Poslovni broj: 67 Pž-1739/2019-2

1

REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 67 Pž-1739/2019-2

U I M E  R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Branke Šabarić Zovko, predsjednice vijeća, Davora Pustijanca, suca izvjestitelja i N. B., članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. I. d.o.o., OIB ..., Z., kojeg zastupa punomoćnica I. P., odvjetnica iz V., protiv 1. tuženice K. K. iz Č., OIB ..., koju zastupa I. P., odvjetnik iz Č.., , 2. tuženika P. B. iz Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik I. M., odvjetnik iz Z., i 3. tuženice L. V. iz V., OIB ..., radi isplate iznosa od 767.638,78 kn, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude i rješenja Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj P-10/2017-39 od 7. siječnja 2019., u sjednici vijeća održanoj 1. prosinca 2020.

p r e s u d i o j e

I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Varaždinu, poslovni broj P-10/2017-39 od 7. siječnja 2019.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev prvotuženice za naknadu troška sastava odgovora na žalbu u iznosu od 8.925,38 kn.

Obrazloženje

Presudom Trgovačkog suda u Varaždinu, poslovni broj P-10/2017-39 od 7. siječnja 2019. odbijen je tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da mu prvotuženica, drugotuženik i trećetuženica solidarno isplate iznos od 767.638,78 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena od 1. siječnja 2014. do isplate (točka I. izreke) i naloženo je tužitelju nadoknaditi troškove parničnog postupka prvotuženici K. K. iz Č. iznos od 57.572,85 kn, drugotuženiku P. B. iz Z., iznos od 57.600,00 kn te trećetuženici L. V. iznos od 3.710,00 kn (točka II. izreke).

Protiv ove presude žalbu je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu podnijela je prvotuženica predlažući da ovaj sud odbije tužiteljevu žalbu i potvrdi prvostupanjsku presudu. Potražuje naknadu troška sastava odgovora na žalbu u iznosu od 8.925,38 kn.

Žalba nije osnovana.

Ispitavši pobijanu presudu na temelju članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 70/19) u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. tog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je pobijana presuda pravilna i na zakonu osnovana.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je tužiteljev zahtjev za naknadu štete u iznosu od 767.638,78 kn po osnovi odgovornosti tuženika kao članova uprave društva za štetu počinjenu društvu.

U obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud je utvrdio da tužitelj pretpostavku koja se tiče štetne radnje nalazi u postupanju tuženika, bivših članova uprave tužitelja, i to: a) pogrešnim obračunavanjem poreza na dodanu vrijednost na računima od 1. siječnja 2010. do 31. srpnja 2012., te b) propuštanjem roka za postavljanje zahtjeva za povrat preplaćenog poreza za 2010. godinu. Prvostupanjski sud je kao nesporno utvrdio da je tužitelj, kao društvo za upravljanje investicijskim fondovima, u navedenom razdoblju od 1. siječnja 2010. do 31. srpnja 2012. pogrešno obračunavao PDV na račune za usluge upravljanja ispostavljene zatvorenom alternativnom investicijskom fondu P. d.d. V. (dalje u tekstu: Z. P. d.d.), te da je u konačnici nastupila zastara u odnosu na postavljanje zahtjeva za povrat preplaćenog poreza za 2010. godinu u utuženom iznosu, posljedica čega je bila da tužitelj nije uspio ostvariti pravo na povrat preplaćenog poreza za 2010. godinu na temelju zahtjeva za povrat podnesenog 12. prosinca 2014. Osim toga, prvostupanjski sud je utvrdio kako tužitelj nije mogao zahtijevati povrat poreza sve dok nije ispravljen izlazni PDV po osnovi ispostavljenih računa, jer je ta radnja bila preduvjet za podnošenje zahtjeva za povrat preplaćenog PDV-a, dok je ispravak iznosa PDV-a bilo moguće učiniti tek kad porezni obveznik kome su isporučena dobra ili obavljene usluge ispravi odbitak pretporeza i o tome pisano izvijesti isporučitelja. Budući da je bio u tijeku porezni postupak nad poreznim obveznikom Z. P.. d.d. V., u kojemu je porezno rješenje od 13. listopada 2014. postalo izvršno tek primitkom tog rješenja 16. listopada 2014., prvostupanjski sud je utvrdio kako su tuženici kao članovi uprave tužitelja, kao i Z. P.. d.d. tek tada saznali za točan iznos pogrešno obračunatog i plaćenog poreza i prije toga nisu mogli podnijeti zahtjev za povrat preplaćenog poreza za 2010. godinu, nego je tek nakon toga tužitelj mogao izmijeniti izlazne račune i prijavu PDV-a i zatražiti povrat PDV-a što je i učinio u roku od mjesec dana kada je već prema rješenju Ministarstva nastupila zastara u odnosu na povrat poreza za 2010. godinu koja je počela teći 1. siječnja 2011. i istekla 1. siječnja 2014. Prvostupanjski sud je utvrdio i kako su tuženici u vezi s ovom problematikom angažirali porezne savjetnike (Savjetovanje H. i Z.&P.) te odlazili na sastanke u upravu, ali je u odnosu na povrat poreza za 2010. godinu to bilo neuspješno, kao i da prema iskazu svjedoka B. H. nije bilo moguće podnijeti zahtjev za povrat poreza jer uprava ne dopušta nikakve promjene dok porezni postupak ne bude završen do kraja. Stoga je prvostupanjski sud ocijenio kako su tuženici kao članovi uprave tužitelja poduzeli niz radnji koje su bile usmjerene ka maksimalnom izbjegavanju štete (angažirali porezne savjetnike, odlazili na sastanke u poreznu upravu, odustali od dijela žalbe, te ubrzo nakon izvršnosti poreznog rješenja od 13. listopada 2014. podnijeli zahtjev za povrat poreza od 12. prosinca 2014.), kao i da činjenica da je prvotno rješenje uprave povodom žalbe djelomično ukinuto, te da niti angažirani porezni savjetnici nisu dali jednoznačan odgovor na nastalu situaciju, ukazuje na zaključak da nije moguće s izvjesnošću utvrditi kako se radi o propustu uprave te je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

Tužitelj u žalbi u bitnome navodi kako je utvrđenje prvostupanjskog suda da je došlo do pogrešno obračunatog PDV-a na račune ispostavljene Z. P.. d.d. i da je u konačnici nastupila zastara u odnosu na postavljanje zahtjeva za povrat preplaćenog poreza za 2010. godinu u suprotnosti sa zaključkom da su u konkretnom slučaju tuženici dokazali primjenu dužne pozornosti i savjesnosti u upravljanju. Ističe da Z. P.. d.d. nema upravu kao organ, nego tim fondom upravlja isključivo društvo tužitelja te je upravljanje investicijskim fondom jedina moguća djelatnost, specijalizirana i striktno propisana Zakonom, pa proizlazi da članovi uprave moraju paziti da naknada bude pravilno obračunata. Smatra da članovi uprave koji su za pogrešno obračunavanje poreza saznali tek u tijeku poreznog nadzora nisu poznavali odredbe Zakona o porezu na dodanu vrijednost koje se specifično odnose na upravljanje fondovima, što je zapravo jedino što su u odnosu na taj Zakon trebali poznavati. Smatra da je obrazloženje presude proturječno dijelu obrazloženja da je protiv poreznog rješenja od 6. studenoga 2012. porezni obveznik podnio žalbu, pa ono nije postalo izvršno te da je porezni obveznik od žalbe djelomično odustao 12. veljače 2013. u dijelu koji se odnosi na pogrešno obračunavanje PDV-a od strane tužitelja, ali porezno tijelo o tome nije donijelo posebnu odluku i ističe da je rješenje već povlačenjem žalbe postalo izvršno i konačno, a iz presude se ne vidi ni koji je uopće argument da podnosi žalbu protiv rješenja koje je očigledno ispravno. Osporava utvrđenje prvostupanjskog suda da se za vrijeme poreznog nadzora ne mogu raditi ispravci o čemu je tužitelj predlagao i provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja koji je prvostupanjski sud odbio s obrazloženjem da se radi o pravnom pitanju iako je obrazloženje utemeljio i na iskazu poreznog savjetnika o tom pitanju te smatra da je o tom pitanju prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Također ističe i da je prvostupanjski sud propustio ocijeniti mišljenje Z. i partneri dostavljeno u spis prema kojem je ispravak računa moguć iako je porezni nadzor obavljen u Fondu kao primatelju računa. Tužitelj u žalbi ukazuje kako je propust tuženika bio u tome da nisu primijenili dužnu pozornost jer nakon što je propust u izdavanju faktura utvrđen poreznim nadzorom nad alternativnim investicijskim fondom P. d.d. tuženici kao odgovorne osobe su propustili postaviti zahtjev za povrat pogrešno uplaćenog poreza te je nastupila zastara za iznos od 767.638,78 kn.

Prvotuženica u odgovoru na žalbu ističe kako je cjelokupni problem nastao zbog pogrešnog izdavanja spornih faktura koje je izdala i knjižila uprava društva tužitelja koja je prethodila upravi kojoj je predsjedavala prvotuženica. Napominje da je uprava društva angažirala čak dva društva specijalizirana za porezno savjetovanje, što ukazuje na činjenicu da su postupali u skladu s propisanim standardom pozornosti savjesnog i urednog gospodarstvenika te da je unutar mjesec dana po pravomoćnom završetku upravnog postupka uprava izmijenila izlazne račune, prijavu PDV-a i zatražila povrat PDV-a. Ističe i da je nadzorni odbor tužitelja bio obaviješten na redovnoj bazi i na postupanja uprave nije imao nikakvih primjedbi.

Odredbom članka 252. stavka 1. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj: 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 137/09, 111/12, 68/13, 110/15 i 40/19) je propisano da članovi uprave moraju voditi poslove društva s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika i čuvati poslovnu tajnu društva. Član uprave ne postupa protivno obvezi o načinu vođenja poslova društva ako pri donošenju poduzetničke odluke smije na temelju primjerenih informacija razumno pretpostaviti da djeluje za dobrobit društva. Stavkom 2. istog članka propisano je da članovi uprave koji povrijede svoje obveze odgovaraju za štetu društvu kao solidarni dužnici, a u slučaju spora članovi uprave moraju dokazati da su primijenili pozornost urednog i savjesnog gospodarstvenika.

Također i odredbom članka 38. Zakona o alternativnim investicijskim fondovima („Narodne novine“ broj: 16/13, 143/14 i 21/18) koji je na snazi od 1. srpnja 2013. propisano je da članovi uprave društava za upravljanje alternativnim investicijskim fondovima solidarno odgovaraju društvu za upravljanje alternativnim investicijskim fondovima za štetu koja je nastala kao posljedica činjenja, nečinjenja i propuštanja ispunjavanja njihovih obveza i dužnosti, osim ako dokažu da su pri izvršavanju svojih obveza i dužnosti postupali pažnjom dobrog stručnjaka.

Ocjena prvostupanjskog suda o tome kako su tuženici u konkretnom slučaju postupali primjenjujući pozornost urednog i savjesnog gospodarstvenika, odnosno pažnjom dobrog stručnjaka je pravilna. Ovaj sud prihvaća ocjenu da su se tuženici, koji su upravo radi poduzimanja radnji povezanih s povratom poreza angažirali posebne stručnjake – porezne savjetnike i zajedno s njima održavali sastanke u upravi i postupali u skladu s njihovim mišljenjima, ponašali pažljivo i odgovorno i u skladu sa zahtijevanom pozornošću.
Čak i da je unatoč takvom postupanju tuženika, eventualno došlo do propusta u složenom poreznom postupku kao što to tvrdi tužitelj, prema shvaćanju ovog suda to ne dovodi automatizmom do odgovornosti tuženika kao članova uprave za štetu koja je društvu nastala, ako su članovi društva upotrijebili pažnju dobrog stručnjaka, kao što je to i prvostupanjski sud pravilno ocijenio i detaljno obrazložio, a koje obrazloženje prihvaća i ovaj sud. Također, iz stanja spisa proizlazi da je uprava tužitelja djelovala u vjerovanju kako djeluje za dobrobit društva i poduzimala radnje u skladu s preporukama specijaliziranih stručnjaka koji su angažirani upravo za pitanje povrata poreza.

U odnosu na žalbeni navod o tome da je prvostupanjski sud zanemario privijeno mišljenje Z. i partneri od 14. siječnja 2013. treba istaknuti kako iz tog mišljenja ne proizlazi da je ispravak računa bio moguć prije okončanja poreznog nadzora, što implicite proizlazi iz navoda žalbe, nego samo da je tužitelj mogao ispraviti račune na temelju nadzora koji je obavljen u Fondu kao društvu kojim tužitelj upravlja.

Stoga je na utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo iz odredbe članka 252. Zakona o trgovačkim društvima i odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

Isto tako, odluka prvostupanjskog suda o parničnom trošku je pravilna, obrazložena i u skladu s odredbama članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku i odredbama Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj: 74/95, 57/96, 137/02 i 26/03 – pročišćeni tekst), a tužitelj u žalbi posebno ni ne iznosi razloge zbog kojih osporava odluku o parničnom trošku sadržanu u pobijanoj presudi.

Slijedom iznesenog, navodima žalbe tužitelj nije doveo u sumnju zakonitost i pravilnost pobijane odluke, pa je valjalo na temelju odredbe članka 368. stavka 1. Zakona o parničnom postupku, presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

Prvotuženici nije dosuđen trošak sastava odgovora na žalbu, jer ta postupovna radnja nije bila potrebna za donošenje odluke (članak 155. Zakona o parničnom postupku). Stoga je i zahtjev tužitelja za naknadu troška nastalog u žalbenom postupku odbijen kao pod točkom II. izreke ove presude.

Zagreb, 1. prosinca 2020.

Predsjednica vijeća

Branka Šabarić Zovko