-1-                             

Poslovni broj: 4 UsI-1115/2020-4

 

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: 4 UsI-1115/2020-4

                                                                                                 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Upravni sud u Osijeku, po sutkinji Valentini Grgić Smoljo, uz sudjelovanje zapisničarke Adele Franc, u upravnom sporu tužitelja D. Š. iz P., kojeg zastupaju opunomoćenici, odvjetnici u  Odvjetničkom društvu P. J. i M. J. j.t.d. O., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, A. Mihanovića 3, Zagreb, radi ponovnog određivanja mirovine, 1. prosinca 2020.,

 

p r e s u d i o  j e

             

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe KLASA: UP/II 141-02/20-01/03047500292, URBROJ: 341-99-05/3-20-5491 od 8. rujna 2020.

 

Obrazloženje

 

Osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/II 141-02/20-01/03047500292, URBROJ: 341-99-05/3-20-5491 od 8. rujna 2020. odbijena je žalba tužitelja izjavljena na rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u O. KLASA: UP/I 141-02/20-01/03047500292, URBROJ: 341-12-05/3-20-23029 od 15. srpnja 2020.

Navedenim prvostupanjskim rješenjem je odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za  ponovno određivanje invalidske mirovine.

Tužitelj u tužbi navodi da je tuženik odbio žalbu tužitelja usprkos nespornoj činjenici da je tužitelju priznat status HRVI iz Domovinskog rata jer je kod istoga nastupio trajni gubitak radne sposobnosti dijelom uzrokovan, 20% ozljedom zadobivenom u obrani suvereniteta Republike Hrvatske, a dijelom, 80% bolešću izvan ratnih okolnosti. Nadalje, navodi da je tužitelju priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad počevši od 24. rujna 2015. te je takav rok početka ostvarivanja prava određen na temelju odredbe članka 59. Zakona o mirovinskom osiguranju, tj. od dana nastanka djelomičnog ili potpunog gubitka radne sposobnosti. Navodi da je kod tužitelja do toga došlo 16. srpnja 1995., pa da mu je od toga datuma trebalo biti priznato pravo na isplatu invalidske mirovine, a najkasnije danom izdavanja potvrde o stradavanju 21. listopada 2013. Smatra i da nije krivnja tužitelja što je postupak izdavanja potvrde o okolnostima stradavanja te postupak priznavanja statusa HRVI od strane nadležnih tijela toliko dugo trajao pa da je tužitelju radi toga trebalo priznati pravo na mirovinu retroaktivno, od dana podnošenja zahtjeva za izdavanje navedene potvrde odnosno od priznavanja statusa HRVI iz Domovinskog rata, a ne tek od 24. rujna 2015. Predlaže Sudu poništiti osporavano rješenje tuženika.

Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je osporavano rješenje doneseno u skladu s činjeničnim stanjem utvrđenim u provedenom postupku i u skladu sa zakonskim propisima, a da navodi i razlozi tužbe nisu pravno odlučni iz razloga navedenih u obrazloženju osporavanog rješenja. Navodi da tužitelj ničim nije učinio vjerojatnim zahtjev za ponovno određivanje invalidske mirovine budući da nije dostavio nove činjenice i dokaze nego svoj zahtjev temelji na već ranije ostvarenom činjeničnom stanju. Predlaže Sudu odbiti tužbeni zahtjev.

Budući da je u konkretnom slučaju sporna primjena prava te je Sud činjenice ocijenio nespornima, a da stranke u tužbi i u odgovoru na tužbu ne zahtijevaju održavanje rasprave, Sud je primjenom odredbe članka 36. stavka 1. točke 4. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17., dalje: ZUS) riješio ovaj upravni spor bez rasprave.

Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja u skladu s odredbom članka 55. stavka 3. ZUS-a, Sud je ocijenio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

Iz podataka spisa proizlazi da je postupak za ponovno određivanje invalidske mirovine   pokrenut po zahtjevu tužitelja podnesenog 22. listopada 2019. u kojem isti traži određivanje iste od 16. srpnja 1995., kao dana stradavanja i nastanka djelomičnog gubitka radne sposobnosti.

Nesporno je da je tužitelju, hrvatskom branitelju iz Domovinskog rata pravomoćnim i konačnim rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u O. KLASA: UP/I 141-02/16-02/03047500292, URBROJ: 341-12-05/3-16-25929, broj spisa: 82517 od 25. kolovoza 2016. priznato pravo na invalidsku mirovinu, zbog opće nesposobnosti za rad, počevši od 24. rujna 2015., s uzrokom invalidnosti 20% ozljeda u svezi s obranom suvereniteta Republike Hrvatske i 80% bolest izvan tih okolnosti.

Žalba tužitelja izjavljena protiv tog rješenja je odbijena rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, broj spisa: 323010 od 5. siječnja 2017. i to na temelju nalaza i mišljenja vijeća viših vještaka Središnjeg ureda Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, Područnog ureda u Z.,  evidencijski broj vještačenja: 3520 od 2. prosinca 2016. kojim je potvrđen nalaz i mišljenje vijeća vještaka u prvostupanjskom postupku, broj dnevnika: 115/2015 od 14. prosinca 2015., donesenom u skladu s ocjenom Povjerenstva za reviziju ocjena invalidnosti Ministarstva branitelja Republike Hrvatske KLASA: 141-02/15-01/148, URBROJ: 522-02/3-15-2 od 26. studenoga 2015.

Navedena rješenja je tužitelj osporavao u upravnom sporu koji je vođen pred ovim Sudom, a koji je okončan presudom poslovni broj: 2 UsI-125/17-6 od 14. rujna 2017. odbijanjem tužbenog zahtjeva.

Ta presuda je potvrđena presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Usž-3636/17-2 od 8. studenoga 2017.

Iz prethodno navedenog pravomoćnog prvostupanjskog rješenja proizlazi da su nadležna stručna medicinska tijela kao dan nastanka potpunog gubitka radne sposobnosti tužitelja odredila 24. rujna 2015., prema zdravstvenom stanju tužitelja, a u skladu s utvrđenim uzrokom. Već je u tom postupku tužitelj iznosio potpuno identične prigovore u vezi datuma određivanja gubitka radne sposobnosti, a koji prigovori su otklonjeni pozivom na valjana obrazloženja stručnih tijela medicinskog vještačenja i na propisano pozitivnim propisima, Zakonom o  mirovinskom osiguranju (Narodne novine, broj 157/13. do 120/16.) i Uredbom o metodologijama vještačenja (Narodne novine, broj 153/14.)

              Člankom 59. stavkom 1. Zakona o mirovinskom osiguranju  (Narodne novine, broj 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16, 18/18, 62/18., 115/18., 157/13. i 102/19.) propisano je da pravo na invalidsku mirovinu ima osiguranik od dana nastanka djelomičnog ili potpunog gubitka radne sposobnosti, ako ovim Zakonom nije drukčije određeno.

Prema članku 125. stavku 3. Zakona o mirovinskom osiguranju, na temelju nalaza i mišljenja Zavoda za vještačenje u prvom stupnju, nakon provedene propisane revizije Zavod donosi rješenje o činjenici postojanja ili nepostojanja smanjenja radne sposobnosti i preostale radne sposobnosti, djelomičnog i potpunog gubitka radne sposobnosti, te drugim činjenicama o kojima ovisi pravo prema ovome Zakonu.

Člankom 128. stavkom 1. Zakona o mirovinskom osiguranju propisano je da kada se rješava o pravu osiguranika, odnosno osigurane osobe, kao dan nastanka smanjene radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomičnog gubitka radne sposobnosti ili potpunog gubitka radne sposobnosti, odnosno tjelesnog oštećenja uzima se dan kada je na temelju pregleda područne ustrojstvene jedinice Zavoda za vještačenje dano mišljenje u smislu članka 125. stavka 2. ovoga Zakona ili mišljenje središnjeg ureda Zavoda za vještačenje iz članka 125. stavka 4. ovoga Zakona.

Stavkom 2. istog članka je predviđeno da iznimno od stavka 1. ovoga članka može se utvrditi raniji datum nastanka smanjene radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomičnog ili potpunog gubitka radne sposobnosti, odnosno tjelesnog oštećenja na temelju medicinske dokumentacije iz prethodnog razdoblja.

Tužitelj u svom zahtjevu za ponovno određivanje invalidske mirovine ponovno traži izmjenu datuma nastanka iste, smatrajući da nije pravilno određen datum 24. rujna 2015. već da bi to trebao biti 16. srpnja 1995. kao dan stradavanja ili 21. listopada 2013. kao datum izdavanja potvrde o stradavanju. Pri tome ne iznosi nikakve nove činjenice u prilog navedenome niti je priložio bilo kakve dokaze u vezi svojih tvrdnji o opravdanosti ponovnog određivanja invalidske mirovine, a niti se poziva na odredbe materijalnih propisa iz kojih bi proizlazila mogućnost promjene tog datuma.

Upravo suprotno, iz prethodno citiranih odredbi članka 59. stavka 1. i članka 128. Zakona o mirovinskom osiguranju proizlazi da je, u skladu s propisanim, datum nastanka potpunog gubitka radne sposobnosti pravilno utvrđen u pravomoćno okončanom postupku priznavanja prava na invalidsku mirovinu.     

Stoga nisu ispunjeni uvjeti za obnovu postupka predviđenog člankom 134. stavkom 1. niti za ponovno određivanje mirovine u skladu s člankom 139. stavkom 1. Zakona o mirovinskom osiguranju jer tužitelj nije učinio vjerojatnim razloge za isto, odnosno nije ukazao na nikakve nove činjenice niti je stekao mogućnost upotrijebiti nove dokaze.                           

Budući da su tužbeni navodi neosnovani, slijedom iznesenoga, Sud je osporavano rješenje ocijenio zakonitim te je odbio tužbeni zahtjev na temelju članka 57. stavka 1. ZUS-a i odlučio kao u izreci presude.

 

U Osijeku 1. prosinca 2020.

 

Sutkinja

Valentina Grgić Smoljo v.r.

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. ZUS-a).