- 1 -              Revt 523/2017-3

 

 

 

 

 

Broj: Revt 523/2017-3

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud članice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. d.d. (ranije ... d.d.), (OIB: ... iz Z., kojeg zastupa punomoćnik N. Č., odvjetnik u S., protiv tuženika A. d.o.o. (OIB: ... ) iz S., kojeg zastupa punomoćnik P. B., odvjetnik u M., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja i tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2644/2014-2 od 16. svibnja 2017., ispravljene rješenjem istoga suda poslovni broj Pž-2644/2014-13 od 25. veljače 2020. kojom je potvrđena i preinačena presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-453/2013 od 30. siječnja 2014. u dijelu pod točkom I. izreke, u sjednici održanoj 2. prosinca 2020.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

 

r i j e š i o  j e:

 

I. Odbacuje se revizija tužitelja kao nedopuštena.

 

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova revizije.

 

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova revizije.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.309.357,10 kuna s pripadajućim zateznim kamatama (točka I. izreke) te iznos od 1.175.615,90 kuna s pripadajućim zateznim kamatama (točka II. izreke). Odlučeno je o troškovima postupka (točka III. izreke).

 

Presudom suda drugoga stupnja potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu pod točkom I. izreke osim za iznos od 203.205,71 kunu u kojem je dijelu zahtjev odbijen. Propušteno je odlučiti o žalbi protiv točke II. izreke prvostupanjske presude. To je učinjeno dopunskom presudom protiv koje je podnesena revizija pa će o njoj biti odlučeno posebnom odlukom.

 

Protiv presude suda drugoga stupnja tuženik je podnio reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti pobijanu presudu, odnosno ukinuti istu i predmet vratiti na ponovni postupak i odluku. Traži trošak za sastav revizije.

 

U odgovoru na reviziju tuženik se istoj protivi i predlaže je odbiti.

 

Protiv iste presude tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 2. toč. 1., 2. i 3. ZPP-a s prijedlogom za preinačenjem pobijane presude i prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti.

 

Odgovor na reviziju tužitelja nije podnesen.

 

Revizija tuženika nije osnovana.

 

Revizija tužitelja je nedopuštena.

 

U odnosu na reviziju tuženika:

 

U postupku pred sudom drugoga stupnja nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. To iz razloga što je pobijana presuda posve jasna i razumljiva te sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama. Isto tako ne postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava i cjelokupne raspravne građe. Stoga se takav revizijski navod ukazuje neosnovanim. To što drugostupanjski sud nije odlučio o dijelu žalbe tuženika protiv stavka II. izreke prvostupanjske presude je propust koji nije i ne predstavlja bitnu povredu jer se može otkloniti, a u konkretnom slučaju je i otklonjen. Nisu počinjene niti druge bitne povrede koje bi utjecale na zakonitost i pravilnost donesene presude.

 

U konkretnoj je pravnoj stvari predmet spora isplata iznosa od 20% dobiti stanice za tehnički pregled vozila za razdoblje od 1. siječnja 1996. do 1. srpnja 2006.

 

Nižestupanjski sudovi u bitnome utvrđuju da su pravni prednici stranaka sklopili 27. prosinca 1990. ugovor kojim su regulirali međusobne odnose, pa se pravni prednik tuženika obvezao da će 20% pozitivnih i negativnih efekata u poslovanju Stanice za tehnički pregled vozila izdvajati za T. Nadalje utvrđuju da je pravni prednik tužitelja u stečajnom postupku kupio nekretnine i prava tvrtke T. ... S. u stečaju te da su stranke 17. travnja 1998. sklopile kupoprodajni ugovor. Prema tom ugovoru predmet istoga je i 20% pozitivnih i negativnih efekata u poslovanju Stanice za tehnički pregled. Stoga tužitelj ovom tužbom potražuje 20% pozitivnih efekata te stanice.

 

Nadalje se zaključuje da tuženik nije dokazao negativne efekte, dok se provedenim vještačenjem po dva vještaka utvrđuje dobit za određena vremenska razdoblja.

 

Jedan od osnovnih prigovora tuženika u ovom postupku, a koji ponavlja i u reviziji odnosi se na prigovor zastare prava iz čl. 373. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01; dalje ZOO). U odnosu na prigovor zastare prava tuženiku valja naznačiti slijedeće. U postupku je utvrđeno da do 31. prosinca 1994. nije postojala evidencija o poslovanju stanice za tehnički pregled pa da nije niti bilo pozitivnih efekata rada te stanice. To je tijekom postupka tvrdio i sam tuženik s čime se tužitelj suglasio. Stoga u tom periodu nije niti bilo tražbine s osnova 20% pozitivnih efekata rada te stanice. Najstarije tužiteljevo potraživanje, prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova, nastalo je 1. siječnja 1996. S obzirom na datum podnošenja tužbe (9. lipanj 1999.) tuženikov prigovor zastare prava ukazuje se neosnovanim. Dakle, predmet prodaje, kako to neosnovano ističe revident, nije bilo zastarjelo pravo.

 

Pravilno je u pobijanoj odluci zauzeto stajalište da se zastara valja ravnati prema odredbi čl. 372. st. 1. ZOO-a, pa se suprotni navodi ukazuju neosnovanim.

 

Ostali dio revizije svodi se na ocjenu činjeničnog stanja koja nije razlog za podnošenje revizije.

 

Tuženiku valja odgovoriti da je ugovor temeljem kojeg se traži isplata 20% dobiti posve valjan i da, za razliku od revizijskih navoda, nema razloga za njegovu ništavost. Isto tako mu valja ukazati da su nižestupanjski sudovi posve osnovano cijenili pravila o teretu dokazivanja što, bez uspjeha, problematizira u reviziji.

 

Stoga je materijalno pravo iz gore navedenih odredaba ugovora i zakona posve pravilno primijenjeno radi čega se takav revizijski navod ukazuje neosnovanim, pa je reviziju trebalo odbiti (čl. 393. ZPP-a) i odlučiti kao u izreci.

 

Kako tuženik s revizijom nije uspio, tako je valjalo odbiti njegov zahtjev za naknadom troška (čl. 155. st. 1. ZPP-a). Isto tako valjalo je odbiti zahtjev tužitelja za naknadom troška odgovora na reviziju jer isti nije bio potreban.

 

U odnosu na reviziju tužitelja:

 

Tužitelj je podnio reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1., 2. i 3. ZPP-a s prijedlogom za preinačenjem pobijane presude i prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi iz st. 1. toga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude, ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

U takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP-a).

 

Dakle, iz sadržaja naprijed navedenih odredaba ZPP-a jasno proizlazi da je, da bi se moglo pristupiti ocjeni je li riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i s tim u svezi dopuštenosti revizije, potrebno da revizija sadrži slijedeće elemente: određeno navedeno pravno pitanje (uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose), da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu te određeno navedene razloge zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata, nema pretpostavki za razmatranje takve revizije u smislu čl. 382. st. 2. ZPP-a.

 

U predmetnoj reviziji tužitelj postavlja pitanje koje glasi:

 

„Da li se u konkretnom slučaju na tužiteljevo potraživanje „20% pozitivnih efekata stanice za tehnički pregled A.“ primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina iz čl. 371. ZOO-a („Narodne novine br. 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 i 35/05, dalje: ZOO) ili zastarni rok od 3 godine iz čl. 372. st. 1. ZOO-a, a koji se primjenjuje na povremena potraživanja?

 

U konkretnom se slučaju radi o tzv. izvanrednoj reviziji. U takvoj je reviziji potrebno naznačiti razloge važnosti koji bi omogućili njenu dopustivost. Razlozi važnosti primjerice su naznačeni u čl. 382. st. 2. toč. 1., 2. i 3. ZPP-a.

 

Kao razloge važnosti revident ne iznosi presude drugostupanjskih sudova ili ovoga suda u kojima bi bila zauzeta različita pravna shvaćanja.

 

Stoga, a u odnosu na postavljeno pitanje, revidentu valja odgovoriti da ono nema značenje pravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojeg se izvanredna revizija može podnijeti u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a.

 

Dakle, u ovom predmetu nisu ispunjene pretpostavke za dopuštenost izvanredne revizije, pa je na temelju odredaba čl. 392. st. 1. i 3. u svezi s odredbom čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a i čl. 392. b st. 2. i 3. ZPP-a odlučeno kao u izreci rješenja.

 

Kako tužitelj s revizijom nije uspio, tako je valjalo odbiti njegov zahtjev za naknadu troška revizije (čl. 155. ZPP-a).

 

Zagreb, 2. prosinca 2020.