenicu, a iz nalaza i mišljenja vještaka za rukopis proizlazi da je skriptor sva tri potpisa najvjerojatnije jedna te ista osoba, sudovi zaključuju da je istaknuti tuženikov prigovor nedostatka pasivne legitimacije neosnovan. Sudovi navode da je nalaz i mišljenje vještaka dan po stupnju vjerojatnosti iz razloga što je vještačenje rađeno 2014., a materijali koje je vještak uspoređivao su iz 1991. i 1993.

 

Na temelju tih utvrđenja sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev tužitelja, uz odlučno pravno shvaćanje da tuženik kao mjenični jamac odgovara onako kako odgovara i onaj za koga je jamčio, te je u obvezi tužitelju kao mjeničnom vjerovniku isplatiti iznos od 422.777,69 kuna sa zateznim kamatama.

 

Tuženik na temelju mjenice koju je potpisao kao osiguranje naplate potraživanja, odgovara za dug korisnika kredita N. B.1 kao solidarni jamac, čija se odgovornost tužitelju temelji na odredbi članka 30. stavak 3. Zakona o mjenici, jer je tuženik potpisom mjenice preuzeo mjeničnu obvezu kao mjenični jamac, te je dužan platiti i utuženi dug, zaključuju sudovi. Pritom izražavaju shvaćanje „da je mjenična obveza apstraktna obveza i odvaja se od osnovnog posla“, tako da imatelj mjenice (ovdje tužitelj) u smislu odredbe članka 46. stavak 1. i 2. Zakona o mjenici ima pravo zahtijevati naplatu mjeničnog iznosa od svih koji su mjenicu trasirali, akceptirali, indosirali ili avalirali, jer mu svi oni odgovaraju solidarno.

 

Pravno shvaćanje suda drugog stupnja je pravilno.

 

Prema odredbi članka 109. Zakona o mjenici („Narodne novine“, broj 74/94 – dalje: ZM) vlastita mjenica sadrži: 1) oznaku da je mjenica, unesena u sam slog isprave na jeziku na kome je ona sastavljena, 2) bezuvjetno obećanje da će se određena svota novca platiti, 3) oznaku dospjelosti, 4) mjesto gdje se plaćanje treba obaviti, 5) ime onoga kome se ili po čijoj se naredbi mora platiti, 6) oznaku dana i mjesta gdje je vlastita mjenica izdana, 7) potpis onoga koji mjenicu izdaje (izdavatelj).

 

Prema odredbi članka 111. ZM je propisano da se na vlastitu mjenicu, ukoliko nisu u suprotnosti s njenom prirodom, primjenjuju odredbe ovoga Zakona o trasiranoj mjenici: i to, uz ostalo, i odredbe o dospjelosti (članak 32. do 36 .), o plaćanju (članak 37. do 41. ), o zastari (članak 78. do 84.), ostale odredbe (članak 101. do 108.) - ali i (stavak 3.) o avalu (članak 29. do 31.), s time da u slučaju predviđenom u članku 30. stavku 4. Zakona, ako se u avalu ne naznači za koga je dan, vrijedi da je dan za izdavatelja vlastite mjenice.

 

U ovome slučaju riječ je o mjeničnopravnom sporu za isplatu mjenične svote po vlastitoj bianco mjenici izdanoj u smislu odredbe članka 109. ZM po izdavatelju mjenice – tužitelju, radi osiguranja tražbine iz ugovora o kreditu kojeg je tužitelj kao kreditor sklopio s N. B.1 kao korisnikom kredita. Radi se o sporu u kojemu valja odlučiti o tužbenom zahtjevu tužitelja kao mjeničnog vjerovnika na isplatu prema tuženiku kao mjeničnom jamcu, i to primjenom odredaba ZM-a kao posebnog zakona (lex specialis) - koji isključuje primjenu odredaba Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO), pa i onih odredaba koje uređuju pravni institut jamstva.

 

Prema odredbi članka 29. stavak 1. ZM isplata mjenice može se za cijelu mjeničnu svotu ili za izvjestan njen dio osigurati avalom (mjeničnim jamstvom). Aval se daje na mjenici ili na alonžu i potpisuje ga avalista (članak 30. stavak 1. ZM), a izražava se riječima „per aval“, „kao jamac“, „kao poruk“ ili kojim drugim izrazom koji ima isto značenje (članak 30. stavak 2. ZM).

 

Pritom, odredba iz članka 30. stavak 3. ZM propisuje da je za davanje avala dovoljan potpis na licu mjenice, što je tuženik učinio, bez obzira što nije naznačeno da se mjenično jamstvo osigurava riječima: „per aval“, „kao jamac“, „kao poruk“, ili kojim drugim izrazom koji isto znači.

 

Avalista odgovara onako kako odgovara onaj za koga jamči (članak 31. stavak 1. ZM). Njegova obveza vrijedi čak i onda ako je obveza za koju jamči ništava iz bilo kojeg drugog razloga, osim zbog formalnog nedostatka (članak 31. stavak 2. ZM). Naime, prema članku 42. ZM, imatelj mjenice može ostvariti regres protiv indosanata, trasanta i ostalih obveznika o dospjelosti ako mjenica nije plaćena u cijelosti ili djelomično.

 

Prema odredbi članka 46. stavak 1. ZM svi oni koji su mjenicu trasirali, akceptirali, indosirali ili avalirali odgovaraju solidarno imatelju mjenice. Imatelj mjenice ima pravo postupiti protiv svih tih osoba bilo pojedinačno, bilo protiv više njih, bilo protiv svih zajedno; pri tom nije dužan držati se reda kojim su se oni obvezali (stavak 2. istog članka).

 

Nižestupanjski sudovi su pravilno ocijenili da obveza tuženika proizlazi iz mjeničnog jamstva i u smislu istaknutih odredaba članka 29., 30. i 31. u svezi odredaba članka 111. ZM: tuženik je kao mjenični jamac u obvezi isplatiti tužitelju ono što se obvezao isplatiti mu korisnik kredita i ujedno dužnik iz ugovora o kreditu, odnosno u konkretnom slučaju utuženi iznos kao (prema činjeničnom utvrđenju) dospjeli i nevraćeni iznos kredita.

 

Slijedom navedenog, pravilno je primijenjeno materijalno pravo kada su sudovi nižeg stupnja zaključili da tuženik kao avalist odgovara onako kako odgovara onaj za koga jamči, zbog čega su pravilnom primjenom materijalnog prava prihvatili tužbeni zahtjev.

 

Valja pritom imati na umu da je mjenična obveza apstraktna obveza i odvojena od osnovnog posla - ovdje ugovora o kreditu, pa protiv utužene mjenične tražbine iz mjenice koja sadržajno nema nedostataka koji bi je učinili nevaljanom, tuženik kao mjenični obveznik nije ovlašten na podnošenje prigovora vezanih uz osnovni posao.

 

Imatelj mjenice u smislu odredaba članka 46. stavak 1. i 2. ZM ima pravo zahtijevati naplatu mjeničnog iznosa od svih koji su mjenicu trasirali, akceptirali, indosirali ili avalirali, jer mu svi oni odgovaraju solidarno.

 

Revizijski navodi koji se tiču nalaza i mišljenja vještaka nisu osnovani, jer je sud analizirao mišljenje vještaka, te u skladu s drugim izvedenim dokazima, za zaključnu ocjenu prihvatio u cijelosti zaključak vještaka, pri tom dajući obrazloženje za svoj zaključak.

 

U odnosu na revizijski prigovor tuženika u kojem se ističe da su sudovi neosnovano zaključili da je tuženik sam izjavio da je potpis na mjenici njegov, valja reći da iz iskaza tuženika koji je dat tijekom postupka proizlazi da je „tuženik potvrdio da je potpis na mjenici njegov, ali da mjenicu nije potpisao u svrhu osiguranja kredita.“

 

Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena, to je valjalo reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu, te na temelju odredbe članka 393. ZPP odlučiti kao u izreci presude.

 

Zagreb, 2. prosinca 2020.

 

                            Predsjednik vijeća:

                            Mirjana Magud, v.r.