- 1 -              Revd 2626/2020-2

Broj: Revd 2626/2020-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari prvotužitelja A. T., OIB: … i drugotužiteljice B. T., OIB: …, oboje iz T., koje zastupa punomoćnica A. P., odvjetnica u Odvjetničkom društvu K. & Partneri d.o.o. Z., protiv tuženika R. I.-G.-R. e. iz R. A., I., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik u Odvjetničkom društvu K. & Partneri d.o.o. Z., radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-360/2017-11 od 11. ožujka 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Biogradu na Moru poslovni broj P-232/2014-10 od 8. rujna 2016., u sjednici vijeća održanoj 2. prosinca 2020.,

r i j e š i o  j e :

I/              Prijedlog tužitelja  za dopuštenje revizije se odbacuje.

II/              Zahtjev tuženika za naknadom troška sastava odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije se odbija, kao neosnovan.

Obrazloženje

Tužitelji su podnijeli prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-360/2017-11 od 11. ožujka 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Biogradu na Moru poslovni broj P-232/201-10 od 8. rujna 2016.

Tuženik je u odgovoru na prijedlog za dopuštenje revizije predložio isti odbaciti, kao nepravovremen, a podredno kao nedopušten, uz istovremeno obvezivanje tužitelja da mu nadoknade trošak sastava odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije.

Prijedlog tužitelja je pravovremen, ali nedopušten.

Naime, tužitelji su prijedlog za dopuštenje revizije prvostupanjskom sudu podnijeli elektroničkim putem 21. svibnja 2020., pa kako im je drugostupanjska presuda dostavljena 24. travnja 2020., to je prijedlog za dopuštenje revizije podnesen unutar roka propisanog odredbom članka 387. stavak 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) i kao takav je pravovremen.

Međutim, postupajući sukladno odredbama članka 385.a i članka 387. ZPP, ovaj je sud ocijenio da pravno pitanje naznačeno u prijedlogu za dopuštenje revizije, a koje se odnosi na povratni učinak odredbe članka 19.j. Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13 – ispravak, 9/15, 78/15 i 102/15 – dalje: ZPK), koja je  stupila na snagu 30. rujna 2015., nije važno za odluku u sporu.

To stoga što je predmet spora zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu koji je tužiteljima odobren u iznosu od 230.000,00 EUR, a odredbom članka 3. stavak 1. ZPK je izričito propisano da se taj Zakon ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji obuhvaćaju iznos kredita veći od 1.000.000,00 kn.

Drugim riječima, (retroaktivna) primjena odredbe članka 19.j. ZPK (kojom je izravno propisana ništetnost ugovora o kreditu koji je sklopio vjerovnik, odnosno kreditni posrednik koji nema odobrenje za pružanje usluga potrošačkog kreditiranja, odnosno za posredovanje pri potrošačkom kreditiranju) i na one ugovore koji su sklopljeni prije 30. rujna 2015., kada je ta odredba stupila na snagu, je potpuno neodlučna za odluku u konkretnoj pravnoj stvari u kojoj tužitelji nemaju status potrošača prema ZPK.

Stoga, niti razlog važnosti na koji se podnositelji pozivaju (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I/4455/2015 od 4. travnja 2017. kojom nije prihvaćen prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15) u dijelu kojim su u Zakonu o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15 i 78/15) dodani članci 19.j i 19.k), nije u dovoljnoj mjeri prihvatljiv (odgovarajući) razlog važnosti postavljenog pitanja u smislu odredbe članka 385.a stavak 1. ZPP, kao što je neprihvatljiv razlog važnosti i presuda Europskoga suda za ljudska prava C-243/08 od 4. lipnja 2009. (o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima).

Slijedom toga, kako u ovoj pravnoj stvari u odnosu na sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije nisu kumulativno ispunjene pretpostavke iz članka 387. stavak 3. ZPP, valjalo je na temelju odredbe članka 392. stavak 1. i 6. ZPP, riješiti kao pod stavkom I. izreke ovog rješenja.

Odluka sadržana pod stavkom II. izreke ovog rješenja temelji se na odredbi članka 166. stavak 1. u vezi s odredbom članka 155. stavak 1. ZPP.

Zagreb, 2. prosinca 2020.