- 1 -              Revt 121/2015-6

 

 

 

 

Broj: Revt 121/2015-6

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, dr.sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice REPUBLIKE HRVATSKE, zastupane po Županijskom državnom odvjetništvu u Zadru, Građansko-upravnom odjelu, protiv tuženika 1. GRADA P., P., kojeg zastupa punomoćnik D. M., odvjetnik u Odvjetničkom društvu M. i partneri u Z., i 2. R. d.o.o., Z., kojeg zastupa punomoćnik F. G., odvjetnik u Z., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o revizijama 1. i 2. tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-2071/11-8 od 24. studenoga 2014., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Zadru broj P-376/10 od 26. siječnja 2011., u sjednici održanoj 1. prosinca 2020.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbijaju se revizije 1. i 2. tuženika kao neosnovane.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

»I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

"Utvrđuje se da je tužiteljica Republika Hrvatska vlasnica čest. zem. 8389/407 površine 19.166 m2 upisane u zk.ul. 7165 k.o. P. u zemljišnoj knjizi Općinskog suda u Pagu te da su uknjižbe prava vlasništva izvršene temeljem rješenja tog suda broj Z-1040/08 od 27. ožujka 2009. i rješenja istog suda broj Z-2882/09 u korist prvotuženika i drugotuženika nevaljane što su prvotuženik i drugotuženik dužni priznati i trpjeti da tužitelj, po pravomoćnosti ove presude ishodi upis svog prava vlasništva na predmetnim nekretninama za cijelo, uz istovremeni upis brisanja tog prava s imena tuženika pod 1. Grada P. i tuženika pod 2. R. d.o.o. iz Z.

 

Utvrđuje se da je nevaljana uknjižba prava služnosti u korist prvotuženika provedena rješenjem Općinskog suda u Pagu pod brojem Z-2909/09 na rubnom dijelu predmetne nekretnine površine 106 m2 definiran u geodetskoj situaciji izrađenoj od tvrtke G. C. d.o.o. iz Z., koja je sastavni dio diobenog sporazuma zaključenog između tuženika pod 1. i 2. od 3. prosinca 2009. godine, što je prvotuženik Grad P. dužan priznati i trpjeti brisanje tog prava po pravomoćnosti ove presude.

Nalaže se tuženicima da tužiteljici predaju u posjed nekretninu iz točke 1. ove presude u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe.

 

Nalaže se tuženicima da tužiteljici solidarno naknade parnični trošak u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe."

 

II Nalaže se tužiteljici Republici Hrvatskoj da isplati tuženicima parnični trošak u iznosu od 33.250,00 (trideset i osam tisuća dvjesto pedeset) kuna svakom, u roku od 15 dana.«

 

Drugostupanjskom presudom odlučeno je:

 

„I. Odbija se tužiteljičina žalba kao neosnovana te potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj P-376/10 od 26. siječnja 2011. u dijelu točke I. njene izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjevi za utvrđenje da su uknjižbe prava vlasništva na temelju rješenja Općinskog suda u Pagu poslovni broj Z-1040/08 od 27. ožujka 2009. i poslovni broj Z-2882/09 u korist tuženika nevaljane, kao i uknjižba prava služnosti u korist prvotuženika provedena rješenjem istog suda poslovni broj Z-2909/09 na rubnom dijelu predmetne nekretnine površine 106 m2 definiran u geodetskoj situaciji izrađenoj od društva G. C. d.o.o. iz Z., koja je sastavni dio diobnog sporazuma zaključenog između tuženika 3. prosinca 2009.

 

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj P-376/10 od 26. siječnja 2011. u preostalom dijelu točke I. i točki II. njene izreke i sudi:

1.    Utvrđuje se da je tužiteljica REPUBLIKA HRVATSKA vlasnica čest. zem. 8389/407 površine 19.166 m2 upisane u zk. ul. 7165 k.o. P. u zemljišnoj knjizi Općinskog suda u Pagu, što je tuženik R. d.o.o. Z. dužan trpjeti da tužiteljica ishodi upis svog prava vlasništva na predmetnim nekretninama za cijelo uz istovremeni upis brisanja prava vlasništva s imena tuženika R. d.o.o. Z.
2.    Nalaže se tuženicima naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 35.000,00 kuna u roku od osam dana.

 

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka u iznosu od 10.000,00 kuna.

 

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev drugotuženika za naknadu troškova odgovora na žalbu u iznosu od 15.375,00 kuna.“

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju su podnijeli 1. tuženik i 2. tuženik.

 

Prvotuženik je reviziju podnio na temelju čl. 382. st. 1. i st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP), te predlaže ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti na ponovno odlučivanje.

 

Drugotuženik je podnio reviziju na temelju čl. 382. st. 1. ZPP-a zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Predlaže ukinuti pobijanu drugostupanjsku odluku.

 

Tužiteljica nije podnijela odgovor na revizije tuženika.

Revizije prvotuženika i drutotuženika su neosnovane.

 

Sukladno odredbi čl. 382. st. 1. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude:

1. ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kuna;
2. ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa;
3. ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a. i 373.b. ovog Zakona.

 

U konkretnom slučaju dopuštena je revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP. obzirom je vrijednost predmeta spora 1.000.000,00 kuna.

 

Kod takve procesne situacije, a kada je dakle protiv pobijane presude dopušteno podnijeti tzv. redovnu reviziju, nema mjesta podnošenju tzv. izvanredne revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP, a kako je to međutim učinio 1. tuženik. Stoga bez obzira na sadržaj revizije 1. tuženika, ovaj sud je sa istom postupao kao da se radi o tzv. redovnoj reviziji, te polazeći od odredbe čl. 392. a ZPP pobijanu presudu ispitao samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U odnosu na reviziju 2. tuženika valja posebno napomenuti da 2. tuženik istu podnosi zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, te u obrazloženju svojih revizijskih razloga u bitnome osporava činjenična utvrđenja sudova prvog i drugog stupnja. Ističe se da pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje nije dopušten revizijski razlog po čl. 385. ZPP, pa zbog tog razloga revizijski sud nije ispitivao pobijanu odluku.

 

Iako revidenti u svojim revizijama navode da revizije podnose zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, taj razlog niti jedan revident ne obrazlaže u svojoj reviziji, stoga ovaj sud taj razlog nije uzeo u razmatranje sukladno odredbi iz čl. 392.a ZPP.

 

Nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

 

Predmet spora u ovom postupku je zahtjev tužiteljice za utvrđenje prava vlasništva na nekretninama upisanim u zk. ul. 7165 k.o. P. kč. br. 8389/407 površine 19166 m2 te da su uknjižbe u korist tuženika nevaljane, kao i uknjižba prava služnosti u korist 1. tuženika na rubnom dijelu predmetne nekretnine, uz predaju u posjed tužiteljici.

 

U tijeku postupka pred sudovima prvog i drugog stupnja utvrđene su sljedeće odlučne činjenice:

- da se predmetna nekretnina u katastru vodi kao šuma, te da se u stvarnosti radi o šumi alepskog bora,

- da je predmetna nekretnina do 2009. bila upisana kao općenarodna imovina s organom upravljanja NOO P.,

- da je 8. listopada 1980. između bivše Općine P. i tadašnje Šumarije R. sklopljen ugovor o korištenju poljoprivrednog i šumskog zemljišta kojim je predmetna nekretnina navedenoj Šumariji dana na korištenje, upravljanje i gospodarenje

- da je 1987. nekretnina uvrštena u Program gospodarenja šumama i šumskim zemljištem za Gospodarsku jedinicu P.,

- da se 15. travnja 2008. Grad P. upisao kao vlasnik na predmetnoj nekretnini u zemljišne knjige,

- da je 24. studenog 2009. Grad P. sklopio kupoprodajni ugovor sa 2. tuženikom, te se isti uknjižio kao vlasnik predmetne nekretnine.

 

Na temelju ovako utvrđenog stanja prvostupanjski sud odbio je tužbeni zahtjev tužiteljice smatrajući da tužiteljica nije mogla steći vlasništvo na predmetnoj nekretnini danom stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama („Narodne novine“ broj 41/90 – dalje: ZIDZŠ) obzirom je ista nekretnina, prema u to vrijeme važećem prostornom planu za Općinu P. predstavljala građevinsko područje K.

 

Drugostupanjski sud pravilno je preinačio prvostupanjsku odluku navodeći da je tužiteljica postala vlasnicom predmetne nekretnine na temelju zakona danom donošenja ZIDZŠ 16. listopada 1990.

 

Odredba čl. 6. st. 1. ZIDZŠ glasi:

 

„Član 18. mijenja se i glasi:

 

"Šume i šumska zemljišta na teritoriju Republike, osim šuma i šumskih zemljišta u privatnom vlasništvu, jesu u državnom vlasništvu Republike Hrvatske.“

 

Obzirom je u postupku utvrđeno da se predmetna nekretnina na dan stupanja na snagu ZIDZŠ 16. listopada 1990. nalazila u društvenom vlasništvu, odnosno da je bila upisana kao općenarodna imovina s organom upravljanja NOO P. te da je bila obuhvaćena Programom gospodarenja šumama i šumskim zemljištima u vlasništvu Republike Hrvatske, to je ista postala vlasništvo tužiteljice na temelju samog zakona 16. listopada 1990.

 

Pravilno drugostupanjski sud navodi da niti jedan zakon ne određuje da bi šume i šumsko zemljište unutar granica građevinskog zemljišta postale vlasništvo jedinica lokalne samouprave i uprava na čijem se području nalazi, zbog čega činjenica radi li se o građevinskom ili ne građevinskom zemljištu nije od utjecaja na donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

 

U kontekstu izloženog nije se ostvario istaknuti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, te je stoga trebalo revizije 1. tuženika i 2. tuženika odbiti kao neosnovane i na temelju čl. 393. ZPP odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 1. prosinca 2020.

 

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v. r.