- 1 -              Rev-x 656/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 656/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Ivana Vučemila člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja H. J. iz G., selo V., Republika Makedonija, kojeg zastupa punomoćnik R. A., odvjetnik u C., protiv I. tuženika Grada Crikvenice zastupanog po punomoćniku S. R., dipl.iur. i II. tuženice Primorsko – goranske županije zastupane po punomoćnici N. M., dipl.iur., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude i rješenja Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-2745/2011-3 od 25. ožujka 2015., kojima je potvrđena presuda i rješenje Općinskog suda u Crikvenici poslovni broj P-275/2003-6 od 1. ožujka 2011., u sjednici održanoj 1. prosinca 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tužitelja podnesena protiv drugostupanjske presude odbija se kao neosnovana.

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Revizija tužitelja podnesena protiv drugostupanjskog rješenja odbacuje se kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je zahtjev tužitelja da se naloži tuženicima da tužitelju solidarno na ime naknade štete isplate iznos od 407.700,57 kn, dok je rješenjem odbijen prijedlog tužitelja za oslobođenjem od plaćanja sudskih pristojbi i sudskih troškova postupka.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda, dok je rješenjem odbijena žalba kao neosnovana te je potvrđeno prvostupanjsko rješenje.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1.  Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), dok je protiv drugostupanjskog rješenja izjavio reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP. Predlaže da ovaj sud pobijanu drugostupanjsku presudu i rješenje preinači na način da prihvati tužbeni zahtjev tužitelja te prijedlog tužitelja za oslobađanjem od plaćanja troškova sudskih pristojbi i troškova postupka u cijelosti.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija tužitelja podnesena protiv presude je neosnovana.

 

              Revizija tužitelja podnesena protiv rješenja je nedopuštena.

 

U odnosu na reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP:

 

U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392.a. st. 1. ZPP).

 

Nije počinjena relativno bitna povreda odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 153. st. 3. ZPP na koju sadržajno revident ukazuje. To stoga što je u smislu odredbe čl. 153 st. 1. ZPP stranka koja predloži izvođenje dokaza, dužna po nalogu suda unaprijed položiti iznos potreban za podmirenje troškova koji će nastati u povodu izvođenja dokaza, te će sud, sukladno odredbi čl. 153 st. 3 ZPP odustati od izvođenja dokaza ako iznos potreban za podmirenje troškova ne bude položen u roku što ga sud odredi, dok će činjenicu nepredujmljivanja troškova tada samostalno ocijeniti, a s obzirom na sve okolnosti slučaja.

 

Prvostupanjski je sud sukladno odredbi čl. 153. st. 3. ZPP odustao od izvođenja dokaza vještačenjem predloženog od strane tužitelja, jer iznos potreban za podmirenje troškova tužitelj nije položio u roku koji mu je sud odredio. Prilikom predlaganja izvođenja dokaza vještačenjem tužitelj se nije pozvao na loše imovno stanje zbog kojeg ne bi mogao podmiriti troškove vještačenja. To što je tužitelj tek nakon odluke suda podnio prijedlog za oslobađanjem od plaćanja predujma za vještačenje ne utječe na pravilnost odluke suda kojom odustaje od izvođenja dokaza, tim više jer je o tom prijedlogu sud i odlučio te ga odbio kao neosnovan, kao i prijedlog za oslobođenje od plaćanja sudskih pristojbi.

 

Osnovano revident ukazuje da se rokovi u smislu čl. 112. ZPP računaju na dane, mjesece i godine. Međutim, nije od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane odluke to što je rješenjem kojim je sud pozvao tužitelja na uplatu troškova potrebnih za vještačenje, naveden rok uplate tako što je određen fiksni datum umjesto kako to propisuje odredba čl. 112. ZPP.

 

Revizijski navod da prvostupanjski sud nije odlučio o dokaznom prijedlogu tužitelja da se provede procjena po sudskom procjenitelju nije relevantan. Prvostupanjski sud je sukladno čl. 220. st. 2. ZPP odlučio o tome koje će od predloženih dokaznih prijedloga izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, te tako odlučio o izvođenju građevinskog i financijskog vještačenja sukladno odredbi čl. 250. ZPP kojom je propisano da će sud izvesti dokaz vještačenjem kad je radi utvrđivanja ili razjašnjenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. Ujedno je iz rješenja od 7. listopada 2010. kojim je pozvan tužitelj na uplatu predujma za podmirenje troškova vještačenja, suprotno navodu revidenta, vidljivo da je isti upozoren na posljedicu propuštanja uplate, odnosno da će se odustati od izvođenja tog dokaza.

 

Nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 223. ZPP. jer je sud pravilno ocijenio da nije bilo uvjeta za primjenu navedene odredbe. Naime, sudovi visinu tužbenog zahtjeva nisu mogli utvrditi bez provođenja građevinskog i financijskog vještačenja, tim više, jer je tužitelj ustrajao na tome da će specificirati tužbeni zahtjev (koji se odnosi na naknadu obične štete i izmakle koristi) nakon provedenog vještačenja, za koje vještačenje tužitelj nije u roku uplatio iznos potreban za podmirenje troškova, pa je sud odustao od izvođenja tog dokaza. Tužitelj nije dostavio nikakvu pisanu dokumentaciju (račune i sl.) iz koje bi bila razvidna osnovanost njegovih tvrdnji o troškovima koje je imao na predmetnom objektu. Također sud nije mogao visinu tužbenog zahtjeva ocijeniti niti iz iskaza saslušanih svjedoka (tako ni iz iskaza projektanta E. A. na čiji se iskaz revident u reviziji poziva) jer svjedoci nisu imali osobnog saznanja o troškovima za koje tužitelj tvrdi da su mu nastali, već su o tome saznali od tužitelja, kao niti iz iskaza tužitelja koji je saslušan dva puta tijekom postupka, pri čemu je različito iskazivao (prvotno tvrdeći da je za sve tri lokacije imao trošak oko 100.000,00 DEM, da bi potom tvrdio da je samo za gradnju kioska na trećoj lokaciji potrošio preko 100.000,00 DEM), pa su sudovi zaključili da su tužiteljevi iskazi kontradiktorni.

 

Nije počinjena ni bitna povreda odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer drugostupanjska presuda nema nedostatke zbog kojih presudu ne bi bilo moguće ispitati, a u obrazloženju pobijane drugostupanjske odluke, sud je dao valjane i jasne razloge o odlučnim činjenicama za donošenje odluke u ovom predmetu, dok ne postoji proturječnost s provedenim dokazima.

 

Zbog toga se nije ostvario revizijski razlog bitne povreda odredaba parničnog postupka.

 

Revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava tužitelj temelji na tvrdnji o pogrešnoj primjeni odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi ("Narodne novine", broj 90/92, 94/93 i 117/93, dalje: ZLSU) a time i neosnovanosti prigovora promašene pasivne legitimacije u odnosu na II. tuženicu u odnosu na koju su nižestupanjski sudovi ocijenili da je prigovor osnovan.

 

Osnovan je navod revidenta, s obzirom da svi pravni slijednici općine koja je prestala postojati na temelju zakona solidarno odgovaraju trećima za obveze nastale po osnovi naknade štete na temelju odredbe čl. 87. ZLSU, jer prema toj odredbi preuzimaju nekretnine, pokretnine, financijska sredstva, te prava i obveze dotadašnjih općina čiji su slijednici. Svaki slijednik ranije postojeće općine odgovara oštećenima za cijelu štetu neovisno o međusobnom dogovoru slijednika o preuzimanju prava i obveza. (tako i odluke ovoga suda poslovni broj Rev-132/1999-2 od 16. travnja 2002., Rev 435/04-2 od 3. ožujka 2004., Rev 3005/2014-2 od 11. rujna 2018...

 

Stoga je II. tuženica solidarno odgovorna trećima, ali kako tužitelj nije dokazao visinu tužbenog zahtjeva, to pogrešna primjena materijalnog prava u odnosu na pasivnu legitimaciju II. tuženice nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

 

Slijedom navedenog pozivom na odredbu čl. 393. ZPP valjalo je odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu te odlučiti kao u izreci ove presude.

 

U odnosu na reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP:

 

Prema odredbi čl. 400. ZPP, stranke mogu izjaviti reviziju protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (čl. 382. ZPP).

 

Pravomoćno dovršiti parnicu može se samo odlukama suda (presudom ili rješenjem) kojima je odlučeno o onom zahtjevu u pogledu kojega je parnica pokrenuta (kojima se dovršava postupak po tužbi).

 

Drugostupanjskim rješenjem kojim je potvrđeno prvostupanjsko rješenje o odbijanju prijedloga za oslobođenje od plaćanja sudskih pristojbi i sudskih troškova parnični postupak pravomoćno ne završava, jer njime nije odlučeno o predmetu spora (zahtjevu u pogledu kojega je parnica pokrenuta) to nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 400. st. 1. ZPP, tako da je revizija nedopuštena.

 

O takvoj pravnoj prirodi rješenja o oslobođenju od plaćanja sudskih pristojbi i troškova postupka ovaj sud se već izjasnio u brojnim odlukama (primjerice u rješenju broj Revr 411/13-2 od 4. siječnja 2017. i Revx-174/16-2 od 2. ožujka 2016.).

 

Zbog navedenog, a na temelju odredbe čl. 392.b st. 1. odlučeno je kao u izreci rješenja.

 

Zagreb, 1. prosinca 2020.