Poslovni broj: 19 Kž-429/2020-3

Poslovni broj: 19 Kž-429/2020-3

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Zdravka Pintarića predsjednika vijeća, te Rajka Kipkea i Vlaste Patrčević Marušić, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Jasmine Šagi, u kaznenom predmetu protiv optužene D. A., zbog kaznenog djela iz čl. 147. st. 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11. i 144/12., dalje: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženice  protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj: K-954/2015 od 17. srpnja 2020., u sjednici vijeća održanoj 1. prosinca 2020.,

p r e s u d i o   j e

                     Odbija se kao neosnovana žalba optužene D. A. te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom suda prvoga stupnja optužena D. a. proglašena je krivim zbog počinjenja kaznenog djela uvrede iz čl. 147. st. 2.  KZ/11 (sud prvog stupnja je pogrešno naznačio brojeve "Narodnih novina" 56/15., 61/15., 101/17., 118/18. i 126/19. s izmjenama i dopunama KZ/11 koje nisu važile u vrijeme počinjenja kaznenog djela, a niti su blaže za počinitelja) na način i pod okolnostima opisanim u izreci te presude te je osuđena na novčanu kaznu u visini od 30 prosječnih dnevnih dohodaka, što znači u iznosu od 6.765,00 kn, budući da je jedan dnevni iznos 225,50 kn, s time da joj je na temelju čl. 56. KZ/11 izrečena uvjetna osuda na način da se novčana kazna neće izvršiti ako u roku od jedne godine  ne počini novo kazneno djelo.

Na temelju čl. 158. st. 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19., dalje: ZKP/08) privatni tužitelj je sa imovinskopravnim zahtjevom upućen na parnicu.

Na temelju čl. 148. st. 1. i 6. ZKP/08 optuženica je obvezana platiti troškove kaznenog postupka, i to putne troškove privatnom tužitelju na relaciji Pazin-Rijeka-Pazin u ukupnom iznosu od 196,00 kn, trošak pristojbe na privatnu tužbu u iznosu od 250,00 kn i pristojbu na presudu u iznosu od 500,00 kn, dok je oslobođena plaćanja ostalih troškova kaznenog postupka.

Protiv te presude je optužena D. A. osobno  pravovremeno podnijela žalbu bez navođenja zakonskih žalbenih osnova, a s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje gdje će se od neovisnog stručnjaka, sudskog vještaka psihijatra, nedvosmisleno i stručno potvrditi ili otkloniti tvrdnja za koju tereti privatnog tužitelja.

Na žalbu nije odgovoreno.

S obzirom da privatna tužiteljica  u žalbi ne navodi zakonske žalbene osnove, a sadržajno se žali zbog relativno bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona, ovaj sud drugog stupnja je pobijanu presudu najprije ispitao u skladu s ovlaštenjem iz čl. 476. st . 1. t. 1. ZKP/08, pri čemu nije uočio da bi prvostupanjski sud počinio ma koju od bitnih postupovnih povreda na čije postojanje u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti.

Na relativno bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 3. ZKP/08. žaliteljica ukazuje navodeći da joj nisu dostavljeni zapisnici s održanih ročišta te da u zapisnik nisu unijeta sva njezina pitanja koja je postavila privatnom tužitelju. Primjerice navodi da je na ročištu održanom 14. srpnja 2020. uputila  pitanje privatnom tužitelju „zašto on ne bi dokazao da nije psihopat tako što će pristupiti obradi sudskog vještaka“, međutim uređujuća sutkinja to joj je pitanje zabranila iz „cehovskih razloga solidarnosti“ a za ostala pitanja, koja ne konkretizira u žalbi da je utvrdila bespredmetnim.

S obzirom da obaveza dostave zapisnika nije propisana, a s druge strane optuženica ne tvrdi da bi sud postupio protivno odredbi čl. 410. st. 2. ZKP/08 odnosno da joj nije dozvolio čitanje zapisnika  te ne tvrdi da bi na ročištu imala primjedbi na zapisnik, a da to nije ubilježeno u zapisnik u smislu čl. 410. st. 4. ZKP/08, to  njezina žalba iz navedenog razloga nije osnovana. Uz to, uvidom u citirani zapisnik utvrđeno je da je gore citirano pitanje privatne tužiteljice također ubilježeno.

Osporavajući prvostupanjsku presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja optužena D. A. prvenstveno smatra da to što je za privatnog tužitelja D. H.kao suca izjavila da je psihopat nije uvreda jer se radi o provjerljivoj činjeničnoj tvrdnji, a ne vrijednosnom sudu. Educira sud o značenju riječi psihopatija ističući da je radila u „Domu za psihičke bolesne odrasle osobe M.“ te da biti psihički bolesna osoba,  protivno stavu privatnog tužitelja nije uvredljivo jer se ne radi o osobama koje bi bile lišene ljudskog dostojanstva. Stoga smatra da privatni tužitelj, a i prvostupanjski sud ovakvom presudom takve osobe podcjenjuje i omalovažava,  a sve zbog zaštite svoje cehovske strukture. U nastavku žalbe optuženica opisuje zbog čega je za privatnog tužitelja iznijela predmete inkriminacije, obrazlažući u bitnom da je protiv nje vođen kazneni postupak u predmetima broj K-6/12 te poslije K-376/18 u kojima je raspravni sudac bio privatni tužitelj koji je inzistirao na provođenju kaznenog postupka iako nije bilo kaznenog djela klevete te je u konačnici oslobođena od optužbe. Moli sud da izvrši uvid u spis K-736/18 i odluku Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi od 21. studenog 2011. gdje je privatna tužiteljica, koja je u tom predmetu podnijela privatnu tužbu protiv nje zbog kaznenog djela kleveta bila prepoznata kao počiniteljica kaznenih djela, no bez obzira na to, ovdje privatni tužitelj je toj isto osobi dozvolio da protiv nje vodi kazneni postupak i to pet godina, da bi u konačnici, kada je predmet raspoređen na Općinski sud u Rijeci, ista povukla tužbu. Ujedno ukazuje da se radi o sucu čiji je slučaj „Maresti“ postao poznat u cijeloj Republici Hrvatskoj, a koji slučaj smatra također dokazom da je privatni tužitelj kao sudac osoba koji gazi ljudska prava i da je to njegov uobičajeni način postupanja.

Suprotno žalbenim navodima, sud prvoga stupnja je na temelju valjane ocjene dokaznog materijala pravilno i potpuno utvrdio sve pravno relevantne činjenice koje se tiču predmetne inkriminacije, pri čemu je za sve odlučne činjenične zaključke dao  argumentirane razloge koje optuženik žalbom nije doveo u razboritu sumnju.

Bez obzira na to što riječ psihopat sama za sebe predstavlja provjerljivu činjenicu, ona se u slučaju ocjene da li se radi o kaznenom djelu uvrede ili klevete  odnosno da li se radi o činjenici ili vrijednosnom sudu mora tumačiti u kontekstu u kojem je izrečena. Vrijednosni sudovi predstavljaju subjektivnu ocjenu druge osobe, a to prema važećoj sudskoj praksi mogu biti i tobožnje psihijatrijske dijagnoze, npr. da je drugi “idiot”, “psihopat” itd. Uvjet da se tzv. mješoviti iskazi smatraju činjeničnom tvrdnjom jest da je utemeljenost vrijednosnog suda na činjenicama, a što je u ovom slučaju izostalo. Naime, u konkretnom slučaju optuženica je inkriminirane tvrdnje iznijela za privatnog tužitelja u podnesku dostavljenom tada Općinskom sudu u Pazinu nazvan ''dopuna podneska okrivljene'' u predmetu poslovni broj K-638/15 (ranije K-133/2014)   navodeći između ostalog: ''Kad se još i prisjetimo slučaja – Maresti, kojeg je također vodio uredujući sudac  H. teško se oteti dojmu da uredujući sudac nije psihopata koji umjesto da sudi više se voli iživljavati'' te nadalje navela ''Tijekom kaznenog postupka u predmetu K-6/12 uredujućem sucu sam u završnoj riječi navela da su njegove kognitivne sposobnosti upitne u smislu zdravorazumskog funkcioniranja. Po struci sam zdravstvena djelatnica, koja je pet godina radila sa pojedincima oštećenih kognitivnih sposobnosti i funkcija i u opisu posla mi je bilo predlaganje za psihijatrijska vještačenja glede procjenjivanja poslovne sposobnosti. Smatram da za uredujućeg suca ima indicija za provedbu takve obrade''. Iznošenje navedenih inkriminacija u kontekstu nezadovoljstva načinom suđenja privatnog tužitelja u ulozi suca nije i ne može biti činjenični sud već vrijednosni sud o radu tužitelja zbog njezinog osobnog nezadovoljstva načinom njegova rada kao suca. To što je stranka u sudskom postupku nezadovoljna ishodom, ne rezultira stručnom procjenom kognitivnih sposobnosti suca koji je donio takvu odluku, već stranka ima mogućnost izjavljivanja redovnih i izvanrednih pravnih lijekova. Iz tog razloga, iznošenje takvih stavova u podnesku dostavljenom sudu nije način na koji se rješava pitanje pravilnosti i zakonitosti pojedinog sudskog postupka i presude, niti se takvo postupanje može smatrati kao postupanje u obrani nekog prava ili zbog drugog opravdanog razloga u kom slučaju bi u smislu čl. 147. st. 5. KZ/11 došlo do primijene instituta isključenja protupravnosti. U tom kontekstu promašeno je ukazivanje optuženice na način suđenja privatnog tužitelja u drugim kaznenim postupcima i dostava njegovih odluka uz žalbu, jer ovaj sud nije nadležan za kontrolu rada privatnog tužitelja niti preispitivanje pravilnosti i zakonitosti njegovih presuda koje nisu bile predmetom žalbenog postupka na drugim sudovima. Uzgred, iako nebitno za ovaj slučaj, odluka Europskog suda za ljudska prava u slučaju Maresti je po tom sudu kroz slučajeve novije sudske prakse revidirana po tom istom sudu. Nazivati nekog psihopatom, sugerirati da je osoba koja se voli iživljavati, nazivati njegove kognitivne sposobnosti upitnim u smislu zdravorazumskog funkcioniranja nedvojbeno je uvredljivo za čast i ugled svake osobe, a ne samo privatnog tužitelja iz razloga što je sudac. Takvom presudom se ne omalovažava one osobe koje doista imaju takvu dijagnozu jer to nije ni predmet ni kontekst pobijane odluke, pritom je nesporno upravo optuženica bila ta koja je zbog osobnog nezadovoljstva, koristeći inkriminirane termine željela uvrijedi privatnog tužitelja. Naposljetku valja napomenuti da u ovom predmetu nije došlo do narušavanja pravične ravnoteže između optuženice na slobodu izražavanja i interesa privatnog tužitelja za zaštitu njegova ugleda. To poradi toga što iznesene uvrede na štetu privatnog tužitelja nadilaze razinu zaštite koju zaslužuje inkriminirana izjava optužene kao dio njene obrane tijekom sudskog postupka.

Povredu kaznenog zakona u odnosu na kvalifikaciju kaznenog djela i postojanja razloga za isključenje protupravnosti optuženica izvodi iz pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, međutim kao što je obrazloženo, prvostupanjski sud je na ispravno i cjelovito utvrđeno činjenično stanje u svemu pravilno primijenio materijalno kazneno pravo, odnosno  ni na koji način nije na njezinu štetu povrijedio kazneni zakon, a što u smislu čl. 476. st. 1. t. 2. ZKP/08 spada u domenu oficijelnog ispitivanja pobijane presude u žalbenom postupku.

Stoga žalba optuženice niti u tim segmentima nije uvažena.

Budući da sukladno odredbi čl. 478. ZKP/08 žalba zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede kaznenog zakona podnesena u korist optuženika sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o kazni, ovaj je drugostupanjski sud predmetnu presudu ispitao i u tom segmentu utvrdio da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio i vrednovao sve okolnosti koje utječu na izbor vrste i mjere kaznene sankcije, te proces njezine individualizacije nakon čega je pravilno postupio kada je optuženici izrekao novčanu kaznu u visini 30 prosječnih dnevnih dohodaka u ukupnom iznosu od 6.765,00 kn, a sve uz primjenu uvjetne osude kao najblaže kaznene sankcije s minimalnim rokom provjere od jedne godine.

Slijedom iznijetih razloga valjalo je na temelju čl. 482. ZKP/08 odlučiti kao u izreci ove presude.

U Varaždinu 1. prosinca 2020.

Predsjednik vijeća

Zdravko Pintarić