Broj: Kž-1185/2017

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Željka Horvatovića kao predsjednika vijeća te Dušanke Zastavniković Duplančić i Ivane Čalić kao članica vijeća, uz sudjelovanje Marine Bobanović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv 1. okrivljenog Ž. F. i 2. okrivljenog I. P., zbog kaznenog djela klevete iz čl. 149. st. 2. Kaznenog zakona (NN 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi privatnog tužitelja M. M., izjavljenoj protiv presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu broj K-576/2017 od 22. rujna 2017., na sjednici vijeća održanoj dana 20. veljače 2018.,

p r e s u d i o   j e

              Odbija se žalba privatnog tužitelja M. M. kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

              Prvostupanjskom presudom na temelju čl. 453. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku (NN 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17 – dalje u tekstu: ZKP/08) 1. okrivljeni Ž. F. i 2. okrivljeni I. P., oslobođeni su od optužbe da bi počinili kaznena djela klevete iz čl. 149. st. 2. KZ/11 i teškog sramoćenja iz čl. 148. st. 2. KZ/11, činjenično opisanih izrekom te presude. Na temelju čl. 149. st. 3. ZKP/08 privatni tužitelj obvezan je nadoknaditi troškove kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. do 6. ZKP/08 koji se odnose na paušalnu svotu u iznosu od 2.000,00 kuna, nužne izdatke 1. i 2. okrivljenika te nužne izdatke i nagradu njihovih branitelja koji će biti određeni posebnim rješenjem po pravomoćnosti presude.

              Protiv ove presude, pravovremeno je podnio žalbu privatni tužitelj M. M. po opunomoćenici V. J., odvjetnici iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o troškovima kaznenog postupka i imovinskopravnom zahtjevu, a u žalbi je predložio da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

              Odgovor na žalbu privatnog tužitelja, podnio je 1. okrivljeni Ž. F. po braniteljici M. T., odvjetnici iz Z., u kojem je predložio da se žalba privatnog tužitelja odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

              Također je odgovor na žalbu privatnog tužitelja podnio i 2. okrivljeni I. P. po braniteljici M. I., odvjetnici iz Z., u kojem je predložio da se žalba privatnog tužitelja odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

              Žalba privatnog tužitelja M. M. nije osnovana.

              Nije u pravu žalitelj kada tvrdi da u obrazloženju prvostupanjske presude nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a oni koji su izneseni da su nejasni i u znatnoj mjeri proturječni te da o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava i iskaza danih u postupku i samih tih isprava i iskaza. Prvostupanjski je sud za sva svoja utvrđenja iznio sve relevantne razloge na temelju kojih je donio presudu, isti nisu međusobno proturječni i u skladu su s izrekom presude. Iz ovih razloga nije osnovan žalbeni prigovor bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08.

              Osim toga, žalitelj tvrdi da je prvostupanjski sud počinio i bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 3. ZKP/08 jer da je nepravilno primijenio odredbu čl. 453. st. 3. ZKP/08 kada je 1. i 2. okrivljenike oslobodio od optužbe i odredbu čl. 421. toč. 2. ZKP/08, što je zasigurno imalo utjecaja na presudu, kada je odbio dokazne prijedloge privatnog tužitelja. Suprotno tvrdnji žalitelja, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 3. ZKP/08 kada je prilikom donošenja oslobađajuće presude na temelju činjeničnih utvrđenja pravilno 1. i 2. okrivljenike oslobodio od optužbe na temelju čl. 453. toč. 3. ZKP/08 jer nije dokazano da bi počinili kazneno djelo za koje se optužuju. Isto tako, kada je prvostupanjski sud u tijeku dokaznog postupka odbio dokazne prijedloge privatnog tužitelja kao nevažne (čl. 421. st. 1. toč. 2. ZKP/08), za takvo utvrđenje dao je argumentirane i jasne razloge. Ovaj sud drži da se u konkretnom slučaju, a kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud, radi o dokazima koji su nevažni za utvrđivanje činjeničnog stanja, odnosno, dokazni prijedlog privatnog tužitelja odnosio se na činjenice koje nisu odlučne, niti su indiciji ili pomoćne činjenice, već su irelevantne činjenice. Izvedenim dokazima prvostupanjski je sud utvrdio odlučne činjenice u ovom kaznenom postupku vezane za činjenični opis kaznenih djela za koje se terete 1. i 2. okrivljenici privatnom tužbom privatnog tužitelja i to na zakonom propisani način.

              Pobijajući utvrđeno činjenično stanje po prvostupanjskom sudu, privatni tužitelj u žalbi, u stvari, isključivo preocjenjuje činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda i daje svoje vlastito viđenje izvedenih dokaza.

              Suprotno tvrdnji žalitelja, prvostupanjski je sud savjesnom i svestranom ocjenom svih navedenih dokaza u prvostupanjskoj presudi, kako svakog za sebe tako i u međusobnom odnosu, imajući u vidu navode optužnog akta, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje u odnosu na odlučne činjenice kada je utvrdio da nije dokazano da bi 1. i 2. okrivljenici počinili inkriminirana im kaznena djela pod uvjetom i na način kako je to opisano u privatnoj tužbi.

              Naime, kako je privatni tužitelj M. M. istim činjeničnim opisom teretio 1. i 2. okrivljenike da su počinili kazneno djelo klevete iz čl. 149. st. 1. i 2. KZ/11 i kazneno djelo teškog sramoćenja iz čl. 148. st. 1. i 2. KZ/11, prvostupanjski je sud s obzirom na činjenični opis kaznenih djela pravilno utvrdio da se 1. i 2. okrivljenike tereti da su u izravnoj namjeri iznosili neistinite činjenične tvrdnje, na koji način im se stavlja na teret počinjenje kaznenog djela klevete iz čl. 149. st. 1. i 2. KZ/11 jer da su inkriminiranog dana zajedno i po prethodnom dogovoru, a u cilju da iznesu i prenesu činjeničnu tvrdnju neistinitog i klevetničkog sadržaja o privatnom tužitelju koja može škoditi njegovoj časti i ugledu te znajući da je navedena činjenična tvrdnja neistinita, donijeli i potpisali, u svojstvu zakonskih zastupnika pravne osobe E. osiguranje d.d. koju skupno zastupaju, odluku u kojoj su za privatnog tužitelja naveli "direktor Službe prodaje nije uspostavio planiranu prodajnu mrežu u za to prethodno dogovorenom i predviđenom roku…" te dali nalog da se ista odluka navedenog sadržaja objavi na oglasnoj ploči te da se i putem računalne mreže uputi i dostavi svim zaposlenicima društva E. osiguranje d.d., a što je i učinjeno dana 18. siječnja 2017., čime su citiranu neistinitu i klevetničku tvrdnju učinili pristupačnom velikom broju osoba.

              Suprotno tvrdnji žalitelja, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio da navodi privatne tužbe predstavljaju činjenične tvrdnje jer se odnose na određeni događaj čija se istinitost može utvrđivati i provjeravati, a nakon toga je također pravilno utvrdio da nije dokazano da bi činjenična tvrdnja "direktor Službe prodaje nije uspostavio planiranu prodajnu mrežu u za to prethodno dogovorenom predviđenom roku…" bila neistinita.

              Naime, ocjenjujući iskaz privatnog tužitelja koji je iskazao da je sadržaj elektronske poruke odaslan zaposlenicima E. osiguranja d.d. neistinit i da se osjećao "poniženo, razočarano i katastrofalno", pravilno je prvostupanjski sud zaključio da iskaz privatnog tužitelja predstavlja njegov subjektivni stav o svom radu i postignutim rezultatima, a u konkretnom slučaju privatni tužitelj nije dokazao da se radi o neistinitoj činjeničnoj tvrdnji te da su 1. i 2. okrivljenici znali da je ta činjenična tvrdnja neistinita.

              Upravo suprotno, prvostupanjski je sud savjesno i kritički analizirao obrane 1. i 2. okrivljenika koji poriču počinjenje inkriminiranih im kaznenih djela te ih je doveo u vezu s dokumentacijom koja prileži spisu i to Odlukom o usvajanju izmijenjenog Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta od 17. siječnja 2017., obvezujućom ponudom od 7. lipnja 2016., Ugovorom o radu na neodređeno vrijeme za privatnog tužitelja od 7. srpnja 2016., Odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 12. siječnja 2017. te je pravilno utvrdio da je Odluka o usvajanju izmijenjenog Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta od 17. siječnja 2017. sastavljena po pravnoj službi E. osiguranja d.d., a potpisana po predsjedniku uprave 1. okrivljeniku i članu uprave 2. okrivljeniku, da je prilikom zapošljavanja privatnog tužitelja dogovoreno da će isti osigurati zapošljavanje najmanje 40 prodajnih zastupnika u okviru projekta Z., da će ovi prodajni zastupnici ostvariti premijski prihod od 11.000.000,00 kuna, da je dogovorena ciljana kvota troškova za takve rezultate, ali da zacrtani rezultati na dan 31. prosinac 2016. nisu realizirani, već samo djelomično i to na način da su zaposlena 24 prodajna zastupnika, da su ostvareni prodajni prihodi u iznosu od 2.697.800,00 kuna, a kvota troškova se dvostruko povećala umjesto smanjila.

              Osim što ovaj drugostupanjski sud u potpunosti prihvaća utvrđenje prvostupanjskog suda da nije dokazano da bi inkriminirana činjenična tvrdnja bila neistinita, prihvaća i utvrđenje prvostupanjskog suda da 1.i 2. okrivljenici inkriminiranu činjeničnu tvrdnju nisu iznijeli u cilju da naštete časti i ugledu privatnog tužitelja. Ova je činjenična tvrdnja potpisana od strane 1. i 2. okrivljenika u odluci od 17. siječnja 2017. u cilju redovitog poslovanja i donošenja poslovnih odluka od strane čelnih osoba u društvu E. osiguranje d.d., kojom prilikom su 1.i 2. okrivljenici kako to i sami u obranama navode, na opisani način postupili i predmetnu odluku donijeli vodeći računa o interesima društva koje zastupaju.

              Za sva svoja utvrđenja, prvostupanjski je sud dao u svemu jasne, određene i dostatne razloge koje u cijelosti prihvaća ovaj drugostupanjski sud. Potrebno je napomenuti, a s obzirom na navode žalitelja, da je prvostupanjski sud u obrazloženju presude, dao sve razloge u odnosu na odlučne činjenice koje se utvrđuju u kaznenom postupku vezano za objektivna i subjektivna obilježja kaznenog djela klevete iz čl. 149. st. 1. i 2. KZ/11.

              Isto tako, kada žalitelj prigovara načinu iznošenja obrana 1. i 2. okrivljenika, tada potpuno gubi iz vida odredbu čl. 64. st. 1. toč. 7. ZKP/08.

              Dakle, na temelju potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da nije dokazano da bi 1. i 2. okrivljenici počinili kazneno djelo klevete iz čl. 149. st. 2. KZ/11, a podredno kako ih se tereti privatnom tužbom, ni kazneno djelo teškog sramoćenja iz čl. 148. st. 1. i 2. KZ/11.

              Pogrešno žalitelj smatra da je prvostupanjski sud počinio povredu Kaznenog zakona vezano za odluku o imovinskopravnom zahtjevu, a isto tako prvostupanjski sud nije povrijedio Kazneni zakon u dijelu obrazloženja koje se odnosi na pitanje je li inkriminirano kazneno djelo te okolnosti koje isključuju krivnju. Prije svega, prvostupanjski sud je za svoje utvrđenje, a suprotno tvrdnjama žalitelja, dao jasne i valjane razloge zbog kojih smatra da nije dokazano da bi 1. i 2. okrivljenici počinili inkriminirana im kaznena djela.

              Prvostupanjski je sud valjano obrazložio iz kojeg razloga nije odlučio o postavljenom imovinskopravnom zahtjevu privatnog tužitelja koji se odnosi na naknadu neimovinske štete u odnosu na kazneno djelo klevete, a koje razloge prihvaća i ovaj drugostupanjski sud i na koje se žalitelj upućuje radi nepotrebnog ponavljanja.

              Pravilno je prvostupanjski sud donio i odluku da je privatni tužitelj obvezan naknaditi troškove kaznenog postupka u smislu čl. 149. st. 3. ZKP/08 jer je donijeta oslobađajuća presuda. Troškovi koji se odnose na paušalnu svotu odmjereni su u skladu s trajanjem i složenosti ovog kaznenog postupka te imovinskim prilikama privatnog tužitelja, dok će troškovi kaznenog postupka koje je dužan naknaditi privatni tužitelj u odnosu na nužne izdatke 1. i 2. okrivljenika te nužne izdatke i nagradu njihovih branitelja biti određeni posebnim rješenjem.

              Ispitana je pobijana presuda i u smislu čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08 u pogledu bitnih povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti pa kako niti jedna takva povreda nije utvrđena, a razlozima žalbe nisu dovedena u sumnju utvrđenja prvostupanjskog suda, valjalo je po čl. 482. ZKP/08 odbiti žalbu privatnog tužitelja kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Zagrebu 20. veljače 2018.