- 1 -              Rev 4632/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 4632/2019-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. M. P. G., B., Republika Austrija, zastupanog po punomoćnici B. V., odvjetnici u Z., i S. Č., odvjetnika u V., protiv tuženika B. d.d. u stečaju, D., OIB ..., radi utvrđenja osporene tražbine, rješavajući reviziju tužitelja izjavljenu protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7503/2015-6 od 17. lipnja 2019. kojom djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Splitu, Stalna služba u Dubrovniku broj P-61/2013 od 4. rujna 2015., u sjednici održanoj 2. prosinca 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Ukidaju se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7503/2015-6 od 17. lipnja 2019. u točci I i III izreke i presuda Trgovačkog suda u Splitu, Stalna služba u Dubrovniku broj P-61/2013 od 4. rujna 2015. u točci I te u točci II izreke do iznosa od 416.643,75 kuna, te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja u točci I izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se utvrdi da je osnovana tražbina drugog višeg isplatnog reda tužitelja prema tuženiku u iznosu od 4.944.203,88 kuna. Ujedno je odbijen i zahtjev da tuženik naknadi parnični trošak tužitelju.

 

U točci II izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 497.000,00 kuna.

 

Presudom suda drugog stupnja u točci I izreke djelomično je odbijena žalba tužitelja kao neosnovana pa je gore navedena presuda suda prvog stupnja potvrđena u točci I izreke, te u dijelu točke II izreke kojim je naloženo tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu od 416.643,75 kuna.

 

U točci II izreke preinačena je gore navedena presuda suda prvog stupnja u preostalom dijelu točki II izreke tako što je presuđeno da se odbija tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 80.356,25 kuna kao neosnovan.

 

U točci III izreke tužitelj je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 61.812,50 kuna kao neosnovan.

 

Protiv navedene presude suda drugog stupnja reviziju podnosi tužitelj pa se poziva na revizijske razloge bitnih povreda odredaba parničnog postupka i na pogrešnu primjenu materijalnog prava. Predlaže da se revizija prihvati i nižestupanjske presude preinače tako što bi se prihvatio tužbeni zahtjev u cijelosti te tužitelju naknadio parnični trošak odnosno da se one ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži troškove revizije zajedno sa troškovima sastava žalbe i pristojbe na žalbu i reviziju.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je osnovana.

 

Sukladno odredbi iz članka 392.a stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP) revizijski je sud ispitao pobijanu presudu u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u okviru određeno navedenih revizijskih razloga.

 

Ispitujući na takav način pobijanu presudu za zaključiti je da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u svezi s člankom 219. i člankom 221.a u svezi s člankom 8. ZPP-a kada je prihvatio razloge iz prvostupanjske presude i ovu potvrdio smatrajući opravdanim odbijanje tužbenog zahtjeva kao neosnovanog primjenom pravila o teretu dokazivanja jer da tužitelj nije dokazao osnovanost utužene tražbine.

 

Samim time ne postoji mogućnost da sud ispita pravilnost u primjeni i materijalnog prava jer zbog pogrešnog pravnog pristupa nedostaju činjenice za odluku.

 

Naime, predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja da se utvrdi postojanje njegove tražbine u utuženom iznosu od 4.944.203,88 kuna s osnove izvršenih usluga tuženiku prema sklopljenom ugovoru 28. lipnja 2006. o izradi medijskih materijala za podlogu izrade Detaljnog plana uređenja (dalje: DPU) kompleksa B. D., te s osnove paušalnih mjesečnih troškova nastalih za tužitelja u razdoblju od 1. kolovoza 2008. do 30. lipnja 2011. za pruženu stručnu podršku tuženiku u svim njegovim postupanjima usmjerenim na donošenje DPU-a.

 

Prvostupanjski je sud ocjenom provedenih dokaza u postupku, a neprihvaćanjem drugih dokaznih prijedloga tužitelja, odbio tužbeni zahtjev smatrajući da tužitelj nije dokazao osnovanost tražbine, a k tome da je nastupila i zastara protekom roka od tri godine.

 

Drugostupanjski je sud prihvatio zaključak prvostupanjskog suda o neosnovanosti tužbenoga zahtjeva iz razloga jer da tužitelj nije dokazao njegovu osnovanost prihvaćajući pravilnima stavove prvostupanjskog suda o odbijanju dokaznih prijedloga tužitelja radi saslušanja svjedoka Z. S. i provedbe financijskog vještačenja.

 

U postupku suda tužitelj je tvrdio da su stranke sklopile ugovor 28. lipnja 2006. prema kojem se ugovoru tužitelj obvezao izraditi medijski materijal tj. podlogu za detaljan plan uređenja kompleksa B. D. (DPU) i to: Design Report, Planning Report i Traffic Report te ostale stručne reporte za tuženika, a za odgovarajuću naknadu. Nadalje da su stranke dogovorile da će tuženik naknaditi tužitelju i paušalne mjesečne troškove koji se odnose na pružanje stručne podrške tuženiku u svim njegovim postupanjima usmjerenim na donošenje DPU-a u pravcu izmjene, korekcije, nadopune podloga za izradu DPU-a, tumačenja pojedinih rješenja i sl.

 

Iz spisa predmeta proizlazi da je tužitelj ispostavio tuženiku račune za izvršene usluge i to račun broj ... na iznos od 80.000,00 eura, zatim račun broj ... na iznos od 20.000,00 eura i račun broj ... na iznos od 140.000,00 eura sa plaćanjem unutar razdoblja od tri mjeseca. Proizlazi nadalje, iz dopisa pravnog prednika tuženika da je on potvrdio, pa makar i samo spremnost, da će izdani računi od strane tužitelja biti mu plaćeni u razdoblju od tri mjeseca.

 

Međutim, iz postupka proizlazi da navedeni računi nisu pronađeni u evidencijama tuženika u stečajnom postupku. No, utvrđeno je da je tuženik tužitelju 2006. isplatio 28.000,00 eura po određenim računima pa tako i za tužiteljev uradak tj. snimak na CD-u u trajanju od 7-8 minuta.

 

Nadalje iz mišljenja fakulteta, zavoda ..., proizlazi da je predmetni DPU B. izrađen na temelju podloga, istraživanja i razvojne dokumentacije triju tvrtki i to O. P. B. G., zatim tvrtke S. G. D. G. te tužitelja.

 

Slijedom takvih utvrđenja ne bi se za sada mogao prihvatiti zaključak da tužitelj nije bio u ugovornoj obvezi po sklopljenom ugovoru s tuženikom niti da bi uopće bilo upitno ne samo zaključenje već i realizacija tog ugovora koji bi imao karakteristike ugovora o djelu iz članka 590. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 – dalje: ZOO).

 

Ako je sud smatrao da temeljem provedenih dokaza i saslušanja svjedoka L. R., M. Č., P. R. i K. Š. nije mogao utvrditi kvantitativnu niti kvalitativnu vrijednost rada tužitelja, tada je smatrati neprihvatljivim odbiti predloženo po tužitelju provođenje dokaza saslušanjem svjedoka Z. S. na ove okolnosti, jer je on, a kako to proizlazi iz svih zaključaka kako prvostupanjskog tako i drugostupanjskog suda, bio upoznat sa poslovnim odnosom tužitelja i tuženika. Neprihvatljivim se ima smatrati odbijanje dokaznog prijedloga tužitelja u pravcu provođenja dokaza i financijskim vještačenjem kada je i sam sud prihvatio da je tužitelj ipak "nešto" odradio za tuženika pa makar se radilo o uratku CD-a od 7-8 minuta za kojeg je sud sam zaključio da bi naknada za njega ulazila u obračunati iznos od 28.000,00 eura.

 

U tom kontekstu valja reći da je sud ovlašten odlučiti koje će predložene dokaze u postupku provesti pa tako i odbiti ih. No, to ne podrazumijeva arbitriranje već argumentirano obrazlaganje prihvatljivim razlozima zašto određeni dokaz nije potrebno provesti. U tom kontekstu gledano, navođenje razloga prvostupanjskog suda da se predloženi svjedok po tužitelju Z. S. neće saslušati jer da nije zakonski zastupnik stranke ne predstavlja valjani razlog ni sam po sebi, a kamoli kada i iz razloga prvostupanjskog, a posebno drugostupanjskog suda, proizlazi da je to osoba koja je bila upoznata sa cjelokupnim poslovnim odnosom tužitelja i tuženika. Dapače, da je tome tako proizlazi već iz samog iskaza svjedoka K. Š. koji upućuje na to da je DPU izrađen na temelju opsežnih materijala raznih izvođača, između ostalih, i tužitelja, da je inpute za izradu DPU dobivao upravo od tog svjedoka.

 

Nadalje ne može se prihvatiti zaključak iz pobijane presude da je prvostupanjski sud valjano zaključio o neosnovanosti tužbenog zahtjeva primjenom pravila o teretu dokazivanja kada iz saslušanih iskaza svjedoka u postupku, zatim pisane dokumentacije pa tako iz mišljenja fakulteta u Z. proizlazi već za sada da je tužitelj izvršio određene radove za tuženika. Da li se izvršeni rad po tužitelju može financijski valorizirati kroz utuženi iznos tražbine tek je potrebno utvrditi provedbom svih predloženih dokaza po tužitelju te ponovnom ocjenom po sudu već do sada provedenih dokaza.

 

Tek nakon toga sud će biti u mogućnosti odlučiti o tome je li postoji tražbina tužitelja prema tuženiku i u kojem iznosu.

 

Iz navedenih je razloga zato valjalo prihvatiti reviziju tužitelja i ukinuti nižestupanjske presude te predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje pozivom na odredbu iz članka 394. stav 1. ZPP.

 

Zagreb, 2. prosinca 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Mirjana Magud, v.r.