Broj: Kž 64/2018

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković kao predsjednice vijeća te Ranka Marijana i Melite Božičević-Grbić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. M., zbog kaznenih djela iz članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 158. stavkom 1. Kaznenog zakona (,,Narodne novine“, broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženog M. M. podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Velikoj Gorici od 5. veljače 2018. broj Kvm-1/2018-5 (Kzd-2/2017), o produljenju istražnog zatvora u tijeku postupka nakon podignute optužnice, u sjednici održanoj 14. veljače 2018.,

r i j e š i o   j e

Odbija se žalba optuženog M. M. kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Velikoj Gorici, u tijeku postupka nakon podignute optužnice protiv optuženog M. M. zbog teških kaznenih djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta iz članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 158. stavkom 1. KZ/11., pod točkom I. izreke, na temelju članka 127. stavka 4. u vezi s člankom 131. stavkom 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. – dalje u tekstu: ZKP/08.), produljen je istražni zatvor protiv optuženog M. M. iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08. Pod točkom II. izreke, na temelju članka 131. stavka 2. ZKP/08., određeno je da istražni zatvor po tom rješenju može trajati do pravomoćnosti presude, a nakon pravomoćnosti presude najdulje do pravomoćnosti rješenja o upućivanju na izdržavanje kazne zatvora.

Protiv tog rješenja žalbu je podnio optuženi M. M. po branitelju, odvjetniku Ž. M., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači te optuženika pusti da se brani sa slobode.

Žalba nije osnovana.

Iako optuženi M. M. u uvodu žalbe ističe da se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, ne konkretizira o kojoj bi se postupovnoj povredi radilo niti se to na jasan način razabire iz sadržaja žalbe. Štoviše, iz argumenata iznesenih u žalbi proizlazi da se optuženik isključivo žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Nasuprot takvim žalbenim prigovorima, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio sve činjenice koje su od značaja prilikom odlučivanja o daljnjoj primjeni mjere istražnog zatvora te potom s pravom zaključio da su u konkretnoj situaciji ostvarene, kako opća, tako i posebna pretpostavka za primjenu te mjere protiv optuženika iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08. i to kao nužne i za sada jedine prikladne mjere kojom će se ostvariti istražnozatvorska svrha.

Naime, osnovana sumnja da je optuženi M. M. počinio četiri teških kaznena djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta iz članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 158. stavkom 1. KZ/11. proizlazi iz materijalnih i personalnih dokaza na kojima se potvrđena optužnica temelji, kako je to pravilno utvrdio te valjano obrazložio prvostupanjski sud. Time je, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, ispunjena opća pretpostavka za primjenu mjere istražnog zatvora iz članka 123. stavka 1. ZKP/08., a takav zaključak nije doveden u sumnju opetovanim žalbenim tvrdnjama optuženika da, pored iskaza maloljetnog oštećenika, u spisu predmeta ,,nema drugih dokaza koji bi ukazivali na osnovanu sumnju na počinjenje terećenih kaznenih djela“. Naime, žalitelju se opetovano ukazuje da je analiza i ocjena izvedenih dokaza u ovlasti raspravnog vijeća i to tek nakon provedene rasprave, dok je za odlučivanje o postojanju opće pretpostavke za primjenu mjere istražnog zatvora dostatno postojanje odgovarajućeg stupnja osnovane sumnje da je optuženik počinio terećeno mu kazneno djelo, a koja je u konkretnom slučaju ostvarena jer takav stupanj proizlazi upravo iz potvrđene optužnice i prikupljenih dokaza na kojima se ona temelji.

Protivno daljnjim žalbenim prigovorima optuženika, postojanje onih osobitih okolnosti koji upućuju na zaključak da kod optuženika postoji konkretna i predvidiva opasnost da će boravkom na slobodi nastaviti s činjenjem istih ili sličnih kaznenih djela, prvostupanjski sud s pravom nalazi u činjenici njegove dosadašnje kaznene osuđivanosti. Naime, optuženi M. M. je, prema izvatku iz kaznene evidencije, već osuđivan zbog istovrsnog kaznenog djela i to presudom Županijskog suda u Zagrebu od 22. rujna 2014. broj Kzm-9/2014 zbog kaznenog djela spolne zlouporabe djeteta mlađeg do 15 godina, kada mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci, a koju kaznu je izdržavao od 16. prosinca 2013. Izneseno, uz činjenicu da se optuženik u ovom kaznenom postupku potvrđenom optužnicom osnovano sumnjiči zbog počinjenja čak četiri teška kaznena djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta i to u vrlo kratkom razdoblju nakon prethodne osuđujuće presude, upućuje na jasan zaključak da se radi o specijalnom povratniku na kojeg dosadašnje osude nisu utjecale na način da se kloni daljnjeg protupravnog postupanja te uskladi svoje ponašanje sa zakonom i općeprihvaćenim društvenim normama.

Slijedom navedenog, ocjena je i ovog drugostupanjskog suda da će se za sada jedino daljnjom primjenom mjere istražnog zatvora protiv optuženog M. M. iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08. kao krajnje i najstrože mjere osiguranja prisutnosti okrivljenika, s uspjehom otkloniti opasnost od ponavljanja djela, odnosno da se svrha istražnog zatvora u konkretnoj situaciji ne bi mogla ostvariti nekom od mjera opreza iz članka 98. ZKP/08. pa tako ni istražnim zatvorom u domu iz članka 119. ZKP/08., kako to neosnovano predlaže žalitelj.

Kraj takvog stanja stvari, žalbeni navodi optuženika da je način počinjenja djela za koje je do sada pravomoćno osuđen potpuno suprotan načinu počinjenja terećenih mu kaznenih djela, budući da je osuđen da je oralno seksualno zadovoljavao dijete dok mu se u ovom postupku stavlja na teret da je svojim spolovilom penetrirao u anus maloljetnog oštećenika, kao ni ničim potkrijepljene žalbene tvrdnje optuženika da boluje od erektivne disfunkcije, nemaju utjecaja na opstojnost osnove po kojoj je protiv njega istražni zatvor produljen.

Pravilnost zaključka prvostupanjskog suda nije dovedena u sumnju ni žalbenim navodima optuženika kojima ističe da je potpuno nepokretan i vezan uz invalidska kolica. Naime, iako se radi o takvim tjelesnim nedostacima koje mu bitno otežavaju kretanje, što upućuje na iznimnost primjene istražnog zatvora u skladu s odredbom članka 122. stavka 2. ZKP/08., kada se ima na umu da je optuženik u ovom kaznenom postupku osnovano sumnjiv da je, unatoč takvom tjelesnom oštećenju počinio čak četiri teška kaznena djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta, ali i to da je već prethodno pravomoćno osuđen zbog istovrsnog kaznenog djela počinjenog upravo zloupotrebljavajući takav svoj hendikep, takvi žalbeni navodi nemaju značaj koji ima pridaje žalitelj niti utjecaj na ispravnost pobijane odluke.

Konačno, pravilnost pobijanog rješenja nije dovedena u sumnju ni žalbenim navodima da optuženik nema nikakvih novčanih sredstva za život te da mu je faktički onemogućen svaki kontakt s oštećenikom, s obzirom na to da se opasnost od ponavljanja djela utvrđena na strani optuženika ne odnosi isključivo na žrtvu u predmetnom kaznenom postupku, već i na bilo koje dijete s kojim bi optuženik boravkom na slobodi mogao doći u kontakt.

Budući da ni ispitivanjem pobijanog rješenja, sukladno odredbi članka 494. stavka 4. ZKP/08., nije utvrđeno da bi bile ostvarene povrede na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je, na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08., odlučeno kao u izreci ovoga rješenja.

Zagreb, 14. veljače 2018.