Broj: Kž 59/2018

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ana Garačić kao predsjednice vijeća te Damira Kosa i Miroslava Šovanja kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Dubravke Kovačević kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optužene C. P. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 111. točke 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbi maloljetne M. V. podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Puli - Pola od 19. siječnja 2018. broj Kvm-1/18-6 (K-10/17-315), o produljenju istražnog zatvora u tijeku postupka nakon podignute optužnice i podnesenog prijedloga za izricanje odgojne mjere, u sjednici održanoj 9. veljače 2018.,

r i j e š i o   j e

Odbija se žalba maloljetne M. V. kao neosnovana

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem vijeća za mladež Županijskog suda u Puli-Pola, u tijeku postupka nakon podignute optužnice protiv optužene C. P. i podnesenog prijedloga za izricanje odgojne mjere prema maloljetnoj M. V., zbog kaznenog djela teškog ubojstva iz članka 111. točke 2. KZ/11., na temelju članka 127. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje u tekstu: ZKP/08.) i članka 67. stavka 2. Zakona o sudovima za mladež („Narodne novine“ broj 84/11., 143/12., 148/13. i 56/15. - dalje u tekstu: ZSM/11.), produljen je istražni zatvor prema maloljetnoj M. V. iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08., koji joj se računa od 24. svibnja 2017.

Protiv tog rješenja žalbu je podnijela maloljetna M. V. po branitelju, odvjetniku P. P., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka te povrede članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske, s prijedlogom za „potpuno ukidanje pobijane odluke, ukidanje istražnog zatvora i puštanje na slobodu, odnosno primjenu privremenih mjera“.

Žalba nije osnovana.

Prije svega je potrebno naglasiti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, odlučujući u povodu žalbe maloljetnice od 1. prosinca 2017., podnesene protiv rješenja Županijskog suda u Puli – Pola od 28. studenog 2017. broj Kvm-9/17-6 (K-10/17-295) kojim je produljen istražni zatvor prema maloljetnici, rješenjem od 20. prosinca 2017. broj II Kž-480/2017-4 odbio žalbu maloljetne M. V. kao neosnovanu. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske od 18. siječnja 2018. broj U-III-170/2018 rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 20. prosinca 2017. broj II Kž-480/2017-4 je ukinuto i predmet vraćen istom sudu na ponovni postupak te je Županijski sud u Puli – Pola uz dopis od 19. siječnja 2018. predmet dostavio Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u ponovljenom postupku odlučivanja u povodu žalbe maloljetnice od 1. prosinca 2017. podnesene na rješenje Županijskog suda u Puli – Pola od 28. studenog 2017. broj Kvm-9/17-6 (K-10/17-295) rješenjem od 26. siječnja 2018. broj II Kž-34/2018-3 žalbu maloljetnice odbio kao neosnovanu. Međutim, prije dostavljanja spisa predmeta na ponovno odlučivanje Vrhovnom sudu Republike Hrvatske sukladno Odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske od 18. siječnja 2018. broj U-III-170/2018 i prije saznanja za tu Odluku, Županijski sud u Puli – Pola je nalogom od 15. siječnja 2018. (list 1103. spisa predmeta) odredio sjednicu radi odlučivanja o postojanju zakonskih uvjeta za daljnju primjenu mjere istražnog zatvora prema maloljetnici te je na sjednici 19. siječnja 2018. (tzv. kontrolnom ročištu) doneseno rješenje od 19. siječnja 2018. broj Kvm-1/18-6 (K-10/17-315) koje se sada pobija žalbom maloljetnice od 26. siječnja 2018.

Stoga nije u pravu maloljetnica kada u žalbi tvrdi da je Županijski sud u Puli – Pola, donošenjem pobijanog rješenja od 19. siječnja 2018., „preuranjeno donio odluku u stvari o kojoj tek treba prethodno odlučiti Vrhovni sud Republike Hrvatske“. Naime, prema članku 67. stavku 3. ZSM/11. propisana je obveza suda da svaki mjesec, računajući od dana pravomoćnosti prethodnog rješenja, ispituje postojanje zakonskih uvjeta za daljnju primjenu mjere istražnog zatvora. Postupajući prema toj obvezi, a kako je vidljivo iz navedenog redoslijeda donošenja odluka, prvostupanjski sud je zakonito i pravodobno postupio kada je nalogom od 15. siječnja 2018. odredio tzv. kontrolno ročište za 19. siječnja 2018. Prvostupanjski sud je u tom času raspolagao s podatkom da je prethodno rješenje (od 28. studenog 2017.) pravomoćno 20. prosinca 2017., danom donošenja rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 20. prosinca 2017. broj II Kž-480/2017-4, pa je 19. siječanj 2018. ujedno bio i krajnji rok za održavanje tog ročišta jer je 20. siječnja 2018. bio neradni dan (subota), pri čemu niti u času određivanja tzv. kontrolnog ročišta niti u času donošenja pobijanog rješenja nije imao saznanja o Odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske od 18. siječnja 2018. broj U-III-170/2018. Naime, iz spisa predmeta proizlazi (zapisnik na listu 1106. spisa predmeta) da je tzv. kontrolno ročište započelo 19. siječnja 2018. u 9:00 sati, a bilo je dovršeno u 9:30 sati, dok je Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske od 18. siječnja 2018. broj U-III-170/2018 otpremljena Županijskom sudu Pula – Pola telefaksom 19. siječnja 2018. u vremenu od 15:08 do 15:12 sati.

Maloljetna M. V. u žalbi ponovno ističe da ne osporava postojanje osnovane sumnje niti istražnozatvorskih razloga iz članka 123. stavka 1. točke 3. ZKP/08. Upirući na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., žaliteljica navodi da je u pobijanoj odluci propušteno dati valjane razloge o razmjernosti između očekivane sankcije, prema odredbi članka 66. stavka 1. ZSM/11., te daljnjeg trajanja istražnog zatvora jer se žaliteljica nalazi u istražnom zatvoru više od osam mjeseci (od 24. svibnja 2017.), a tužitelj je postavio prijedlog za izricanje odgojne mjere upućivanja u odgojni zavod, koja mjera prema članku 16. stavku 2. ZSM/11. može trajati najmanje šest mjeseci, a najdulje tri godine. Stoga žaliteljica smatra da je u ovom trenutku „daljnji istražni zatvor“ protivan odredbi članka 66. stavka 1. ZSM/11.

Protivno takvim žalbenim navodima, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje su od utjecaja prilikom odlučivanja o daljnjoj primjeni mjere istražnog zatvora te je pravilno ocijenio da je primjena mjere istražnog zatvora prema maloljetnici iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08. nužna, kao i da se ista svrha za sada ne bi mogla ostvariti primjenom blažih mjera te je pravilno isključio mogućnost zamjene istražnog zatvora privremenim mjerama iz članka 65. ZSM/11. Također, protivno žalbenim navodima maloljetnice, prvostupanjski je sud pravilno imao u vidu odredbu članka 66. stavka 1. ZSM/11. te je valjano i dostatno obrazložio zašto smatra da produljenjem mjere istražnog zatvora u konkretnom slučaju nije povrijeđeno načelo razmjernosti. Prema tome, nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. na koju žaliteljica upire.

Povezano s navedenim, žaliteljica smatra da je pobijanim rješenjem istodobno povrijeđena odredba članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14. - dalje u tekstu: Ustav RH). Međutim, očito je da se žaliteljica pogrešno poziva na povredu navedene odredbe jer istu sadržajno opravdava navodeći da se radi o povredi „prava na obrazloženu sudsku odluku“ (čime u biti ponovno upire na povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.). Za razliku od toga, odredbom članka 29. stavka 1. Ustava RH jamči se pravo svakomu da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela. No, ovaj drugostupanjski sud nije utvrdio da bi se u postupanju suda prvog stupnja ostvario taj vid povrede Ustavom zajamčenog prava.

Žalbenim se navodima, upiranjem na ostvarenje citirane bitne postupovne povrede, istovjetno prethodnoj žalbi, suštinski isključivo osporava valjanost razloga na kojima prvostupanjski sud temelji ocjenu da do povrede načela razmjernosti nije došlo. Žaliteljica, međutim, zanemaruje da je ocjenjujući opstojnost istražnozatvorske osnove iz članka 123. stavka 1. točke 3. ZKP/08., a zatim i potencijalno postojanje navedene povrede načela razmjernosti, prvostupanjski sud uzeo u obzir težinu kaznenog djela zbog kojeg je maloljetnica osnovano sumnjiva te vodio računa o postupcima maloljetnice u kojima se očituje njezina nemilosrdnost i bezosjećajna upornost, pa stoga i viši stupanj kriminalne volje u protupravnom postupanju, istodobno imajući u vidu i složene obiteljske prilike u kojima je maloljetnica odrastala, a zbog kojih je boravila u udomiteljskim obiteljima i odgojnim ustanovama, što nije polučilo pozitivne rezultate. Prvostupanjski sud je pritom detaljno kronološki naveo i iscrpno obrazložio dosadašnji životni tijek maloljetnice, od odluke suda kojom je roditeljima oduzeto pravo na stanovanje s maloljetnicom, preko njezinog smještaja u Dječji dom u L., zatim u jednu pa u drugu udomiteljsku obitelj, a potom i njezin boravak na liječenju u Psihijatrijskoj bolnici za djecu i mlade u Z., te u Domu za odgoj D., kao i u Klinici za psihijatriju Kliničkog bolničkog centra R., sve do smještaja u Domu za odgoj djece i mladeži P. Iz izvješća tih ustanova je razvidno da maloljetnica nije prihvaćala tretmane usmjeravanja, da je u nebrojeno navrata bježala, što iz udomiteljskih obitelji, što iz ustanove i skitala po gradu te se družila sa starijim osobama koji su policijski evidentirani zbog protupravnih ponašanja, pa je tako izbivala iz doma ukupno 135 dana, pri čemu ima ukupno 340 sati izostanka s nastave. Pored toga, prvostupanjski sud je cijenio i podatak da je terećeno joj kazneno djelo počinjeno za vrijeme dok je maloljetnica bila u bijegu iz Doma za odgoj djece i mladeži P., kao i da ni domovi za odgoj ni centri za socijalnu skrb nisu u mogućnosti spriječiti bijeg štićenika iz tih ustanova.

Uz sve navedeno, prvostupanjski sud je također imao u vidu rezultate provedenog psihologijsko-psihijatrijskog vještačenja maloljetnice, u njihovoj cjelovitosti. Za razliku od toga, žaliteljica tek parcijalno i izvan konteksta vještačenja kao cjeline naglašava da „ona ne boluje od trajne ili privremene duševne bolesti“, što je u citatu točno, ali tendenciozno predstavlja tek jednu od nekoliko konstatacija sudskih vještaka kojom se pritom ni na koji način ne dokida značaj ostalih navoda sudskih vještaka. Naime, sudski vještaci su u svojim zaključcima, osim što su utvrdili da maloljetnica ne boluje od trajne ili privremene duševne bolesti, ustanovili da je utvrđeno da ona pokazuje smetnje iz dijagnostičke kategorije „poremećaj ponašanja“, a smetnje iz tog kruga je uputno tretirati sociopedagoškim i medicinskim postupcima u svrhu prevencije razvoja u smjeru poremećaja osobnosti u odrasloj dobi. Žaliteljica također ispušta iz vida da iz nalaza i mišljenja sudskih vještaka proizlazi da bi maloljetnica, uslijed navedenih rizičnih faktora za delinkventno ponašanje, ako joj se jasno ne postave granice dozvoljenog ponašanja, mogla ponoviti istovrsno ili teže kazneno djelo. Iz nalaza i mišljenja vještaka ujedno je vidljivo da maloljetnica u odnosu na inkriminirani događaj ne iskazuje krivnju i žaljenje, već si zamjera jer je u zatvoru, a sam događaj opisuje detaljno, bez anticipacije straha, bez promišljanja o negativnim posljedicama događaja, pri čemu njezin opis slijeda radnji ne pokazuje impulzivnost, već hladnokrvnost, manjak empatije i bešćutnost, što se sve nalazi u osnovi razvoja poremećaja osobnosti antisocijalnog tipa. Crte osobnosti maloljetnice prema vještačenju pokazuju usmjerenje na nagonska zadovoljenja bez potrebe za kontrolom ili odgodom impulsa, ona se ne drži granica i pravila, osim onih koje sama postavlja, emocionalno je nezrela, nesigurna i povodljiva osoba, s niskim samopoštovanjem i pojačanom potrebom za traženjem uzbuđenja, kojih nikad ne nalazi dovoljno, uz nastojanje daljnjeg traženja, uslijed čega ima tendenciju progresije.

Sve navedene okolnosti svojom količinom i kakvoćom, u svojoj ukupnosti i međusobnoj povezanosti, protivno žalbenim navodima, upućuju na nužnost daljnje primjene mjere istražnog zatvora prema maloljetnici iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08., usprkos činjenici da se radi o maloljetnici i da se prema maloljetnicima mjera istražnog zatvora određuje samo kao krajnja mjera. Stoga za sada nije povrijeđeno načelo razmjernosti iz članka 66. stavka 1. ZSM/11. na koje maloljetnica žalbom upire.

K tome, nije bez značaja i okolnost da je u konkretnom slučaju postavljen prijedlog za izricanje odgojne mjere upućivanja u odgojni zavod. Radi se, dakle, o najtežoj zavodskoj odgojnoj mjeri koja se izvršava u zatvorenoj zavodskoj ustanovi i predstavlja oduzimanje slobode. Kako predložena mjera, prema odredbi članka 16. stavka 2. ZSM/11., traje najmanje šest mjeseci, a najdulje tri godine, dok se maloljetnica nalazi u istražnom zatvoru od 24. svibnja 2017., niti s tog aspekta nije povrijeđeno načelo razmjernosti.

Jednako tako, imajući na umu kvalitetu i značaj svih tih okolnosti, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da svrhu istražnog zatvora nije moguće postići blažim mjerama, pa tako niti privremenim mjerama iz članka 65. ZSM/11. koje u žalbi predlaže maloljetnica, a niti istražnim zatvorom u domu. Točno je da se prema maloljetnici, sukladno odredbi članka 66. stavka 1. ZSM/11., istražni zatvor određuje samo kao krajnja mjera, u razmjeru prema težini djela i očekivanoj sankciji, u najkraćem nužnom trajanju i samo ako njegovu svrhu nije moguće postići primjenom mjera opreza, privremenog smještaja ili istražnim zatvorom u domu. No, upiranjem isključivo na „očekivanu sankciju“, žaliteljica zanemaruje da je ta okolnost samo jedan od korektivnih faktora o kojima je potrebno voditi računa prilikom primjene istražnozatvorske mjere jer je, kroz citiranu zakonsku odredbu, naglasak stavljen i na težinu djela, vidljivu kroz visinu zaprijećene kazne, pri čemu je bez utjecaja činjenica da se radi o mlađoj maloljetnici prema kojoj (zbog okolnosti osobne prirode – mlađoj maloljetnosti) tu kaznu doista nije moguće izreći jer joj se prema odredbama ZSM/11. mogu izreći samo odgojne mjere i sigurnosne mjere.

Nadalje, prvostupanjski je sud, razmatrajući odredbu članka 66. stavka 1. ZSM/11., opravdano isključio mogućnost zamjene istražnog zatvora primjenom mjera opreza, privremenog smještaja ili istražnim zatvorom u domu. Naime, očito je da takve blaže mjere ne bi bile djelotvorna garancija kojom se za sada ostvaruje svrha istražnog zatvora iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08., s obzirom na utvrđenje, kako je već prethodno navedeno, da maloljetnica ne prihvaća tretmane usmjeravanja, da je u nebrojeno navrata bježala iz udomiteljskih obitelji i iz ustanova u kojima je bila smještena, kao i okolnost da je terećeno kazneno djelo počinjeno za vrijeme dok je bila u bijegu iz Doma za odgoj djece i mladeži P., pri čemu ni domovi za odgoj ni centri za socijalnu skrb nisu u mogućnosti spriječiti bijeg štićenika iz tih ustanova.

Vidljivo je, dakle, da u konkretnom slučaju nije realno očekivati faktično ostvarenje nadzora centra za socijalnu skrb radi pružanja pomoći i zaštite ili smještaja u ustanovu socijalne skrbi, a kako se to za privremene mjere prema maloljetniku propisuje odredbom članka 65. stavka 1. ZSM/11. Slijedom navedenog, svrhu istražnog zatvora nije moguće ostvariti niti primjenom odredbe članka 119. ZKP/08., odnosno primjenom istražnog zatvora u domu, a tako niti bilo kojom od mjera opreza iz kataloga u odredbi članka 98. stavka 2. ZKP/08.

Žaliteljica istodobno ispušta iz vida da se nužnost određivanja i produljenja istražnog zatvora u konkretnom slučaju temelji na utvrđenim okolnostima koje u svojoj ukupnosti i međusobnoj povezanosti upućuju na postojanje konkretne i razborito predvidive bojazni da će maloljetnica, boravkom na slobodi, ponoviti istovrsno ili teže kazneno djelo. Te osobite okolnosti, dakle, opravdavaju daljnju primjenu mjere istražnog zatvora iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08., neovisno o tome što je maloljetnici predloženo izricanje odgojne mjere upućivanja u odgojni zavod, dakle, u ustanovu zatvorenog tipa, u koju će joj mjeru, sukladno članku 66. stavku 4. ZSM/11., biti uračunato vrijeme trajanja istražnog zatvora. Time ujedno, prema ocjeni ovog suda, sve utvrđene okolnosti upućuju na zaključak da zahtjevi javnog interesa i očuvanja sigurnosti za sada pretežu nad pravom na slobodu maloljetnice, zajamčenog odredbom članka 16. i članka 22. Ustava RH.

Respektirajući pritom i načelo prednosti najboljeg interesa djeteta u svim akcijama koje u odnosu na djecu poduzimaju sudovi, sukladno članku 3. stavku 1. Konvencije o pravima djeteta („Narodne novine“ – Međunarodni ugovori, broj 12/93. i 20/97. - dalje u tekstu: Konvencija), ujedno je potrebno naglasiti da je odredbom članka 66. stavka 2. ZSM/11. propisano da će maloljetnik prema kojem je određen istražni zatvor iz stavka 1. tog članka biti smješten u zatvorenu zavodsku ustanovu, koja prema stavku 3. istog članka mora imati dijagnostički odjel i odjel za odgoj i rad u malim skupinama, kao i da tijekom smještaja u zatvorenoj zavodskoj ustanovi maloljetniku treba omogućiti rad i poduku korisnu za njegov odgoj i zanimanje. Pri tome, a u pogledu problematike adekvatnosti uvjeta izvršenja mjere istražnog zatvora prema maloljetniku sukladno odredbi članka 66. stavaka 2. do 4. ZSM/11., svakako je potrebno imati u vidu i odredbu članka 125. stavka 1. točke 2. ZSM/11. kojom je propisano da će u roku od šest mjeseci od stupanja na snagu ZSM/11. ministar nadležan za poslove pravosuđa donijeti provedbeni propis o uvjetima smještaja maloljetnika u zatvorenu zavodsku ustanovu kad postoje uvjeti za određivanje istražnog zatvora (članak 66. stavci 2. i 3.). Upravo temeljem te zakonske obveze su Odlukom ministra pravosuđa od 22. svibnja 2013. KLASA: 730-02/13-01/45, URBROJ:514-07-01-02-01/5-13/17 (dalje u tekstu: Odluka ministra pravosuđa), osnovane posebne zatvorske jedinice za maloljetnike u pojedinim zatvorima (među ostalima i u Zatvoru u P. – P.) u kojima se do osnivanja zatvorenih zavodskih ustanova iz članka 66. stavka 2 ZSM/11. izvršava istražni zatvor određen maloljetniku te su ujedno određeni način i uvjeti smještaja koje posebne zatvorske jedinice moraju zadovoljavati.

Pored toga, nužno je istaknuti da u konkretnom slučaju boravak maloljetnice u istražnom zatvoru u suštini ne predstavlja isključivo oduzimanje slobode u klasičnom smislu tog pojma. Naime, navedena Odluka ministra pravosuđa među ostalim sadrži (točka VI. Odluke) obvezu osiguravanja psihosocijalne pomoći, stalne zdravstvene skrbi te u okviru zatvorskih uvjeta omogućavanje rada i poduke korisne za odgoj i zanimanje u sklopu ranije započetog obrazovanja maloljetnika. Radi se, dakle, o posebnom tretmanu maloljetnice u kontroliranim, za nju prilagođenim, uvjetima, te poduzimanju postupaka usmjerenih saniranju postojećih smetnji u njenom razvoju, ali i stvaranju pozitivne podloge za njen budući život u okvirima pravilnih vrijednosnih stavova. Takav imperativ proizlazi i iz osobina ličnosti maloljetnice, odnosno nalaza i mišljenja psihologijsko-psihijatrijskog vještačenja maloljetnice, u kojem se, kako je već citirano, navodi da maloljetnica pokazuje smetnje iz dijagnostičke kategorije „poremećaj ponašanja“ te da je smetnje iz tog kruga uputno tretirati sociopedagoškim i medicinskim postupcima u svrhu prevencije razvoja u smjeru poremećaja osobnosti u odrasloj dobi. Kada se pritom ima u vidu i dosadašnji način života maloljetnice, u pogledu njenog odbijanja tretmana usmjeravanja, nebrojenih bjegova iz udomiteljskih obitelji i ustanova, skitnje i druženja s osobama neprihvatljivog obrasca ponašanja, što su sve okolnosti koje negativno utječu na njen razvoj, tada se upravo kroz boravak maloljetnice u istražnom zatvoru i kroz njeno izdvajanje iz sredine koja poticajno djeluje na društveno nepoželjan način ponašanja maloljetnice, a prema mogućnostima sustava, ostvaruju uvjeti za korekciju i formiranje konstrukcije pozitivne perspektive njenog razvoja ka odrasloj dobi. U konačnici, nedvojbeno je da je upravo ostvarenje tog cilja sukladno najboljem interesu djeteta prema odredbi članka 3. stavka 1. Konvencije.

Unatoč navedenom, potrebno je prvostupanjskom sudu skrenuti pozornost na dužnost poduzimanja potrebnih mjera radi otklanjanja eventualnih nepravilnosti utvrđenih u kontroli i nadzoru izvršavanja istražnog zatvora, sukladno odredbi članka 66. stavka 5. ZSM/11., iako prema do sada postojećim podacima u spisu predmeta nije razvidno da sud nije uvažavao citirani propis. Naime, kako je vidljivo iz naputka prvostupanjskog suda od 25. rujna 2017. (list 1002. spisa predmeta), istražni zatvor Zatvora u P. – P. obaviješten je da nema zapreke za ostvarivanje posjeta i kontakata maloljetnice s učiteljima i profesorima Osnovne škole „M. Z.“ radi organiziranja nastave unutar zavora, pa je realno očekivati da se u postupanju prvostupanjskog suda ostvaruju i ostali segmenti nadzora izvršavanja istražnog zatvora.

Slijedom navedenog, a budući da žalbenim navodima maloljetnice nije dovedena u sumnju osnovanost pobijanog rješenja niti su ostvarene povrede na koje ovaj drugostupanjski sud, sukladno članku 494. stavku 4. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti, to je, na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08., odlučeno kao u izreci ovoga rješenja.

Zagreb, 9. veljače 2018.