Baza je ažurirana 15.04.2025.
zaključno sa NN 66/25
EU 2024/2679
- 1 - Rev 1621/2018-2
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić predsjednice vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Marine Paulić, Darka Milkovića i Ivana Vučemila, članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, OIB: ..., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u B., Stalna služba u D., protiv tuženika Ž. T., OIB:... iz K., i tuženika T. P., OIB:..., iz D., kojeg zastupa D. M., odvjetnik u O., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika T. P. protiv presude Županijskog suda u Karlovcu broj Gž-156/2017-2 od 27. ožujka 2018., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna Služba u Pakracu broj P-929/2016-15 od 9. siječnja 2017., u sjednici održanoj 1. prosinca 2020.,
p r e s u d i o j e:
Revizija tuženika T. P. odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom protiv tuženika odbijen je tužbeni zahtjev za solidarnu isplatu 655.652,61 kn s pripadajućim zateznim kamatama i troškom postupka. Ujedno je naloženo tužiteljici da tuženiku T. P. naknadi troškove postupka u iznosu od 24.600,00 kn.
Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda, odbijeni tužbeni zahtjev je prihvaćen te je naloženo tuženicima da tužiteljici solidarno naknade troškove postupka u iznosu od 26.228,08 kn.
Protiv drugostupanjske presude tuženik T. P. je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju, preinači drugostupanjsku presudu na način da odbije žalbu tužiteljice i potvrdi prvostupanjsku presudu uz naknadu troška revizije.
Na reviziju nije odgovoreno.
Revizija je osnovana.
Predmet spora je regresni zahtjev tužiteljice prema odredbi čl. 1062. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO) temeljen na činjeničnoj osnovi iz koje bi proizlazilo:
- da su tuženici pravomoćnom kaznenom presudom Županijskog suda u Osijeku broj Krz-48/10 od 13. lipnja 2011. proglašeni krivima što su u razdoblju od 13. do 23. studenoga 1991. tijekom obrane šireg područja P. od oružanih napada paravojnih formacija pobunjenog dijela srpskog stanovništva u prostorijama ribarske kolibe u mjestu V. R. (M. S.) u kojim prostorijama se nalazila baza "Voda vojne policije" (VP 3026) pri 76. Samostalnom bataljunu Zbora narodne garde, civile srpske nacionalnosti, među kojima je bio i B. B., a pod sumnjom da skrivaju oružje vojnog porijekla doveli, uhitili i zatvorili u improvizirani zatvor lociran u podrumu ribarske kolibe, čime su postupili protivno odredbama čl. 3. st. 1. toč. a., čl. 13. i čl. 32. toč. IV. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949., te da su tako u navedenom razdoblju kršeći pravila Međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba ubijali, mučili, nečovječno postupali prema civilnim osobama i nanosili velike patnje i ozljede tjelesnog integriteta i zdravlja i time počinili krivična djela protiv čovječnosti i Međunarodnog prava – ratni zločin protiv civilnog stanovništva opisan i kažnjiv po čl. 120. st. 2. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske te su osuđeni na kaznu zatvora;
- da je tužiteljica pravomoćnom presudom Općinskog suda u Daruvaru broj P-359/14-30 od 20. veljače 2015. obvezana bliskim srodnicima B. B. naknaditi štetu uzrokovanu njegovom smrću, koju je isplatila u ukupnom iznosu od 655.652,61 kn.
Prvostupanjski sud tužbeni zahtjev ocijenio je neosnovanim pošavši od utvrđenja da su tuženici pravomoćnom presudom kaznenog suda proglašeni krivim zbog mučenja B. B., međutim da istom presudom nisu proglašeni krivim i zbog njegovog usmrćenja. Stoga da u situaciji kad nije pravomoćnom kaznenom presudom utvrđeno da su ga tuženici i usmrtili, a predmet spora je upravo naknada štete vezane uz smrt bliske osobe (gubitak uzdržavanja), da nije osnovan regresni zahtjev prema tuženicima.
Drugostupanjski sud prihvaća utvrđenje prvostupanjskog suda da kaznenom presudom doista tuženicima nije stavljeno na teret usmrćenje B. B. (čije tijelo je kasnije pronađeno te je utvrđeno da je uzrok njegove smrti 13 prostrijelnih rana glave, trupa te lijeve nadlaktice). Međutim, da su tuženici proglašeni krivim „za mučenje, nečovječno postupanje s civilnim stanovništvom, nanošenje velikih patnji i ozljeda tjelesnog integriteta i zdravlja, te konačno i ubijanje“.
Tvrdnja revidenta da je drugostupanjski sud, koristeći ovlaštenje iz čl. 373.a ZPP, pogrešno primijenio odredbu čl. 8. ZPP, jer ocjenom dokaza izvedenom na način propisan navedenom odredbom sud nije mogao doći do zaključka da su upravo tuženici odgovorni za smrt B. B., kao i tvrdnja da je pogrešno primijenio materijalno pravo, nije osnovana.
Presudom Županijskog suda u Osijeku broj Krz-48/10-244 od 13. lipnja 2011. tuženici proglašeni su krivim zbog počinjenja krivičnog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava - ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, opisanog i kažnjivog po čl. 120. st. 1. OKZRH) jer su:
„u vremenskom razdoblju od 13. do 23. studenoga 1991.g., tijekom obrane šireg područja P. od oružanih napada paravojnih formacija pobunjenog dijela srpskog stanovništva i pridružene tzv. Jugoslavenske narodne armije, u prostorijama ... u mjestu R. (M. S.) u kojim prostorijama se nalazila baza „Voda Vojne policije (VP 3026) pri 76. samostalnom bataljunu Zbora narodne garde“, kojeg su bili pripadnici, IV- opt. T. P. i V-opt. Ž. T. – kada su u razdoblju od 13. do 16. studenoga 1991.g. civili srpske nacionalnosti, stanovnici sela K., a pod sumnjom da sakrivaju oružje vojnog porijekla nakon što su im pretresene kuće, od strane D. J. i poimenično nepoznatih pripadnika ovoga voda su dovedeni, uhićeni i zatvoreni u improvizirani zatvor lociran u podrumu ..., J. K., M. K., B. S., N. K., P. P., P. N., M. P., M. D., G. G., N. G., B. B., M. G., F. G. i J. P., a radi izmještanja dovedeni iz sela K., i zatočeni u podrumu J. Ž., J. P. S., S. K., R. G., S. M., N. I., J. C., kao i ženske civilne osobe M. B. i J. Ž., protivno odredbama čl. 3. st. 1. toč. a), čl. 13. i čl. 32. IV Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata, od 12. kolovoza 1949.g., IV-opt. T. P. i V-opt. Ž. T.“
Dakle, tuženicima i drugim imenovanim i neimenovanim osobama se pravomoćnom presudom kaznenog suda stavlja na teret da su određene civile, među kojima i B. B., ubijali, mučili, prema njima nečovječno se odnosili i nanosili im velike patnje i ozljede tjelesnog integriteta i zdravlja.
Točna je tvrdnja revidenta da u odnosu na pok. B. B. ni jedan od okrivljenika nije proglašen krivim zbog njegova usmrćenja, ali je utvrđeno da je pronađen mrtav s trinaest prostrijelnih rana.
U takvoj situaciji kad su tuženici zajedno s drugim osobama djelovali na način da je ostvareno biće kaznenog djela ratnog zločina mučenjem, ali i ubijanjem civila, i kad nije sporno da je B. B. konačno usmrćen, a ni jedan od okrivljenika koji su proglašeni krivim zbog počinjenja kaznenog djela ratnog zločina nije posebno proglašen krivim za usmrćenje B. B., pravilno je zaključivanje drugostupanjskog suda je usmrćenje B. B. posljedica zajedničkog postupanja tuženika i drugih osoba navedenih u kaznenoj presudi.
Prema odredbi čl. 206. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 113/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) za štetu koju je više osoba uzrokovalo zajedno svi sudionici odgovaraju solidarno.
Na utvrđeno činjenično stanje da su štetu koju su smrću B. B. pretrpjeli tužitelji prouzročilo više osoba, između kojih i tuženici, a koju štetu je oštećenicima naknadila tuženica, pravilno je drugostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz čl. 206. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 113/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) i čl. 1061. st. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08 i 125/1 - dalje: ZOO/05) kada je tuženike solidarno obvezao na isplatu plaćenih iznosa naknade štete, kamata i troška postupka.
Tvrdnja tuženika da je postupanje osoba koje su proglašene krivima za počinjenje opisanog radnog zločina bilo uz znanje i odobrenje tužiteljice tijekom postupka nije dokazana zbog čega revident, ustrajući nedopušteno (čl. 385. st. 1. ZPP) u tom dijelu u osporavanju pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, neosnovano ukazuje i na pogrešnu primjenu materijalnog prava.
Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju odbiti kao neosnovanu.
Zagreb, 1. prosinca 2020.
Pogledajte npr. Zakon o radu
Zahvaljujemo na odazivu :) Sav prihod ide u održavanje i razvoj.