Broj: Kž 53/2018

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Damira Kosa kao predsjednika vijeća te Miroslava Šovanja i doc. dr. sc. Marina Mrčele kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Dubravke Kovačević kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog Ž. B. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 106. stavka 3. u vezi s člankom 1. i člankom 52. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženog Ž. B. podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Splitu od 18. prosinca 2017. broj Kv-I-134/17 (Kzd-1/2017), o produljenju istražnog zatvora u tijeku postupka nakon podignute optužnice, u sjednici održanoj 7. veljače 2018.,

r i j e š i o   j e

Odbija se žalba optuženog Ž. B. kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Splitu, u tijeku postupka nakon podignute optužnice protiv optuženog Ž. B. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 106. stavka 3. u vezi s člankom 1. i člankom 52. i drugih KZ/11., na temelju članka 131. stavka 3. i članka 127. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. - dalje u tekstu: ZKP/08.), produljen je istražni zatvor protiv optuženog Ž. B. iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08.

Protiv tog rješenja žalbu je podnio optuženi Ž. B. po branitelju, odvjetniku M. V., bez izričitog navođenja žalbene osnove, s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine, optuženika pusti na slobodu i „ukoliko se smatra nužnim odrede prikladne mjere opreza. “

Žalba nije osnovana.

Protivno navodima u žalbi, po ocjeni ovog suda, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio postojanje razloga za daljnju primjenu mjere istražnog zatvora protiv optuženog Ž. B. iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08. Također je za svoju odluku dao jasne, određene i dostatne razloge i to, kako one koji se odnose na postojanje osnovane sumnje kao opće pretpostavke, tako i one koji se odnose na postojanje posebne pretpostavke za primjenu mjere istražnog zatvora protiv optuženika i nemogućnosti zamjene istražnog zatvora blažim mjerama, a koje razloge u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Stoga nije u pravu optuženik kada, upirući time na ostvarenje bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., u žalbi navodi da u pobijanom rješenju „na adekvatan razlog nije obrazloženo i daljnje egzistiranje iteracijske opasnosti.“

Protivno daljnjim žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud cijenio da realna i konkretna opasnost da će optuženi Ž. B. u slučaju puštanja na slobodu ponoviti kazneno djelo, u prvom redu proizlazi iz njegove dosadašnje osuđivanosti. Naime, optuženik je prema izvatku iz kaznene evidencije (listovi 318. do 319. spisa predmeta) u razdoblju od ... u čak ... navrata osuđen zbog različitih kaznenih djela, a prema njemu su primjenjivane uvjetne osude. Radi se uglavnom o kaznenim djelima kojima je zaštitni objekt imovina (krađe, teške krađe, prikrivanje), kao i o kaznenim djelima koja su istovrsna (zlouporabe opojnih droga) djelu koje mu se stavlja na teret u ovom postupku.

Sada se optuženik ponovno javlja kao osnovano sumnjiv za počinjenje čak ... kaznena djela, a istodobno je vidljivo da su neka od kaznenih djela koja mu se stavljaju na teret u ovom postupku počinjena za vrijeme ... po uvjetnoj osudi koja mu je izrečena presudom Općinskog suda u Splitu od 6. listopada 2016. broj K-335/16., što također upućuje na zaključak da sve dosadašnje osude optuženika nisu odvratile od činjenja novih kaznenih djela.

Navedeno ukazuje na upornost optuženika u činjenju kaznenih djela, a jednako tako i da nije opravdao povjerenje koje mu je sud dao prethodnim učestalim izricanjem uvjetnih osuda. Te okolnosti dovedene u vezu s načinom počinjenja kaznenih djela za koje se optuženik tereti u ovom postupku u svojoj ukupnosti predstavljaju one osobite okolnosti koje upućuju na postojanje razborito predvidive opasnosti od ponavljanja kaznenog djela na strani optuženog Ž. B.

Jednako tako, uzimajući u obzir značaj okolnosti koje upućuju na opasnost od ponavljanja kaznenog djela na strani optuženika, i ovaj drugostupanjski sud je stava da je primjena mjere istražnog zatvora protiv optuženika iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08. nužna te da se ista svrha primjene mjere istražnog zatvora za sada ne bi mogla ostvariti primjenom blažih mjera predviđenih odredbama ZKP/08., pa tako ni nekom od mjerom opreza, kako to optuženik predlaže u žalbi.

Kraj tako utvrđenog činjeničnog stanja, a u pogledu optuženikovih navoda o priznanju kaznenih djela i iskazanom kajanju, te upiranjem na egzistencijalne potrebe kao povoda za činjenje kaznenih djela, potrebno je napomenuti da su priznanje kaznenih djela i iskazano kajanje, kao i okolnosti pod kojima su djela počinjena, okolnosti koje tek raspravno vijeće može cijeniti prilikom odmjeravanja vrste i visine kazne, ali to nisu okolnosti koje, kraj ovako utvrđenog činjeničnog stanja, utječu na pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o postojanju iteracijske opasnosti na strani optuženog Ž. B.

Neprihvatljive su i tvrdnje žalitelja da bi zbog dosadašnjeg optuženikovog boravka u istražnom zatvoru (od ...) bilo osnovano optuženiku ukinuti istražni zatvor i zamijeniti ga „prikladnim“ blažim mjerama, što bi bilo sukladno načelu razmjernosti. Naime, ponovno se ističe žalitelju da prilikom ocjenjivanja povrede tog načela, sukladno odredbi članka 122. stavka 2. ZKP/08., sud vodi računa o razmjeru između težine počinjenog kaznenog djela, kazne koja se, prema podacima kojima raspolaže sud, može očekivati u postupku i potrebe određivanja i trajanja istražnog zatvora. Imajući na umu sve navedeno, kao i odredbe iz članka 133. ZKP/08. o maksimalnom trajanju istražnog zatvora, ocjena je i ovog suda da za sada nije došlo do povrede načela razmjernosti.

Slijedom navedenog, a budući da niti ostalim žalbenim prigovorima kojima se upire na obiteljsku situaciju optuženika te prilike u kojima je odrastao nije dovedena u pitanje pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja, a niti su ostvarene ni povrede na koje ovaj sud, sukladno odredbi članka 494. stavka 4. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08., odlučeno kao u izreci ovoga rješenja.

Zagreb, 7. veljače 2018.