- 1 -              Rev 1383/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1383/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Marine Paulić, članice vijeća i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, Ministarstvo obrane OIB ..., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Bjelovaru, Stalna služba u Daruvaru, protiv tuženika Ž. T., OIB ..., iz K., ..., sada u Kaznionici L., ..., kojeg zastupa punomoćnica G. G., odvjetnica u Z. i tuženika T. P., OIB ..., iz D., ..., sada u Kaznionici L., ..., kojeg zastupa punomoćnik D. M., odvjetnik u O., radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice i tuženika T. P. protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-1537/14-2 od 4. veljače 2016., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Daruvaru, Stalna služba u Pakracu poslovni broj P-1086/2013-10 od 30. travnja 2014., u sjednici održanoj 1. prosinca 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

 

Revizija tuženika T. P. odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženicima da tužiteljici solidarno isplate 497.812,50 kn s pripadajućom kamatom kako je to pobliže označeno u izreci presude (točka I. izreke). Naloženo je tuženicima da solidarno naknade tužiteljici troškove parničnog postupka od 20.000,00 kn (točka II. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tuženika T. P. dok je prihvaćena žalba tuženika Ž. T. te je prvostupanjska presuda potvrđena u odnosu na tuženika T. P. u točki I. izreke u kojoj je naloženo tuženiku T. P. da tužiteljici isplati 497.812,50 kn s pripadajućom kamatom, a u točki II. izreke da naknadi tužiteljici troškove parničnog postupka od 20.000,00 kn dok je preinačena u odnosu na tuženika Ž. T. na način da je odbijen tužbeni zahtjev, kao i zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u odnosu na tuženika Ž. T.

 

Protiv drugostupanjske presude u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev odbijen u odnosu na tuženika Ž. T. reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP) podnijela je tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 12. st. 3. ZPP. Predložila je ovom sudu da prihvati reviziju, preinači pobijanu odluku i prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti podredno ukine preinačeni dio pobijane presude i vrati predmet na ponovno odlučivanje. Reviziju je protiv drugostupanjske presude u dijelu u kojem je potvrđena prvostupanjska presuda podnio i tuženik T. P. zbog pogrešne primjene materijalnog prava te predložio ovom sudu da prihvati reviziju i preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti podredno ukine pobijane odluke i vrati predmet na ponovno odlučivanje.

 

Na revizije nije odgovoreno.

 

Revizije tužiteljice i tuženika T. P. nisu osnovane.

 

U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392. a. ZPP).

 

U odnosu na reviziju tužiteljice

 

Revidentica ističe da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s odredbom čl. 12. st. 3. ZPP prema kojoj je sud vezan činjeničnim opisom i pravnom kvalifikacijom djela, a obzirom da su pravomoćnom kaznenom presudom Županijskog suda u Osijeku broj Krz-48/10 od 13. lipnja 2011. koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Kž-802/11-7 osuđeni T. P. i Ž. T. proglašeni krivima što su u razdoblju od 13. do 23. studenoga 1991. tijekom obrane šireg područja P. od oružanih napada paravojnih formacija pobunjenog dijela srpskog stanovništva u prostorijama ribarske kolibe u mjestu V. R. (M. S.) u kojim prostorijama se nalazila baza "Voda vojne policije" (VP ...) pri 76. Samostalnom bataljunu Zbora narodne garde, civile srpske nacionalnosti, stanovnike sela K., među kojima je bio i R. G., a pod sumnjom da skrivaju oružje vojnog porijekla doveli, uhitili i zatvorili u improvizirani zatvor lociran u podrumu ribarske kolibe, čime su postupili protivno odredbama čl. 3. st. 1. toč. a., čl. 13. i čl. 32. toč. IV. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949., te da su tako u navedenom razdoblju kršeći pravila Međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba ubijali, mučili, nečovječno postupali prema civilnim osobama i nanosili velike patnje i ozljede tjelesnog integriteta i zdravlja i time počinili krivična djela protiv čovječnosti i Međunarodnog prava – ratni zločin protiv civilnog stanovništva opisan i kažnjiv po čl. 120. st. 2. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske te su osuđeni na kaznu zatvora, stoga da je drugostupanjski sud pogrešno zaključio da iz izreke osuđujuće presude proizlazi da tuženik Ž. T. nije proglašen krivim za smrt R. G.

 

Suprotno ovim revizijskim navodima drugostupanjski sud je crpeći ovlaštenja iz čl. 373.a ZPP utvrdio da iz pravomoćne osuđujuće presude proizlazi da je tuženik Ž. T. proglašen krivim za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva opisanog i označenog u čl. 120. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 39/92, 91/92 i broj 31/93 - pročišćeni tekst, dalje: OKZ RH), ali u odnosu i na druge oštećenike i druge civilne žrtve, no nije proglašen krivim i za smrt R. G., niti mu je to podignutom optužnicom stavljeno na teret u kaznenom postupku. Iz činjeničnog opisa kaznenog djela koji se odnosi na radnju izvršenja djela u odnosu na oštećenika R. G. sadržanog u točki 3. f) presude Županijskog suda u Osijeku broj Krz-48/10-244 od 13. lipnja 2011. jasno proizlazi da je kaznenog djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva u odnosu na oštećenika R. G. izvršeno tako što su: "dana 18. studenog 1991., IV-optuženi T. P., A. A., te za sada neidentificirani pripadnici ovog voda po nadimku V. K. i D. te još jedna neidentificirana osoba, zapovjedili svim zatočenim civilima da se međusobno polijevaju vodom, šmrkom, uslijed čega je R. G. umro" na temelju čega je drugostupanjski sud zaključio da tuženik Ž. T. pravomoćnom presudom Županijskog suda u Osijeku broj Krz-48/10 od 13. lipnja 2011. nije proglašen krivim za smrt R. G.

 

Prema čl. 12. st. 3. ZPP u parničnom postupku sud je u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti učinioca vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom se optuženik oglašava krivim.

 

Prema smislu te odredbe parnični sud je u donošenju odluke vezan osuđujućom pravomoćnom presudom kaznenog suda u odnosu na biće kaznenog djela (sadržaj djela koji mu daje značaj upravo tog djela kao kaznenog), kaznenu odgovornost i učinioca.

 

Budući da iz izreke pravomoćne osuđujuće presude proizlazi da su za smrt R. G. krivi T. P., A. A., te za sada neidentificirani pripadnici voda po nadimku V. K. i D. odnosno da tuženik Ž. T. nije proglašen krivim za uzrokovanje smrti R. G., drugostupanjski je sud upravo pravilno primjenjujući čl. 12. st. 3. ZPP zaključio da ne postoji ni građanskopravna odgovornost Ž. T. za štetu uzorkovanu članovima obitelji R. G., a time niti regresna odgovornost prema tužiteljici.

 

Navedeno pravno shvaćanje u skladu je s pravnim shvaćanjem ovoga suda broj: Su-IV-47/2020-9 od 30. studenoga 2020., donesenim na četvrtoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (4/20) održanoj 30. studenoga 2020., prema kojem "u regresnoj parnici koju Republika Hrvatska vodi protiv osoba koje su pravomoćno oglašene krivima za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, za odluku o tužbenom zahtjevu nije odlučno da pojedini tuženici (pripadnici hrvatske vojske) nisu izričito navedeni kao počinitelji ubojstva osobe u odnosu na koju je tužiteljica isplatila naknadu štete, ako se iz utvrđenih i međusobno povezanih činjenica, koje tvore nedjeljivu i logičnu cjelinu, sa sigurnošću može zaključiti da su osuđenici u građanskopravnom smislu djelovali zajedno i da se radi o štetnoj radnji (radnjama) i šteti (smrt civila) koja je posljedica istog kaznenog djela", s obzirom da su u ovom slučaju za smrt pok. R. G. osuđene, kako je gore navedeno, druge osobe, a ne Ž. T., u odnosu na kojeg je postavljen regresni zahtjev vezano za usmrćenje navedenog civila.

 

Stoga nije osnovan revizijski prigovor bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s odredbom čl. 12. st. 3. ZPP.

 

Slijedom iznesenog revizija tužiteljice nije osnovana i istu je valjalo odbiti sukladno čl. 393. ZPP.

 

U odnosu na reviziju tuženika T. P.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice, kao poslodavca tuženika, za naknadu štete isplaćene na temelju izvansudske nagodbe V. G., supruzi i M. M., kćeri pokojnog R. G. za čiju smrt su odgovorni tuženici.

 

Prvostupanjski je sud utvrdio da su tuženici pravomoćnom presudom Županijskog suda u Osijeku broj Krz-48/2010 od 13. lipnja 2011. proglašeni krivim jer su počinili ratni zločin protiv civilnog stanovništva te su osuđeni na kaznu zatvora jer su kao pripadnici vojne policije VP ... pri 76. samostalnom bataljunu Zbora narodne garde u studenom 1991. R. G. zajedno s drugim civilima srpske nacionalnosti zatočili, te 18. studenog 1991. zapovjedili zatočenim civilima da se polijevaju vodom šmrkom uslijed čega je R. G. umro. Budući da je tužiteljica na temelju izvansudske nagodbe 29. srpnja 2013. isplatila supruzi i kćeri R. G. s osnova neimovinske i imovinske štete iznos od 497.812,50 kn, tužiteljica kao poslodavac koji je oštećenicima popravio štetu ima pravo zahtijevati od tuženika, kao zaposlenika u vrijeme štetnog događaja, naknadu troškova popravljanja štete sukladno čl. 1061. st. 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 i 41/08, dalje: ZOO). Stoga je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev u cijelosti i naložio tuženicima da solidarno naknade štetu tužiteljici.

 

Drugostupanjski je sud potvrdio prvostupanjsku presudu u odnosu na tuženika T. P. dok je koristeći ovlaštenja iz čl. 373.a ZPP djelomično preinačio prvostupanjsku presudu te u odnosu na tuženika Ž. T. odbio tužbeni zahtjev.

 

Naime drugostupanjski je sud utvrdio da iz pravomoćne osuđujuće presude kaznenog suda uključujući i preambulu kaznenog djela proizlazi da je tuženik Ž. T. proglašen krivim za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva opisanog i označenog u čl. 120. OKZ RH, ali u odnosu i na druge oštećenike i druge civilne žrtve, no nije proglašen krivim i za smrt R. G., niti mu je to podignutom optužnicom stavljeno na teret u kaznenom postupku sa sadržajem kako je to već ranije navedeno.

 

Stoga je drugostupanjski sud ocijenio da, iako je Ž. T. proglašen krivim za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, nije proglašen krivim za smrt R. G. stoga je odbio tužbeni zahtjev u odnosu na tuženika Ž. T. dok je potvrdio prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je naloženo tuženiku T. P. isplatiti tužiteljici 497.812,50 kn.

 

U reviziji tuženik T. P. osporava postojanje uzročno posljedične veze između polijevanja hladnom vodom i  smrti R. G.

 

Budući da je tuženik T. P. pravomoćno proglašen krivim zato što je kao pripadnik vojne policije svim zatočenim civilima, među kojima se nalazio i R. G., zapovjedio da se međusobno polijevaju vodom šmrkom, uslijed čega je R. G. umro, a kako je već u ovoj odluci istaknuto, sud je vezan osuđujućom pravomoćnom presudom kaznenog suda u odnosu na biće kaznenog djela (sadržaj djela koji mu daje značaj upravo tog djela kao kaznenog), kaznenu odgovornost i učinioca (čl. 12. st. 3. ZPP) stoga neosnovano revident T. P. osporava postojanje uzročno posljedične veze između polijevanja hladnom vodom i smrti R. G.

 

Revident navodi i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo jer tužiteljici ne pripada pravo regresa iz čl. 1061. st. 3. ZOO.

 

Prema čl. 1061. st. 3 ZOO poslodavac koji je oštećeniku popravio štetu ima pravo zahtijevati od zaposlenika naknadu troškova popravljanja štete, ako je ovaj štetu prouzročio namjerno ili iz krajnje nepažnje.

 

Kazneno djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva je umišljajno (namjerno) kazneno djelo pa u situaciji kada je tuženik T. P. kao pripadnik Hrvatske vojske počinio ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH i kada je tužiteljica supruzi i kćeri ubijenog naknadila štetu kao posljedicu tog kaznenog djela osnovano je prihvaćen tužbeni zahtjev u odnosu na tuženika T. P. i naloženo istom da tužiteljici isplati 497.812,50 kn.

 

Slijedom iznesenog nije osnovan revizijski prigovor pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Revizijski navodi kojima revident osporava odnos tužiteljice kao poslodavca i tuženika kao zaposlenika uz tvrdnju da nije bio zaposlenik Oružanih snaga dok je u postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno da je tuženik T. P. u vrijeme izvršenja kaznenog djela bio pripadnik vojne policije, a time i pripadnik Hrvatskih oružanih snaga, su navodi kojima se osporava utvrđeno činjenično stanje, a što nije dopušteno osporavati u reviziji sukladno čl. 385. st. 1. ZPP.

 

Isto tako i navodi revidenta da ga nitko od nadređenih nije spriječio, niti pokušao spriječiti u obavljanju štetnih radnji kojima je počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva te da je do istog došlo zbog propusta zapovjednog kadra, su navodi kojim se osporava utvrđeno činjenično stanje što u reviziji nije dopušteno osporavati sukladno čl. 385. st. 1. ZPP.

 

Slijedom iznesenog, na temelju čl. 393. ZPP revizija tuženika T. P. odbijena je kao neosnovana.

 

Zagreb, 1. prosinca 2020.