Poslovni broj: 2 Gž-898/2018-2

1

 

 

 

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Noemi Butorac kao predsjednice vijeća, Emira  Čustovića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Srđana Kuzmanića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice I. B., iz S., OIB……, koju zastupa punomoćnik P. T., odvjetnik u S., protiv tuženika G. V., OIB……,  kojeg kao punomoćnik zastupa V. S., odvjetnik u S., radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Splitu broj P-9305/15 od 2. srpnja 2018., u sjednici održanoj 2. prosinca 2020.,

 

p r e s u d i o j e

 

              Žalba tužiteljice se odbija kao neosnovana, dok se žalba tuženika izjavljena protiv odluke o parničnim troškovima uvažava, te se presuda Općinskog suda u Splitu broj P-9305/15 od 2. srpnja 2018.:

 

              a) potvrđuje u točki I. izreke,

 

              b) preinačava u točki II. izreke tako da glasi:

 

              "Nalaže se tužiteljici u roku od 15 dana naknaditi tuženici trošak parničnog postupka u iznosu od 38.311,00 kn."

 

              Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu parničnih troškova za sastav žalbe kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

 

"1. Tuženik je dužan u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužiteljici novčani iznos vrijednost ½ idealnog dijela nekretnina označenih kao čest. zem. 3928/1 i čest. zem. 3933/1 obje ZU 5089 KO V., ukupne površine 2725 m2 u iznosu od 1.023.237,50 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe, odnosno 24. srpnja 2015. god. u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 (pet) postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015.god. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena.

 

2. Tuženik je dužan u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe tužiteljici parbeni trošak."

 

              Ujedno je naloženo tužiteljici platiti parnične troškove tuženiku u svoti od 27.201,25 kn.

 

              Tužiteljica je izjavila žalbu protiv navedene presude zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, dakle, zbog svih razloga predviđenih člankom 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), s prijedlogom drugostupanjskom sudu da presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, ili podredno da presudu preinači na način da prihvati tužbeni zahtjev tužiteljice.

 

              Žalba je pravovremena i dopuštena.

 

              Tuženik je odgovorio na žalbu.

 

              Tuženik je izjavio žalbu protiv odluke o troškovima parničnog postupka i predložio drugostupanjskom sudu da uvaži žalbu, ukine odluku o parničnim troškovima i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

 

              Žalba je pravovremena i dopuštena.

 

              Na žalbu nije odgovoreno.

 

              Žalba tužiteljice nije osnovana, dok je tuženikova žalba protiv odluke o parničnim troškovima osnovana.

 

              Tužiteljica tvrdi da je suvlasnica nekretnina označenih kao čest. zem. 3928/1 i čest. zem. 3933/1 zk.ul. 5089 k.o. V., ukupne površine 2725 m2 za ½ dijela, na kojima je tuženik bez njenog znanja i dopuštenja asfaltirao cestu koja se nalazi po sredini tih nekretnina. Nekretnine se nalaze na otoku V. unutar granica građevinskog područja, u zoni "kuća za odmor" na predjelu Ž. Traži da joj nadoknadi vrijednost cijelih nekretnina jer oni dijelovi koji nisu zauzeti cestom više nemaju nikakve vrijednosti.

 

              Tijekom prvostupanjskog postupka je utvrđeno:

 

              - da je tužiteljica suvlasnica za ½ dijela nekretnine oznake čest. zem. 3928/1 k.o. V. površine 1998 m2 i nekretnine oznake čest. zem. 3933/1 k.o. V. površine 727 m2;

 

              - da je asfaltna cesta položena na dijelu čest. zem. 3928/1 k.o. V. u dužni od 87 m, a zauzima površinu od 261 m2, te na dijelu čest. zem. 3933/1 k.o. V. u dužini od 51 m, i zauzima površinu od 153 m2;

 

              - da je širina asfaltirane ceste 3 m;

 

              - da se radi o nerazvrstanoj cesti;

 

              - da je cesta definirana 2011. godine;

 

              - da je izgrađena na ranijoj makadamskoj cesti koja je postojala od 80-tih godina prošlog stoljeća kada su se počele graditi kuće na predjelu Ž. da su makadamsku cestu koristili vlasnici kuća, ali i treće osobe i da je predstavljala javnu prometnicu;

 

              - da iz stanja spisa ne proizlazi da je proveden postupak izvlaštenja zbog čega prvostupanjski sud zaključuje da je sporna nekretnina oduzeta iz posjeda pravnog prednika tužiteljica samom izgradnjom ceste, a ne njezinim asfaltiranjem;

 

              - da je tuženik istaknuo prigovor zastare.

 

              Polazeći sa stajališta da pravo vlasnika za naknadu za oduzetu nekretninu ne može zastarjeti dok on može zahtijevati njezin povrat, ali od trenutka kada se ne može tražiti povrat zahtjev za naknadu zastarijeva u općem zastarnom roku, prvostupanjski sud je zaključio da je izgradnjom makadamske ceste za tužiteljicu i njezinu obitelj nekretnina izgubila uporabnu vrijednost, pa je odštetni zahtjev dospio u trenutku oduzimanja zemljišta, dakle u tijeku 80-tih ili 90-tih godina prošlog stoljeća, tj. kada je izgrađena makadamska cesta, što je pravnim prednicima tužiteljice bilo poznato, a nisu se protivili gradnji. Stoga sud zaključuje da je nastupila zastara s obzirom da je tužba podnesena 24. srpnja 2015. i odbija tužbeni zahtjev tužiteljice.

 

              Pravilno je prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev zbog zastare tužiteljičine tražbine.

 

              Pravni prednik tužiteljice je faktički deposediran sa spornih nekretnina bez donošenja bilo kakvog akta izgradnjom makadamskog puta tijekom 80-tih godina prošlog stoljeća, a kako je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je makadamski put predstavljao javnu prometnicu jer su se tim putem koristili vlasnici kuća u naselju, ali i sve treće osobe, to pravni prednik tužiteljice, a ni tužiteljica, više nisu mogli tražiti predaju u posjed spornih dijelova nekretnine. Zahtjev tužiteljice, dakle, treba cijeniti kao odštetni zahtjev zbog nezakonitog oduzimanja zemljišta. Zastarni rok za pravnog prednika tužiteljice je počeo teći izgradnjom makadamske ceste jer je pravni prednik tužiteljice tada saznao za štetu i štetnika, pa je, slijedom toga, nastupila zastara jer je protekao opći zastarni rok koji je bio isti i po odredbama ranijeg Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01) i važećeg Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO). Ovakvo pravno shvaćanje,  o početku tijeka zastare zauzeto je i u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1823/1994-2 od 16. veljače 1999.

 

              Zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze pa tužiteljica ne može tražiti naknadu za oduzeto zemljište.

 

              Prema tome, kada se radi o glavnoj stvari prvostupanjski sud je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice.

 

              O žalbi tužiteljice.

 

              Tužiteljica ne spori činjenicu da se radi o nerazvrstanoj cesti, ali poriče utvrđenje prvostupanjskog suda da je cesta izgrađena 80-tih godina prošlog stoljeća ističući da sud nije utvrdio kada je točno izgrađena ta cesta, ukazuje na različite režime ceste po propisima koji su regulirali ovo pitanje navodeći da tek Zakon o cestama koji je stupio na snagu 2011. spominje pojam nerazvrstane ceste, pa zaključuje da od te godine tužiteljica nije mogla tražiti predaju u posjed zbog čega bi se i zastarni rok trebao računati od tada.

 

              Zaključak prvostupanjskog suda da je makadamska cesta izgrađena 80-tih godina prošlog stoljeća i da je već tada bila javna prometnica ima utemeljenja u raspravnoj građi. Svjedok A. V., inače srodnik tužiteljice, je naveo da su se kuće na predjelu Ž. počele graditi 80-tih godina prošlog stoljeća i da je na mjestu sadašnje ceste bila makadamska cesta. I sama tužiteljica u stranačkom iskazu od 21. ožujka 2018., kada je bila u dobi od 40 godina, potvrđuje da je znala sa svojim roditeljima (otac joj je umro 2010.) često ljeti odlaziti na predio Ž. budući se tu nalaze zemlje koje su generacijama u obitelji njenog pok. oca, i tada su se služili makadamskom cestom. Kada se ovaj iskaz tužiteljice dovede u vezu s iskazom svjedoka A. V. posve je logičan i prihvatljiv zaključak prvostupanjskog suda o ovoj činjenici.

 

              Točno je da prvostupanjski sud nije naveo kada je izgrađena makadamska cesta, ali je utvrdio da je ona izgrađena 80-tih ili 90-tih godina, i već na temelju te činjenice se moglo pravilno zaključiti da je nastupila zastara.

 

              Kada je cesta postala nerazvrstanom nije odlučno u ovom sporu jer je utvrđeno da je cesta izgrađena 80-tih ili 90-tih godina prošlog stoljeća i da je postala javna prometnica, te da je zastarni rok počeo teći od trenutka njene izgradnje, te je zasigurno protekao do podnošenja tužbe.

 

              O žalbi tuženika.

 

              Tuženik pobija odluku o parničnim troškovima (točka II. izreke) tvrdeći da je u sudskoj praksi zauzeto shvaćanje da se trošak parničnog postupka obračunava prema vrijednosti predmeta spora koja je vrijedila u trenutku poduzimanja parnične radnje, a kako je vrijednost predmeta spora na ročištu održanom 9. svibnja 2018. bila 1.023.237,50 kn to je prvostupanjski sud propustio prihvatiti tuženičin trošak sukladno toj vrijednosti.

 

              Ispravno je shvaćanje žalitelja da se trošak trebao obračunavati prema vrijednosti predmeta spora koja je vrijedila u vrijeme poduzimanja pojedinih parničnih radnji. Sporno je zastupanje tuženika na ročištu za glavnu raspravu održano 9. svibnja 2018. Prvostupanjski sud je tuženiku priznao parnični trošak u iznosu od 1.250,00 kn. Na tom ročištu se raspravljalo o glavnoj stvari pa je tuženiku valjalo priznati trošak zastupanja po odvjetniku u punom iznosu, koji za vrijednost predmeta spora od 1.023.237,50 kn iznosi 10.024,00 kn, koliko je tuženik i tražio. Tom iznosu treba dodati pored za dodanu vrijednost i troškova koji su ranije nastali tako da ukupni troškovi prvostupanjskog postupka na koje tuženik ima pravo naknade iznosi 36.748,75 kn. Tuženik ima i pravo na naknadu troškova za zastupanje po odvjetniku za sastav žalbe prema vrijednosti pobijanog dijela odluke o troškovima, a radi se o svoti od 10.024,00 kn plus porez na dodanu vrijednost, za koju tuženik ima pravo naknade u protuvrijednosti od 100 bodova uvećano za 25% PDV što daje svotu od 1.562,50 kn, tako da su tuženiku priznati sveukupni troškovi u iznosu od 38.311,00 kn.

 

              Budući je tužiteljičina žalba odbijena ne pripada joj pravo na naknadu parničnih troškova za sastav žalbe.

 

              Radi svega izloženog na temelju odredbe članka 368. stavak 1.  i 373. stavak 3. ZPP-a presuđeno je kao u izreci.

 

Dubrovnik, 2. prosinca 2020.

 

Predsjednica vijeća:

 

Neomi Butorac