- 1 -              Revd 1760/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 1760/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja i dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ž. P. iz K., ..., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnica L. V., odvjetnica u K., protiv tuženika P. b. Z. d.d., Z., ..., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnica Ž. Z., odvjetnica u O. uredu L. i P. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu poslovnog broja Gž-825/2018-2 od 28. svibnja 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sisku, Stalne službe u Kutini poslovnog broja P-421/2017-21 od 14. lipnja 2018., ispravljena rješenjem istoga prvostupanjskog suda poslovnog broja P-421/2017-23 od 19. srpnja 2018., u sjednici održanoj 1. prosinca 2020.,

 

r i j e š i o   j e :

 

Prijedlog za dopuštenje revizije se odbacuje.

 

Obrazloženje

 

Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv drugostupanjske presude.

 

Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) revizijski je sud ocijenio da pitanje u tom prijedlogu numerirano rednim brojem 1., nema utjecaja na odluku u sporu.

 

Naime, prvenstveno je za primijetiti da u njemu tuženik propituje pravo suda da po službenoj dužnosti utvrđuje ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, no sud ništetnost u konkretnom slučaju nije utvrdio po službenoj dužnosti, nego po prijedlogu tužitelja. Time to pitanje nema važnost da donošenje odluke u ovome konkretnom sporu.

 

Nadalje, sagledavajući prvo pravno pitanje kroz njegovo daljnje obrazlaganje koje pruža tuženik, proizlazi da tuženik izostanak "opravdanog interesa za meritorno odlučivanje o ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu koji više nije na snazi (…) koji je prestao ispunjenjem obveze", sagledava kroz prizmu odredbi čl. 131., u svezi čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013 i 41/2014 - dalje ZZP) i čl. 502.c ZPP-a. U tom smislu, kako navodi tuženik, potrošač ima pravo na pravnu zaštitu tužbom za zaštitu kolektivnih interesa samo "ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti", a koja je (eventualna) povreda u ovom, konkretnom slučaju, prestala. Iz svega proizlazi da prvo pravno pitanje počiva na problematiziranju utjecaja presude donesene povodom "kolektivne tužbe" na osnovanost konkretnog tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi ugovora o kreditu, ali i na mogućnosti vođenja kolektivne tužbe nakon otplate kredita.

 

U tom je smislu prvenstveno za navesti da se u ovome, konkretnom slučaju ne radi o kolektivnoj tužbi u smislu čl. 131. ZZP-a. Nadalje, nižestupanjski sudovi, iako svoje pravno shvaćanje temelje na postojanju pravomoćne presude donesene povodom tužbe radi zaštite kolektivnih prava i interesa, također i utvrđuju postupanje tuženika protivno čl. 96. st. 1. i 2. ZZP-a i s tim u svezi čl. 4. i 322. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO). Dakle, nižestupanjski sudovi i neovisno o navedenoj kolektivnoj tužbi, utvrđuju ništetnost ugovornih odredbi zbog protivnosti sa odredbama ZOO-a, pa pravno shvaćanje u pobijanoj odluci opstoji i bez utvrđenja proisteklih iz parnice povodom tužbe radi zaštite kolektivnih prava i interesa. Iz navedenog proizlazi da prvo pravno pitanje ni s te osnove ne utječe na odluku u sporu, jer je pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova održivo čak i u slučaju davanja odgovora koji bi bilo u skladu sa pravnim shvaćanjem tuženika.

 

U pogledu drugog prijedlogom za dopuštenje revizije postavljenog pitanja je za obrazložiti da tuženik nije dostavio, niti uputio na odluke sudova (u smislu odredbe čl. 385.a ZPP-a) u kojima bi bilo izraženo pravno shvaćanje protivno onome u pobijanoj odluci, niti je dokazao zbog čega bi to pitanje bilo važno za razvoj prava kroz sudsku praksu, slijedom čega to pitanje nema važnost u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a. Iako je, zbog prethodno navedenog, irelevantno, valja nadodati da je u pogledu toga pravnog pitanja pravno shvaćanje u pobijanoj odluci usklađeno sa onim izraženim u odluci ovoga suda poslovnog broja Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018.

 

U pogledu trećeg prijedlogom za dopuštenje revizije postavljenog pravnog pitanja za navesti je da o njemu, u smislu onakvom kako je ono koncipirano, nižestupanjski sudovi nisu niti izrazili pravno shvaćanje, pa se tim pitanjem ne može uspješno osporavati (dakle, u tom smislu neizraženo) pravno shvaćanje sudova, čime to pravno pitanje nema utjecaj na odluku u sporu. Osim toga, u pogledu tog pravnog pitanja tuženik nije uputio odluke suda u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a u kojima bi bilo izraženo pravno shvaćanje u pogledu toga pitanja.

 

Slijedom obrazloženog, a kako u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda iz čl. 385.a st. 1. ZPP-a i dopuštenje revizije, to je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. u vezi s čl. 387. st. 5. ZPP-a riješeno kao u izreci.

 

Zagreb, 1. prosinca 2020.