- 1 -              Revd 2942/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 2942/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, te Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja E. & S. d.d. R.,  OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu B. & P. iz Z., protiv I-tuženika M. K. iz S., OIB: …, II tuženika mlljt. J. K. iz S., OIB: …, zastupanog po majci i zakonskoj zastupnici M. K. i III tužene E. K. iz S., OIB: …, koje sve zastupa punomoćnica E. P., odvjetnica u D., radi isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-2791/2018-2 od 22. travnja 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Daruvaru poslovni broj P-1231/16-59 od 11. listopada 2018., u sjednici održanoj 1. prosinca 2020.,

 

r i j e š i o   j e:

 

Prijedlog svih tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-2791/2018-2 od 22. travnja 2020. se odbacuje.

 

Obrazloženje

 

Tuženici M. K. iz S.,  mlljt. J. K. iz S., OIB: …, zastupanog po majci i zakonskoj zastupnici M. K. i E. K. su podneskom od 26. lipnja 2020. predložili da Vrhovni sud Republike Hrvatske dopusti reviziju protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-2791/2018-2 od 22. travnja 2020. radi pravnog pitanja naznačenog u prijedlogu.

 

Tužitelj je odgovorio na prijedlog i predložio odbaciti prijedlog kao nedopušten.

 

Postupajući po odredbi 385.a i čl. 387. st. 1. i 6. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19,  - dalje: ZPP) vijeće Vrhovnog suda RH je ocijenilo da nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda i dopuštenje revizije jer naznačeno pitanje nije važno u smislu odredbe čl. 385.a. st. 1. ZPP.

 

Tuženici su u prijedlogu naznačili pravno pitanje kojim pitaju:  „Može li supružnik s uspjehom tražiti da imovina koja je pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju utvrđena kao ostavinska imovina ostavitelja, predstavlja u određenom dijelu njegovo suvlasništvo s osnove bračne stečevine ako takav prigovor nije iznosio u ostavinskom postupku, ali je naknadno pravomoćnom presudom utvrđena bračna stečevina?“.

 

Naznačeno pitanje je važno za rješenje ovog spora, ali nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu u smislu odredbe čl.385.a. ZPP.

 

Tuženici su u prijedlogu naveli da o spornom pitanju postoji ustaljena sudska praksa (primjerice u odlukama revizijskog suda broj Rev-727/1990., Rev-3127/1993, Rev-2173/1994, Rev-2012/2003). Prema shvaćanju tuženika bilo bi potrebno preispitati sudsku praksu za slučaj kad je jedan bračni drug, koji je sudjelovao u ostavinskom postupku kao jedan od nasljednika, propustio na ostavinskoj raspravi istaknuti prigovor da dio imovine čini bračnu stečevinu, a naknadno taj bračni drug uspije u parnici dokazati stjecanje prava vlasništva, jer u takvoj situaciji postoji kolizija dviju pravomoćnih sudskih odluka.

 

U prilog tvrdnji da je potrebno preispitati sudsku praksu tuženici su se pozvali na odluku Europskog suda za ljudska prava donesenu 8. studenog 2007. u predmetu Biondić protiv Republike Hrvatske (zahtjev broj 38365).

 

Analizom navedene Odluke Europskog suda za ljudska prava ovaj sud je utvrdio da se ne radi o identičnoj materijalnopravnoj i postupovnopravnoj situaciji u odnosu na predmetni spor, pa ta odluka ne može biti osnovom za promjenu ustaljene sudske prakse Vrhovnog suda RH u primjeni odredbe čl. 232. Zakon o nasljeđivanju (Narodne novine broj 48/03, 106/03, 35/05, 127/13, 33/15).

 

Zbog iznijetih razloga ovaj sud nije našao da bi trebalo preispitati sudsku praksu uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane odlukom Europskoga suda za ljudska prava, pa samim time naznačeno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.

 

Stoga je valjalo na temelju odredbe čl. 392. st. 1. u vezi s čl. 387. st. 1. i 5. ZPP riješiti kao u izreci.

 

Zagreb, 1. prosinca 2020.