1

 

Broj: Jž-1246/2019

 

                                  

 

 

 

U    I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Goranke Ratković kao predsjednice vijeća te Gordane Korotaj i Kristine Gašparac Orlić kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. A.B., zbog prekršaja iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj 5/90., 30/90., 47/90. i 29/94.), odlučujući o žalbi okrivljenika, podnesenoj protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Splitu od 8. ožujka 2019., broj 8. Pp J-225/2019, u sjednici vijeća održanoj 2. prosinca 2020.,

 

 

p r e s u d i o    j e

 

 

I. Odbija se žalba okr. A. B. kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

II. Na temelju čl. 138. st. 2. toč. 3.c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17. i 118/18.), okr. A. B. je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu 200,00 (dvjesto) kuna u roku 15 dana od primitka ove presude.

             

Obrazloženje

 

 

              Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog prekršajnog suda u Splitu od 8. ožujka 2019., broj 8. Pp J-225/2019, proglašen je krivim okr. A. B. da je, na način činjenično opisan u izreci pobijane presude, počinio prekršaj iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, za koji mu je izrečena novčana kazna u iznosu 756,00 kuna (protuvrijednost 200 DEM), koju je dužan platiti u roku 15 dana po pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečene novčane kazne

 

Istom presudom, okrivljenik je obvezan na naknadu troškova prekršajnog postupka u iznosu 300,00 kuna.

 

              Protiv navedene presude, žalbu je podnio okrivljenik osobno, ne naznačujući žalbene osnove, no iz sadržaja žalbe je vidljivo da se žali pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava te odluke o prekršajnopravnim sankcijama, s prijedlogom da se žalba prihvati.

 

              Žalba nije osnovana.

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, kao i po službenoj dužnosti. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno prethodno navedenoj zakonskoj odredbi, pazi po službenoj dužnosti.

 

Prije svega, okrivljenik, u prvom dijelu žalbe, opisuje tijek događaja koji je prethodio njegovom pismenu, u kojem je počinio radnju koja je predmet ovog prekršajnog postupka, a koji žalbeni navodi nemaju nikakav utjecaj na odlučivanje o krivnji okrivljenika, jer te okolnosti ne opravdavaju njegov postupak, niti ga ekskulpiraju od prekršajne odgovornosti.

 

Nadalje, neosnovano okrivljenik u žalbi navodi: „Sutkinja I. očajnički brani Ž.B. u svom rješenju a naročito kad navodi kako je B. službena osoba pravosudni dužnosnik u Općinskom državnom odvjetništvu“, jer nema nikakve dvojbe da je Ž. B., kao zamjenik općinskog državnog odvjetnika u Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, službena osoba u smislu čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, kako je to pravilno i osnovano zaključio i prvostupanjski sud. Navedeni stav je potpuno u skladu i s odredbom čl. 87. st. 3. Kaznenog zakona.

 

Na odluku o krivnji okrivljenika, nema nikakvog utjecaja ni činjenica da je, u zadnjem odlomku na strani 3 pobijane presude, navedeno da je okrivljenik inkriminiranu radnju počinio 2. lipnja 2019., koja žalbena tvrdnja je, doduše, točna, ali irelevantna, jer je potpuno jasno da se radi o grešci u pisanju godine počinjenja inkriminiranog događaja. Naime, u izreci pobijane presude te svim ostalim dijelovima obrazloženja (odlomci 7, 8 i 9 na drugoj strani pobijane presude) izričito se navodi da se radi o pismenu od 2. lipnja 2017. tako da za ovaj sud nema nikakve dvojbe da se u zadnjem odlomku na strani 3 pobijane presude, na koji žalba upire, radi o grešci u pisanju koja ni na koji način ne utječe na zakonitost i pravilnost pobijane presude, niti je okrivljenik time u bilo kojem dijelu doveden u nepovoljan pravni položaj.

 

Nadalje, ispravno je stajalište prvostupanjskog suda i glede pozivanja okrivljenika na čl. 38. Ustava Republike Hrvatske. Naime, uz puno poštivanje prava na slobodu izražavanja misli, po stanovištu ovog suda, okrivljenik potpuno zanemaruje da se ne radi o neograničenom pravu, nego o pravu koje je podvrgnuto određenim ograničenjima, formalnostima ili uvjetima.

 

Odredbom čl. 10. Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda propisano je:

„1. Svatko ima pravo na slobodu izražavanja. To pravo obuhvaća slobodu mišljenja i slobodu primanja i širenja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj članak ne sprječava države da podvrgnu režimu dozvola ustanove koje obavljaju djelatnosti radija ili televizije te kinematografsku djelatnost.

2. Kako ostvarivanje tih sloboda obuhvaća dužnosti i odgovornosti, ono može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom, koji su u demokratskom društvu nužni radi interesa državne sigurnosti, teritorijalne cjelovitosti ili javnog reda i mira, radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala, radi zaštite ugleda ili prava drugih, radi sprječavanja odavanja povjerljivih informacija ili radi očuvanja autoriteta i nepristranosti sudbene vlasti.“.

 

Iz citiranog teksta čl. 10. Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda jasno proizlazi da sloboda izražavanja ima određena ograničenja i odgovornosti koji su nužni, između ostalog, i zaštite ugleda i prava drugih te zbog javnog reda i mira. Dakle, svatko ima pravo na slobodu izražavanja, ali ne bezuvjetno i bez ikakvih ograničenja, nego to mora činiti na način da se, između ostalog, ne ponižava i ne vrijeđa drugog, o čemu se u ovom konkretnom predmetu upravo radi.

 

Okrivljenik, ni u svojoj obrani u prvostupanjskom postupku, a ni sada u žalbi, ne osporava odlučnu činjenicu da je tekst koji je naveden u izreci pobijane presude napisao on u pismenu od 2. lipnja 2017. Ni za ovaj sud nema nikakve dvojbe da je okrivljenik predmetnim tekstom, koristio uvredljive i omalovažavajuće riječi prema službenoj osobi u vezi s njenim vršenjem službe, čime su se u njegovom ponašanju stekla sva bitna obilježja prekršaja za koje je i proglašen krivim, kako je to pravilno i osnovano zaključio prvostupanjski sud. Svoju odluku o krivnji okr. A. B. prvostupanjski sud je valjano, detaljno i argumentirano obrazložio i dao u svemu prihvatljive razloge, koje razloge u cijelosti prihvaća i ovaj sud. Riječi koje je okrivljenik napisao u predmetnom pismenu, a koje su navedene u izreci pobijane presude, i po ocjeni ovog suda, evidentno i nesporno predstavljaju omalovažavanje i vrijeđanje Ž.B., zamjenika općinskog državnog odvjetnika u Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, jer se tvrdi da je korumpiran te se aludira da je nepismen i nesposoban obavljati posao zamjenika općinskog državnog odvjetnika. Stoga, ponašanje okrivljenika u potpunosti odgovara bitnim obilježjima prekršaja zbog kojeg je i proglašen krivim.

 

Budući da žalbenim navodima činjenično stanje nije dovedeno u sumnju glede pravilnosti i stupnja pouzdanosti utvrđenja odlučnih činjenica, žalba okrivljenika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

 

Žaleći se zbog povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava, okrivljenik ističe zastaru prekršajnog progona, pozivajući se na čl. 76. st. 1., ne navodeći na koji zakonski propis se ta odredba odnosi.

 

Međutim, nije u pravu okrivljenik kada smatra da je u ovom prekršajnom predmetu nastupila zastara prekršajnog progona. Naime, odredbom čl. 13. st. 1. Prekršajnog zakona propisano je da prekršajni progon zastarijeva nakon četiri godine, a odredbom čl. 13.a Prekršajnog zakona propisano je da zastara prekršajnog progona počinje teći danom kad je prekršaj počinjen. Budući da se u ovom prekršajnom postupku okrivljenik tereti za prekršaj počinjen u lipnju 2017., to je jasno da zastara prekršajnog progona još nije nastupila.

 

Iz navedenog razloga nije osnovana žalba zbog povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava.

 

U žalbi zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji, okrivljenik navodi „Sutkinja I. vjerno se drži uputa Općinskog Državnog odvjetništva kod izricanja kazni u markama koje smo mi davno preskočili“, a koji žalbeni navodi nisu osnovani, jer su u Zakonu o prekršajima protiv javnog reda i mira, koji je na snazi, novčane kazne za prekršaje izražene u navedenoj valuti (DEM). Izricanje novčanih kazni za prekršaje propisane Zakonom o prekršajima protiv javnog reda i mira vrši se preračunavanjem DEM u euro, prema konverzijskom tečaju fiksiranom 1. siječnja 1999. od strane EMU (1 EUR = 1,95583 DEM odnosno 1 DEM = 0,51129 EUR), a nakon toga preračunavanjem eura u kune prema srednjem tečaju HNB koji vrijedi za dan kada se donosi odluka o novčanoj kazni. Prvostupanjski sud je postupio upravo na navedeni način.

 

Razmotrivši odluku o izrečenoj novčanoj kazni, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja te je okrivljeniku za počinjeni prekršaj izrekao vrstu i mjeru prekršajnopravne sankcije primjerenu stupnju njegove krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona. Cijeneći okolnosti počinjenja prekršaja i s time povezanu jačinu ugrožavanja zaštićenog dobra, pri čemu se naročito misli na izraženu upornost u vrijeđanju i omalovažavanju, te cijeneći da u konkretnom slučaju nisu utvrđene naročito izražene olakotne okolnosti, kao i to da su vrlo izraženi i zahtjevi generalno preventivnog djelovanja otklonjena je mogućnost primjene instituta ublažavanja kazne, jer se opća svrha prekršajnopravnih sankcija iz čl. 6. Prekršajnog zakona i svrha kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona ne bi mogla postići blažim kažnjavanjem.

 

Neosnovani su i žalbeni navodi kojima se okrivljenik poziva na čl. 63. Zakona o hrvatskim braniteljima, navodeći da je po toj zakonskoj odredbi, on kao invalid Domovinskog rata, oslobođen od svih sudskih troškova. Prije svega, odredbom čl. 63. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji, koji je bio na snazi u vrijeme prvostupanjskog postupka, bilo je propisano: „Od plaćanja sudskih, upravnih i javnobilježničkih pristojbi u postupku ostvarivanja prava iz ovoga Zakona oslobođeni su članovi obitelji smrtno stradaloga, zatočenoga ili nestaloga hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata i HRVI Domovinskog rata na temelju odgovarajućih isprava kojima dokazuju svoj status“ pa je očigledno da se ova zakonska odredba ne može odnositi na okr. A. B. Osim toga, okrivljeniku se napominje da oslobođenje od plaćanja sudskih, upravnih i javnobilježničkih pristojbi ne znači oslobođenje od plaćanja pravomoćno izrečenih novčanih kazni i troškova prekršajnog postupka.

 

Iz navedenog razloga, nije osnovana žalba zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji.

 

Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. toč. 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, a s obzirom na složenost i trajanje postupka te imovno stanje okrivljenika. Iz podataka u spisu ne proizlazi da bi okrivljenik bio lošeg imovnog stanja, a niti to tvrdi u žalbi, pa ovaj sud smatra da plaćanjem troškova žalbenog postupka u iznosu 200,00 kuna, dakle doista vrlo blizu minimalno mogućeg iznosa neće biti dovedeno u pitanje uzdržavanje okrivljenika. 

 

Slijedom navedenog, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 2. prosinca 2020.

 

 

 

 

Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Splitu u 3 ovjerena prijepisa: za spis, okrivljenika i tužitelja.