- 1 -              Rev 1114/2020-2

 

 

 

 

Broj: Rev 1114/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. P. iz Z., ..., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik I. G., odvjetnik u Z., protiv tuženika V. i o. d.o.o. Z., ..., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnica K. G., odvjetnica u O. društvu I., O. & Partneri u Z., radi utvrđenja i nedopuštenosti otkaza i vraćanja na rad, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-296/19 od 19. svibnja 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-4444/18-37 od 14. studenog 2018., u sjednici održanoj 2. prosinca 2020.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja za utvrđenjem nedopuštenim otkaza ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužitelju odlukom od 16. rujna 2014., zatim da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao te da se tuženiku naloži tužitelja vratiti na rad na radno mjesto "Monter izmjene vodomjera II u Službi mreže" te platiti mu troškove postupka. Ujedno je prvostupanjskom presudom pod toč. II. izreke naloženo tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka.

 

Drugostupanjski sud odbio je žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrdio presudu suda prvog stupnja.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je reviziju prihvatiti, preinačiti pobijanu odluku u smislu revizijskih navoda, podredno ukinuti presude sudova u postupku koji je prethodio reviziji i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži trošak sastava revizije.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Suprotno tvrdnji revidenta, u postupku pred drugostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP) jer su u pobijanoj drugostupanjskoj presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju. Budući da pobijana presuda nije nerazumljiva niti sadrži proturječnosti zbog kojih se njezina pravilnost i zakonitost ne bi mogla ispitati, u postupku pred drugostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

Prihvaćenjem ocjene dokaza, koju je izveo prvostupanjski sud, u postupku pred drugostupanjskim sudom nije učinjena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP, koju tužitelj opisno ističe u reviziji, jer se ocjena dokaza temelji na savjesnoj i brižljivoj ocjeni svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

 

Drugi opsežni prigovori revidenta odnose se na osporavanje utvrđenih činjenica u spisu i načina na koji su sudovi utvrdili odlučne činjenice u ovom postupku i time takvi prigovori predstavljaju prigovor pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja koji prigovor nije moguće iznositi u ovoj revizijskoj fazi postupka sukladno odredbi čl. 385. ZPP-a.

 

Neosnovan je i revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Predmet spora u revizijskoj fazi postupka je ocjena pravilnosti i zakonitosti izvanrednog otkaza ugovora o radu kroz poštivanje zakonom propisanog roka za otkazivanje ugovora o radu na temelju odredbe čl. 116. st. 2. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14 – dalje: ZR), kao i zahtjev za vraćanje tužitelja na rad.

 

Na temelju utvrđenja da je tužitelj 2003. zaposlen kod tuženika, a da je nakon zasnivanja radnog odnosa pozvan dostaviti dokaze o završenoj srednjoj školi za koju je pri zapošljavanju tvrdio da je završio te na temelju utvrđenja da je tužitelj tada izjavio da istu nije u mogućnosti dostaviti, ali i dalje tvrdeći da ima završenu srednju školu za bravara, zaključak je sudova u postupku da je tužitelj zapravo time cijelo vrijeme držao poslodavca, ovdje tuženika, u uvjerenju da ima završenu srednju školu te da navedeno predstavlja osobito važnu činjenicu zbog koje uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć jer je tuženik izgubio povjerenje u tužitelja.

 

Stoga, a kraj utvrđene činjenice da je tuženik tek dopisom Federalnog ministarstva obrazovanja i nauke BIH od 2. rujna 2014., kojim je navedeno ministarstvo obavijestilo tuženika da u matičnim knjigama nisu našli podatke o upisu i završenom obrazovanju za tužitelja niti ima podataka da bi tužitelj zatražio duplikat svjedodžbe, zaključak je sudova u postupku da je tuženik tek tada saznao za odlučnu činjenicu da za tužitelja nema podataka o završenoj školi, te da se stoga rok iz čl. 116. st. 2. ZR od 15 dana ima računati od tog trenutka.

 

Slijedom navedenih utvrđenja sudovi su ocijenili kako je tuženik Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 16. rujna 2014., donio u zakonom propisanom roku od 15 dana, sve sukladno odredbi čl. 116. st. 2. ZR.

 

S takvom pravnom ocjenom slaže se i ovaj sud.

 

Prema odredbi čl. 116. st. 1. ZR poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć, dok se prema st. 2. citirane zakonske odredbe ugovor o radu može izvanredno otkazati samo u roku od 15 dana od saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji.

 

U okolnostima konkretnog slučaja, kada je tuženik tek primitkom dopisa Federalnog ministarstva obrazovanja i nauke BIH od 2. rujna 2014., saznao za odlučnu činjenicu da za tužitelja nema podataka o završenoj školi, to se i prema ocjeni ovog suda rok iz čl. 116. st. 2. ZR od 15 dana ima računati od tog trenutka. Isto tako, pravilan je i zaključak sudova da iz izjave tužitelja kako svjedodžbu nije u mogućnosti dostaviti, ali i dalje tvrdeći da ima završenu srednju školu za bravara, proizlazi da je tužitelj zapravo time cijelo vrijeme držao poslodavca, ovdje tuženika, u uvjerenju da ima završenu srednju školu, te da navedeno predstavlja osobito važnu činjenicu zbog koje uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć jer je tuženik izgubio povjerenje u tužitelja.

 

Slijedom navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP presuditi kao u izreci.

 

Zagreb, 2. prosinca 2020.