Poslovni broj: 2 Gž-490/2018-4

1

 

 

 

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E

 

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

 

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Srđana Kuzmanića kao predsjednika vijeća, Emira Čustovića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Marije Vetme kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. M. R., OIB…i 2. D. R., OIB…., oboje iz B., koje zastupa punomoćnik P. L., odvjetnik u B., protiv tuženika B. R., OIB…., iz B., kojeg zastupa punomoćnik D. Đ., odvjetnik u B., radi utvrđenja postojanja prava služnosti staze, kolnika i bunara, te uknjižbe tog prava u zemljišne knjige, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru broj P-44/17-25 od 10. travnja 2018., ispravljene rješenjem Općinskog suda u Bjelovaru broj P-44/17-36 od 18. studenog 2019., u sjednici održanoj 2. prosinca 2020.,

 

p r e s u d i o i   r i j e š i o j e

 

              Žalba se djelomično uvažava, a djelomično odbija kao neosnovana, te se presuda Općinskog suda u Bjelovaru broj P-44/17-25 od 10. travnja 2018. ispravljena rješenjem Općinskog suda u Bjelovaru broj P-44/17-36 od 18. studenog 2019.:

 

              a) potvrđuje:

 

- u dijelu točke I. izreke alineja prva, kojim je utvrđeno postojanje prava služnosti staze preko nekretnine čk.br. 2369/1 k.o. G. B. (kat. oznake 3979), u širini 1,07 m, površine 33 m2, koja je na skici lica mjesta vještaka B. Ć. od 19. listopada 2017. označena točkama A,B,,D,E,F,G i H time da je udaljenost točaka A-B 1,07 m; A-C 9,62 m; C-E 8,72 m; E-G 12,00 m; G-H 1,42 m; H-F 12,03 m; F-D 8,55 m; D-B 9,62m za korist nekretnine upisane u zk.ul. 1841 k.o. G. B.. i to čk.br.2369/7 (kat. oznake 3984) što je tuženik dužan priznati i trpjeti svakodobni vlasnik povlasne nekretnine izvršava sadržaj služnosti, te

 

- u dijelu točke II. izreke kojim je određena uknjižba prava služnosti staze na nekretnini tuženika (čk.br. 2369/1 ko. G. B.), a za korist nekretnine kč.br. 2369/7 k.o. G. B.,

 

b) ukida u preostalom dijelu točke I. i točke II. izreke, te u odluci o parničnim troškovima (točka III. izreke) i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje o ukinutom dijelu.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom doslovce je suđeno:

 

"I. Utvrđuje se da postoji pravo stvarne služnosti staze i pravo stvarne služnosti kolnog provoza preko nekretnina upisanih u zk.ul. 5183. k.o. G. B. i to čkbr. 2369/1 (kat. oznaka 3979), dvorišna stambena zgrada i dvor u U. J.. H. površine 331 m2, kao poslužnih nekretnina iz smjera sjeveroistoka u smjeru jugozapada, u U. J.. H. kroz dvorišnu kapiju kbr. 2, i to:

- pješačke staze u širini 1,07 m, površine 33 m2, koja je na Skici lica mjesta mjerničkog vještaka B. Ć. od 19. listopada 2017., označena točkama A, B, C, D, E, F, G i H, time da je udaljenost između točaka: A-B  1,07m; A-C 9,62m; C-E 8,72m; E-G 12,00m; G-H  1,42m; H-F  12,03m; F-D  8,55m; D-B  9,62m,

- kolnog prolaza u širini 2,57m, koji je na Skici lica mjesta mjerničkog vještaka B. Ć. od 19. listopada 2017. označen točkama A1, B1, C1, D1, E1, F1, time da je udaljenost između točaka: A1-B1 2,57m; A1-C1 10,25m; C1-F1  12,89m; F1-E1  2,57m; E1-D1  13,15m; D1-B1  9,51m,

-kao i pravo služnosti crpljenja vode iz bunara koji se nalazi na navedenoj zemljišnoknjižnoj čestici,

za korist nekretnina upisanih u zk.ul. 1841. k.o. G. B. i to čkbr. 2369/7 (kat. oznaka 3984), kuća broj 2/1 i dvorište u B., U. J.. H. površine 88 m2, kao povlasnih nekretnina, što je tuženik B. R. dužan priznati tužiteljima M. R. i D. R. te trpjeti da svakodobni vlasnik povlasnih nekretnina izvršava sadržaj tih služnosti, slijedom čega se tuženiku zabranjuje bilo kakvo uznemiravanje ili onemogućavanje sadržaja stvarne služnosti kolnog provoza.

 

II. Određuje se uknjižba prava služnosti utvrđenih u točki I. izreke ove presude u zemljišnim knjigama kao tereta na nekretninama upisanim u zk.ul. 1853 k.o. G. B. i to čkbr. 2369/I (kat. oznaka 3979) dvorišna stambena zgrada i dvor u U. J.. H. površine 331 m2, a za korist nekretnine upisane u zk.ul. 1841 k.o. G. B. i to čkbr. 2369/7 (kaz. oznaka 3984), kuća br. 2/I i dvorište u Bjelovaru, u ulici J. H. površine 88 m2.

 

III. Tuženik je dužan tužiteljima naknaditi parnične troškove u iznosu od 5.650,00 kn zajedno sa zakonskim kamatama koje po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, teku od dana 10. travnja 2018. do isplate, sve to u roku od 15 dana."

 

              Tuženik je podnio žalbu protiv navedene presude zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, dakle, zbog svih razloga predviđenih člankom 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), s prijedlogom da drugostupanjski sud žalbu uvaži i presudu preinači na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja, odnosno podredno da presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              U žalbi navodi da je u izreci presude navedeno pravo služnosti kolnog provoza, a u obrazloženju se govori o kolnom prolazu, da se tuženik protivio prolasku automobilom u dvorište tijekom 2008., a to ima za posljedicu da je tužitelj kao posjednik nakon tog momenta nepošten, da je tužitelj prolazio vozilom samo po dopuštenju tuženika, da je tužbeni zahtjev pogrešno postavljen jer je trebao glasiti tako da se osniva služnost, a ne da se utvrđuje postojanje prava služnosti, da tužitelji ne žive u povlasnoj nekretnini, da u izreci nije naveden sadržaj služnosti, da tuženik nije osporavao pješački prilaz, da tužitelji nisu mogli fizički proći vozilom do svoje nekretnine, da se pola bunara nalazi na susjednoj nekretnini.

 

              Žalba je pravovremena i dopuštena.

 

              Na žalbu nije odgovoreno.

 

              Žalba je djelomično osnovana.

 

              Tužitelji su suvlasnici nekretnine upisane u zk.ul. 1841 k.o G. B., oznake čk.br. 2369/7, i to svaki za po 1/2 dijela, koja u naravi predstavlja kuću sa malim dvorištem.

 

              Tužitelji su nekretninu stekli 1986. a koriste je od 1987.

 

              Tuženik je vlasnik susjedne nekretnine upisane u zk.ul. 5183 k.o. G. B., čk.br. 2369/1, u naravi stambena zgrada sa dvorištem.

 

              Tuženik je svoju nekretninu kupio 1996.

 

              Na dijelu gdje se tuženikova nekretnina spaja s cestom nalaze se željezna vrata.

 

              Tužitelji tvrde da su godinama, od kupnje nekretnine, sa javne ceste dolazili preko nekretnine tuženika do svoje nekretnine, i to pješke, vozilom, i da su crpili vodu iz bunara što se nalazi na tuženikovoj nekretnini.

 

              Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje prava služnosti staze, kolnika i crpljenja vode iz bunara što se nalazi na tuženikovoj nekretnini.

 

              Pravo staze daje ovlaštenje vlasniku povlasne nekretnine da hoda stazom, te tuda pušta druge ljude sebi, dok pravo kolnika daje ovlaštenje vlasniku povlasne nekretnine voziti se po poslužnoj nekretnini jednom ili više zaprega, motornim vozilom i biciklom (članak 190. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima - "Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 - dalje: ZV). Vlasnik povlasne nekretnine koji ima služnost vodovoda ovlašten je crpsti vodu na poslužnoj nekretnini, a u tu svrhu ima pravo pristupa poslužnoj nekretnini (članak 192. stavak 1. ZV-a).  

 

              Tužitelji tvrde da su služnost stekli dosjelošću.

 

              Prema odredbi članka 229. stavak 1. ZV-a stvarna služnost osniva se na temelju zakona dosjelošću, ako ju je posjednik povlasne nekretnine pošteno posjedovao izvršavajući njezin sadržaj kroz 20 godina, a vlasnik poslužne nekretnine se tome nije protivio. Prema ranijem Zakonu o osnovnim vlasničkopravnim odnosima dosjelošću se stjecala služnost izvršavanjem prava služnosti kroz razdoblja od 20 godina.

 

              O pravu služnosti staze.

 

              Nakon što je utvrdio da su tužitelji sa javne ceste, kroz vrata postavljena na ulazu na tuženikovu nekretninu, cijelo vrijeme prolazili pješke do svoje nekretnine stazom koju je vještak mjernik pokazao i odredio na Skici lica mjesta od 19. listopada 2017., a da se tuženik i njegov prednik tome nisu protivili, prvostupanjski sud je zaključio da su tužitelji dosjelošću stekli pravo služnosti staze jer je posjed trajao duže od 20 godina, pa je primjenjujući odredbe članaka 192. stavak 1. i članka 229.a ZV-a prihvatio tužbeni zahtjev.

 

              Ta odluka suda je pravilna.

 

              U biti tuženik i ne spori činjenice relevantne za donošenje odluke o ovom dijelu tužbenog zahtjeva, a to su da je tužitelj cijelo vrijeme, dakle od 1986. godine prolazio pješke preko tuženikove nekretnine da bi došao do svoje nekretnine.

 

              No, tuženik ipak pobija žalbom i ovaj dio presude. Stoga u odnosu na žalbene navode koji se mogu odnositi na služnost staze valja navesti da je tužbeni zahtjev pravilno postavljen kada su tužitelji zatražili utvrđenje postojanja prava služnosti staze, a ne osnivanje prava služnosti odlukom suda kako to navode žalitelji. Naime, tužitelji su ex lege stekli pravo služnosti staze dosjelošću, i u ovom postupku se to samo deklarira, a sud nije ovlašten svojom odlukom osnovati služnost staze. Okolnost da tužitelji ne žive u povlasnoj nekretnini sada ne utječe na zakonitost pobijane presude, jer je smisao služnosti iskorištavanje nekretnine, a nekretnina se može iskorištavati iako se ne prebiva u njoj.

 

              Prema tome, kada se radi o odluci prvostupanjskog suda o utvrđenju prava služnosti staze žalba tuženika nema svoga opravdanja jer je prvostupanjski sud utvrdio sve relevantne činjenice i pravilno zaključio da su tužitelji stekli pravo služnosti staze dosjelošću. Pri tome prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje sud pazi po službenoj dužnosti, dok žalitelji i ne pobijaju taj dio presude zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

 

              Radi izloženog presuđeno je kao pod točkom a) ove presude i rješenja.

 

              O služnosti kolnika.

 

              Prvostupanjski sud je utvrdio da su tužitelji izvršavali sadržaj prava služnosti kolnika kao isitniti i pošteni posjednici prava služnosti od 1986. pa do proljeća 2016. kada se tuženik usprotivio izvršavanju prava služnosti postavljanjem lokota i lanca na ulaznim vratima dvorišta, te zaključio da su dosjelošću stekli pravo služnosti tijekom 2006., odnosno u proljeće 2007.  kada je protekao 20-godišnji rok za stjecanje prava služnosti. U nastavku obrazloženja sud samo konstatira da pod ispred nekretnine susjeda T. onemogućava izvršavanje stvarne služnosti kolnika, ali ne ocjenjuje utiče li ta činjenica na osnovanost tužbenog zahtjeva. Ona bi mogla utjecati jer ako je pod postavljen prije isteka roka za stjecanje prava služnosti kolnika dosjelošću to bi značilo da su tužitelji prestali izvršavati pravo služnosti, pa ako nisu ostvarili zaštitu time se dovodi u pitanje jesu li ispunjeni uvjeti za stjecanje prava služnosti dosjelošću. Dakle, presuda nema razloga o tim odlučnim činjenicama, a doveden je u pitanje i činjenični zaključak prvostupanjskog suda o duljini trajanja posjeda prava služnosti kolnika. Zbog toga je presudu u tom dijelu, kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za utvrđenje prava služnosti kolnika, valjalo ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje oslonom na odredbu članka 369. stavak 1. ZPP-a.

 

              O služnosti vodovoda.

 

              Prvostupanjski sud je utvrdio da su tužitelji crpili vodu iz bunara i time izvršavali služnost u razdoblju od proljeća 1986. pa do 18. travnja 2016. i da su dosjelošću stekli pravo služnosti vodovoda.

 

              Činjenični zaključak o duljini trajanja posjeda se temelji na iskazu saslušanih svjedoka. Tijekom postupka saslušanje su i svjedokinje M. M. i S. N., koje su kćerke tužitelja, i kojima sud poklanja vjeru kada one svjedoče o činjenicama relevantnim za donošenje odluke o tužbenom zahtjevu tužitelja za utvrđenje prava služnosti staze i kolnika. Međutim, navedena svjedokinja M. M. je iskazivala da dok nije bilo gradskog vodovoda roditelji su koristili vodu iz bunara, a od kada je uveden gradski vodovod roditelji nisu ni za šta koristili vodu iz bunara, dok svjedokinja N. navodi "Budući nije bilo gradskog Vodovoda koristili su vodu iz bunara, a nakon što je uveden gradski vodovod". Izgleda da rečenica nije potpuno zapisana, ali iz njenog sadržaja i navoda da se koristila voda iz bunara jer nije bilo gradskog vodovoda, može se zaključiti da se u situaciji kada je naveden gradski vodovod više voda ne koristi. Tužitelj M. R. u svom stranačkom iskazu je naveo da je gradski vodovod uveden 2000. godine.

 

              Prvostupanjski sud ne obrazlaže zašto ne vjeruje svjedokinjama M. i N. u dijelu u kojem svjedoče o korištenju bunara, a vjeruje u dijelu kada svjedoče o prolaženju preko nekretnine tuženika pješke i vozilom. Time je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1.u vezi sa člankom 8. ZPP-a na koju žalitelj sadržajno ukazuje u svojoj žalbi, a koja je mogla imati utjecaja na zakonitost pobijane presude. Zbog propusta suda i činjenično stanje nije pravilno utvrđeno.

 

              Radi iznesenoga na temelju               članka 369. stavak 1. ZPP-a valjalo je ukinuti presudu u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev za utvrđenje prava služnosti crpljenja vode iz bunara i u tom dijelu predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Kako odluka o parničnim troškovima ovisi o konačnom ishodu spora to je točku III. izreke presude valjalo ukinuti.

 

Dubrovnik, 2. prosinca 2020.

 

Predsjednik vijeća:

 

Srđan Kuzmanić