- 1 -              Revd 2388/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 2388/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. H. d.d. iz H., (OIB: ...), protiv tuženika B. B., vlasnika proizvodno uslužnog obrta „Č." iz J., (OIB: ...), kojeg zastupa punomoćnik A. D., odvjetnik iz J., radi isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-5530/2016-3 od 21. veljače 2020. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Splitu posl. br. P-198/2015 od 20. svibnja 2016., u sjednici održanoj 1. prosinca 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije odbacuje se kao nedopušten.

 

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je prihvaćen „kao osnovan tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim se nalaže tuženiku da u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju iznos od 100.000,00 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 28. ožujka 2011. do isplate“ - dok je odbijen kao neosnovan „tužbeni zahtjev tužitelja za daljnjom isplatom iznosa od 67.931,88 kn, kao i za daljnjom isplatom zateznih kamata koje na iznos od 100.000,00 kn teku od 15. ožujka 2011. do 27. ožujka 2011. Ujedno je tuženiku naloženo da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka od 3.380,00 kn, sa zateznom kamatom koja teče od dana suđenja 20. svibnja 2016. do isplate - dok su „zahtjev tužitelja za daljnjom naknadom troškova postupka u iznosu od 680,00 kn, kao i zahtjev tuženika da mu tužitelj u roku od 8 dana naknadi troškove postupka u iznosu od 14.595,00 kn“ odbijeni.

 

Tuženik je podnio prijedlog da mu se protiv drugostupanjske presude dopusti revizija zbog pravnih pitanja koje (kako navodi) drži važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu.

 

Tužitelj je odgovorio na prijedlog tuženika za dopuštenje revizije i predložio da se ovaj odbije kao neosnovan.

 

Prijedlog tuženika da mu se revizija dopusti nije dopušten.

 

Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 21. veljače 2020., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju "protiv presude donesene u drugom stupnju ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije."

 

Podneseni prijedlog valja razmotriti u smislu odredaba ZPP-a koje uređuju pitanje dopuštenosti revizije, i to:

 

- odredbe čl. 387. st. 3., koja propisuje obvezatni sadržaj prijedloga stranke za dopuštenost revizije - da bi on bio dopušten, a prema kojoj: "U prijedlogu stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije te određeno izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno u smislu odredaba članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona. Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog dužna dostaviti odluke sudova na koje se poziva ili ih određeno naznačiti.",

 

- odredbe čl. 385.a st. 1., prema kojoj: „Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu...“.

 

U konkretnom slučaju tuženik je predložio da mu se protiv drugostupanjske presude dopusti revizija - ali nije ispunio sve pretpostavke za dopuštenost svoga prijedloga: predlagatelj u prijedlogu za dopuštenje revizije nije naznačio niti jedno pitanje koje bi bilo važno za odluku u konkretnom pravnom odnosu i (ujedno, kumulativno potrebno) za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, a nije naznačio niti određene razloge zašto bi trebalo odgovoriti na pitanja iz njegovog prijedloga:

 

„1. Je li se može smatrati da je između ugovornih stranaka zaključen trgovački ugovor iz čl. 14. st. 2. ZOO-a, bez obzira na naziv sklopljenog ugovora, odnosno bez obzira na činjenicu što predmet sklopljenog ugovora nije u sudskom registru registrirana djelatnost tužitelja, ili druge ugovorne strane (tuženika), ako iz samog sadržaja sklopljenog ugovora, koji se još k tome poziva i nadovezuje na sve dotadašnje sklopljene ugovore o poslovnoj suradnji u okviru obavljanja djelatnosti parbenih stranaka (ugovornih stranaka), koje čine predmet poslovanja barem jedne od ugovornih stranaka?

 

              2. Je li se može smatrati da je između tužitelja i POU Č. odnosno tuženika, zaključen trgovački ugovor sukladno čl. 14. st. 2. ZOO-a, budući je taj ugovor zaključen u okviru njihove cjelokupne poslovne suradnje, a pogotovo stoga jer je POU Č. odnosno tuženik u skladu sa zaključenim ugovorom u okviru njihove poslovne suradnje, cjelokupni iznos pozajmice trebao vratiti u okviru isporuke svojih proizvoda tužitelju, sukladno svojoj registriranoj djelatnosti (isporuka proizvoda od maslina i sl.)?

 

              3. Je li za primjenu mjerodavnog prava u svezi spora koji proizlazi iz sklopljenog ugovora između ugovornih (parbenih) stranaka, odlučno kako su same stranke nazvale taj sklopljeni ugovor, ili je mjerodavno kakav je sadržaj sklopljenog ugovora?

 

              4. Je li za ocjenu osnovanosti istaknutog prigovora zastare odlučno kako su same ugovorne stranke nazvale sklopljeni ugovor, odnosno je li mjerodavno da predmet sklopljenog ugovora nije u sudskom registru upisan kao poslovna djelatnost samo tužitelja, ili samo druge ugovorne stranke (dovoljno je da predmet ugovora spada u poslovnu djelatnost samo jedne od ugovornih stranaka iz ugovora da bi se radilo o ugovoru iz čl. 14. st. 2. ZOO-a, dakle ne mora biti u okvirima poslovne djelatnosti obje ugovorne strane), ili je mjerodavna činjenica kakav je sadržaj sklopljenog ugovora, kao i svih ostalih ugovora između stranaka, pogotovo stoga jer je sporni ugovor sklopljen u okviru cjelokupne poslovne suradnje parbenih (ugovornih) stranaka u okviru obavljanja njihovih djelatnosti?

 

              5. Je li sud dužan primijeniti pravilo o teretu dokazivanja, ako tužitelj nije priložio niti predložio konkretne dokaze za svoje navode, a teret dokaza je upravo na tužitelju?

 

              6. Je li kod odlučivanja pravne naravi sklopljenog ugovora sud isključivo vezan formalnim nazivom sklopljenog ugovora, ili je sud dužan utvrditi koja je bila prava volja ugovornih stranaka kod zaključivanja tog ugovora, bez obzira kako su stranke nazvale taj ugovor?

 

              1. Je li drugostupanjska odluka kojom je potvrđena prvostupanjska presuda mora informirati sve stranke u postupku o jasnim razlozima zbog kojih je došlo do takve odluke kojom je odbijena žalba, ako su navodi iz drugostupanjske odluke nejasni, nerazumljivi, nelogični, kontradiktorni i suprotni samom smislu članka 14. st. 2. i čl. 228. ZOO-a koji su se primjenili u konkretnom slučaju?

 

              2. Je li drugostupanjski sud može donijeti odluku koja je u očitoj suprotnosti sa dokazima i činjeničnim utvrđenjima u spisu predmeta, pa je time izražena sumnja u pristranost i arbitrarnost kod donošenja odluke, a obrazloženje takve odluke nije ni smisleno, logično, a ni životno?

 

              3. Je li drugostupanjski sud po službenoj dužnosti, ili po prijedlogu bilo koje stranke u postupku dužan donijeti rješenje o prekidu postupka, ako je nedvojbeno da je prema tužitelju, ili bilo kojoj drugoj stranci u postupku, otvoren predstečajni postupak?

 

              4. Je li tužitelj kao pravna osoba nad kojom je otvoren predstečajni postupak bio dužan svoju tražbinu koja je predmetom parničnog postupka protiv treće osobe, bio dužan prijaviti u predstečajnu masu, odnosno ako to nije napravljeno je li i nadalje postoji aktivna legitimacija za vođenje postupka, posebno je li i nadalje na snazi punomoć koja je izdana prije pokretanja predstečajnog postupka?

 

kada:

 

- su ta pitanja (ona koje naznačuje „građansko-pravnim“ i „procesno-pravnim“) u suštini ipak samo činjenične (a ne za dopuštenost prijedloga potrebno: pravne) naravi, usmjerena samo na činjenične okolnosti ovoga konkretnog slučaja i na traženje odgovora na pitanje je li ovdje, samo u tim okolnostima, pravilno odlučeno o tužbenom zahtjevu, odnosno odgovora na pitanje je su li provedeni svi za odluku o predmetu spora relevantni dokazi i je li one koji su provedeni trebalo uzeti dostatnim za prihvaćanje tužbenog zahtjeva: u biti (sa time u svezi) je su li pravilno vrednovani,

 

- ta pitanja, tako gledano, nisu dovoljno određena, toliko da bi se na njih mogao dati jasan odgovor - koji bi bio važan ne samo za odluku o konkretnom pravnom odnosu već (ovdje odlučno za dopuštenost prijedloga) i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu: kako su ta pitanja postavljena samo za konkretan spor, za ovdje utvrđene činjenice - njima se ne može dati značaj pitanja iz smisla odredaba ZPP-a koje uređuju obvezatan sadržaj prijedloga da se revizija dopusti, onih - odgovor na koja ne bi uvijek ovisio od činjeničnih okolnosti svakog pojedinog slučaja,

 

- prijedlog u svezi postavljenih pitanja, tako shvaćenih, ne sadrži (budući da je osporena presuda temeljena na činjeničnim okolnostima konkretnog slučaja) navedene (određene) razloge za zaključiti: da o tim pitanjima zaista i postoji neujednačena ili nesigurna sudska praksa ili shvaćanje koje nije podudarno s (ovdje odlučno) pravnim shvaćanjem iz osporene odluke i shvaćanjem nekog drugog suda, ili da se o njima može očekivati takva (neujednačena ili nesigurna) praksa - tako da bi ipak i zbog toga bila važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (za ujednačavanje sudske prakse),

 

- prethodno navedene razloge ne mogu nadomjestiti samo uopćeni navodi predlagatelja o važnosti pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu,

 

- sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze - i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa (kada) postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što ocjenom dokaza predlagatelj nije zadovoljan i smatra da je trebalo provesti i druge dokaze te istinitim prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje istinitog (o stvarnom sadržaju prijepornog ugovora, onog kojeg je potpisao - i time ga, prema utvrđenju, prihvatio u potpisanom sadržaju i sa danim mu nazivom koji od toga sadržaja ne odstupa, te o odnosima koji su stvoreni između njega i tužitelja), drugostupanjski sud ne čini neku postupovnu povredu,

 

- se odluke na koje se predlagatelj poziva - nalazeći da su donesene za sličan slučaj ali sa drugačijim shvaćanjem ili pristupom, sa osporenom presudom ne mogu uspoređivati: one su temeljene na ipak bitno drugačijem utvrđenju i procesnom pristupu, moguće onom kojeg predlagatelj sugerira ovdje prihvatiti i želi - ali koje ovdje nije utvrđeno niti aktualno,

 

- podneseni prijedlog revizijski sud može razmatrati samo u granicama postavljenih pitanja i razloga kojima ih predlagatelj obrazlaže (u smislu odredaba čl. 387. ZPP-a: što ne predstavlja strogi formalizam, kojeg revizijski sud ne može dopustiti), pa (kada) sukladno tome ne može u svezi u prijedlogu postavljenih pitanja i okolnosti samo ovog konkretnog slučaja preispitivati je li u postupku koji je prethodio ovome i inače pravilno primijenjeno materijalno ili procesno pravo (odnosno: je li pravno shvaćanje iz osporene odluke pravilno i u odnosu na neku drugu već postojeću sudsku praksu i druge propise i druge izvore prava),

 

- revizijski sud i inače nije ovlašten sam nalaziti ili kreirati materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu kao niti razloge zbog kojih predlagatelj smatra da bi ono što ističe u prijedlogu imalo biti važno u istaknutome smislu - postojanje kojeg pitanja ili kojih razloga treba činiti obvezatni sadržaj prijedloga, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se određena pitanja ili takvi razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova (obzirom da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po prijedlogu doveo u situaciju da određuje pitanje i razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji predlagatelja - i da time pogoduje jednoj stranki).

 

Sukladno izloženom, ovdje je za prihvatiti:

 

- da pitanja iz prijedloga tuženika (kada bi se i ocijenila jasnim i određenim, takvim - odgovor na koje ne bi ovisio od činjeničnih okolnosti svakog konkretnog slučaja i da bi se na njih mogao dati jasan i načelan odgovor, kakav se traži za dopuštenost revizije) nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu: obzirom na to kako su formulirana i situaciju u ovome predmetu, Vrhovni sud Republike Hrvatske u odnosu na osporenu presudu nema razloga ujednačavati primjenu prava i preispitivati sudsku praksu,

 

- da ne postoje pretpostavke za podnošenje revizije: čime podneseni prijedlog ne ispunjava pretpostavke za njegovu dopuštenost.

 

Stoga je prijedlog tuženika za dopuštenje revizije valjalo odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392. st. 1. u svezi sa odredbom čl. 387. st. 4. - ali i st. 5. ZPP-a, prema kojoj: „U rješenju kojim se prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje dovoljno je da se revizijski sud određeno pozove na nedostatak pretpostavki za podnošenje revizije.“).

 

Zagreb, 1. prosinca 2020.