1              Poslovni broj: Gž-1183/2020-2

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž-1183/2020-2

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, po sutkinji ovog suda Ankici Matić na temelju nacrta odluke sudske savjetnice Tamare Žuljan Roščić, u pravnoj stvari tužitelja M. M. pok. J. iz Z., OIB: … zastupan po punomoćniku D. J., odvjetniku u I., protiv tuženika P. G. pok. M. iz Z., OIB: … , zastupan po punomoćniku B. R., odvjetniku u I., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Makarskoj, Stalna služba u Imotskom poslovni broj Pn-2/2020 od 20. ožujka 2020., 27. studenog 2020.

 

 

p r e s u d i o j e

 

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Makarskoj, Stalna služba u Imotskom poslovni broj Pn-2/2020 od 20. ožujka 2020.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom prvostupanjskom presudom odlučeno je kako slijedi:

"Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju na ime naknade neimovinske štete iznos od 9.000,00 kuna i to na ime pretrpljenih fizičkih bolova iznos od 5.000,00 kuna, dok se tužitelj odbija za više traženo iz ovog oblika štete u iznosu od 1.100,00 kuna, te na ime pretrpljenog straha iznos od 4.000,00 kuna, sve sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana podnošenja tužbe odnosno od 15. rujna 2009. pa do isplate, dok se tužitelj odbija za više traženu kamatu od 10. kolovoza 2008. pa do 14. rujna 2009.

Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju na ime troškova ovog postupka iznos od 10.562,50 kuna."

Protiv citirane presude pravovremeno se žali tuženik u dosuđujućem dijelu zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 12/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje u tekstu: ZPP-a), s prijedlogom da ovaj sud preinači pobijanu presudu u skladu sa žalbenim navodima, a podredno da istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

Žalba tuženika nije osnovana.

Ispitujući pobijanu prvostupanjsku odluku u okviru odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske odluke iz razloga kako slijedi.

Prvostupanjski sud je odlučio o tužbenom zahtjevu tužitelja presudom Pn.11/19 od 23. siječnja 2019. koja je po žalbi tužitelja ukinuta odlukom ovog suda u Gž-787/19 od 20. prosijnca 2019., te kojom je naloženo prvostupanjskom sudu da se razmotri eventualni ustup tražbine (cesije) sukladno podnesku tužitelja od 14. studenog 2018. u kojem je izjavio da sva potraživanja (glavnicu, kamate i troškove postupka) u svoje ime i za svoj račun naplati D. J., odvjetnik u I. te da cesija vrijedi do pismenog opoziva.

Prvostupanjski sud je smatrao da nije sporno da je riječ o naknadi neimovinske štete (ozljeda tijela ili narušenje zdravlja koja je po mišljenju tog suda strogo osobno pravo koje se ne može ni zakonski ni oporučno naslijediti, pa ni ustupiti, stoga da je izjava tužitelja " U I., dana 12. studenog 2018.", a budući je protivna citiranim zakonskim odredbama nije proizvela pravne učinke, pa je ista ništetna, budući sud na ništetnost pazi po službenoj dužnosti, stoga da nije došlo do promjene aktivne legitimacije na strani tužitelja ni do primjene članka 195. ZPP-a, te se s procesnog gledišta postupak se može dovršiti među istim inicijalno naznačenim strankama.

Sa takvim stavom prvostupanjskog suda se ovaj sud ne može složiti, ali je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo jednako odlučiti sukladno odredbi članka 368. stavka 2. ZPP-a.

Naime, člankom 80. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08 i 125/11) propisano je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

Međutim, nije pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je naknada neimovinske štete strogo osobno pravo koje se ne može ustupiti.

Naime, sukladno odredbi članka 1105. stavka 1. ZOO-a tražbina naknade neimovinske štete prelazi na nasljednika samo ako je oštećenik podnio pisani zahtjev ili tužbu, dok je stavkom 2. određeno da uz iste pretpostavke ta tražbina može biti predmet ustupa, prijeboja i ovrhe.

Stoga je razvidno da u konkretnom slučaju tražbina naknade neimovinske štete može biti predmetom ustupa.

Međutim, u ovom slučaju se radi o ustupu tražbine odvjetniku odnosno punomoćniku tužitelja.

Naime, sukladno članku 14. Kodeksa odvjetničke etike ("Narodne novine", broj 64/18) odvjetnik ne smije ugovoriti kao nagradu predmet ili dio predmeta iz spora koji mu je povjeren na zastupanje osim kada je to dopušteno Tarifom.

Dok je Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika u Tbr. t 3. određeno da u imovinskopravnim predmetima odvjetnici mogu sa strankom pismeno ugovoriti nagradu za rad i u razmjeru s uspjehom u postupku odnosno u pravnim radnjama, koje će za stranku poduzeti, a gornja granica ugovorenog postotka ne može prijeći 30% od ukupno ostvarenog uspjeha.

Nadalje, člankom 7. stavkom 1. Zakona o odvjetništvu ("Narodne novine", broj 18/11) je određeno da su odvjetnici su dužni pružati pravnu pomoć savjesno, sukladno Ustavu Republike Hrvatske, zakonima, statutu i drugim općim aktima Komore, te Kodeksu odvjetničke etike, te je odredbom članka 42. stavka 2. propisano da kodeks odvjetničke etike, polazeći od temeljnih vrijednosti društva, utvrđuje skup načela i pravila kojih su se odvjetnici i odvjetnički vježbenici dužni pridržavati pri obavljanju odvjetništva, stoga je kao takav prisilan propis.

Dakle, iz navedenog proizlazi da je na punomoćnika tuženika odnosno odvjetnika prenesen cijeli predmet spora koji mu je povjeren na zastupanje.

Nadalje je za navesti da je također riječ o tražbini koja bi se i po svojoj prirodi protivila prenošenju na drugoga jer se ista temelji na osobnom odnosu između vjerovnika i dužnika koji postoji i kod ugovora o nalogu.

Naime, odnos između stranke i odvjetnika se temelji na ugovoru o nalogu odnosno zastupanju.

Slijedom navedenog razvidno je da je takav ustup tražbine protivan citiranim prisilnim propisima pa je isti ništetan te isti nije proizveo pravne učinke, stoga nije došlo do promjene aktivne legitimacije na strani tužitelja ni do primjene članka 195. ZPP-a, te je pravilan zaključak prvostupanjskog suda u dijelu da se s procesnog gledišta postupak se može dovršiti među istim inicijalno naznačenim strankama.

Predmet spora u ovoj fazi postupka je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa na ime naknade neimovinske štete u iznosu od 9.000,00 kuna i to na ime pretrpljenih fizičkih bolova iznos od 5.000,00 kuna, te na ime pretrpljenog straha u iznosu od 4.000,00 kuna, sve sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana podnošenja tužbe odnosno od 15. rujna 2009.

Među strankama nije sporan nastanak štetnog događaja i odgovornost.

Iz stanja u spisu u bitnom proizlazi:

- da je tužitelj potraživao iznos od 10.100,00 kuna na ime naknade neimovinske štete koju je pretrpio u noći s 9. na 10.kolovoza 2009. kada je došlo do fizičkog obračuna između tužitelja i tuženika ovog postupka i da je te prigode tužitelj ozlijeđen,

- da je iz presude Općinskog suda u Imotskom K-77/08 od 20. ožujka 2009. utvrđeno da je tuženik oglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca uz primjenu uvjetne osude u trajanju od jedne godine, a sve zbog kaznenog djela iz članka 98. Kaznenog zakona, koja odluka potvrđena je odlukom Županijskog suda u Splitu Kž-491/09 od 28. srpnja 2009.,

- da je iz spisa K-77/08 utvrđeno da se dogodio fizički obračun tuženika i tužitelja u kojem obračunu je tužitelj ozlijeđen, odnosno razvidno je da je tužitelj tuženika udario otvorenom šakom u predjelu glave.

- da je iz sudsko medicinskog vještačenja o ozljedama tužitelja po Centru d.o.o. u S. utvrđeno da je tuženik zadobio udarac-nagnječenje u području lijeve orbite i lijeve zigomatične regije s oguljotinom i krvnim podljevom, te stanje nakon potresa mozga koji su nastali kao posljedica udarca tupo tvrdim sredstvom, u konkretnom slučaju mogli su nastati kao posljedica udarca šakom, koje ozljede predstavljaju laku tjelesnu ozljedu, zbog kojih je kod tužitelja je došlo do trajnog smanjenja životne aktivnosti za 2% a očituje se u postkomocijskom sindromu, te je zbog zadobivenih ozljeda kod tužitelja došlo do povrede prava osobnosti, stoga da je u trenutku povrjeđivanja, tijekom liječenja i za vrijeme poštede tužitelj trpio fizičku bol jakog intenziteta u trajanju od jedan dan, srednjeg intenziteta 6 dana, slabog intenziteta u trajanju od 30 dana, nije pretrpio primarni strah zbog potresa mozga, ali je trpio sekundarni strah koji se očitovao u strahu od ishoda liječenja i za svoju budućnost i bio je jakog intenziteta 1 dan, srednjeg 5 dana i slabog intenziteta 10 dana, međutim nije ostavio trajne posljedice na psihofizičku ravnotežu,

- da je po prigovoru tuženika na predmetno vještvo izveden dokaz saslušanjem dr. Š. A. koji je u cijelosti ostao kod svog pisanog nalaza i mišljenja te je u odnosu na primjedbe tuženika iskazao da je razvidno da je imenovani zadobio potres mozga, a u odnosu na primjedbe o sadržaju ozljeda u vještvu M. D. G. koje je rađeno u kaznenom postupku iskazao je da je to vještvo rađeno za potrebe kaznenog postupka u smislu kvalifikacije ozljede, a da se u konkretnom slučaju radi o blažem potresu mozga koji je doveo do smanjenja životne aktivnosti od 2% što tužitelj osjeća u svom psihičkom i duševnom smislu što potvrđuju i priloženi nalazi, te je vještak iskazao da je potres mozga utvrđen pregledom liječnika, a na pitanje dali su fizički bolovi posljedica potresa mozga, iskazao je da su fizički bolovi posljedica svih zadobivenih ozljeda koje je tužitelj zadobio a očituju se u udarcu-nagnječenju u predjelu lijeve orbite, u predjelu jagodične kosti s oguljotinama i krvnim podljevom, nadalje je iskazao da se ne mogu izdvojiti fizički bolovi za potres mozga od drugih fizičkih bolova, jer je to sudskomedicinski nemoguće budući ozljeđivanje ide od vanjske površine kože prema unutrašnjosti tijela i fizički bolovi se gledaju u cijelosti, a ne izdvojeno po ozljedama, te da je potres mozga nastao udarcem slabog do srednjeg intenziteta jer na koži postoje vanjski znakovi ozljeđivanja, krvni podljevi uz izostanak prijeloma,

- iz iskaza svjedoka M. M. proizlazi da je kritične noći bio u Z. gdje se slavio dan Općine i da je pred kraj slavlja skupa s tužiteljem krenuo prema svojoj kući, odnosno da ga je tužitelj ispratio do pola puta, da je krećući se prema svojoj kući čuo dozivanje svoje kćeri i stao je da je pričeka i vidio je tuženika koji je prošao pokraj njega žurnim korakom, da su se njih dvojica pozdravili da bi nakon dvije minute njega zvao tužitelj da dođe do njegove kuće, te je vidio da je tužitelj ozlijeđen na lijevoj strani sljepoočnice, te da mu je tužitelj tada rekao da ga je udario P. G. zvani. G. a da prije tog događaja tužitelj nije bio ozlijeđen i da bi to vidio jer su zajedno bili na igralištu koje je bilo osvijetljeno i zajedno su pješačili do kuće, a da je nakon kritičnog događaja odveo tuženika u Dom zdravlja gdje mu je pružena liječnička pomoć.

Ovaj sud nalazi činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda kao potpuna i pravilna i s kojima se ovaj sud u cijelosti slaže, te je prvostupanjski sud u tijeku postupka pravilno otklonio sve prigovore tuženika.

Naime, navedena šteta je tuženiku nesporno nastala i to upravo štetnim događajem koji je utvrđen pravomoćnom presudom Općinskog suda u Imotskom K-77/08, te je sukladno članku 12. ZPP-a, sud za istu vezan u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti.

Navedenom odredbom je određeno je da je u parničnom postupku sud u pogledu postojanja kaznenog dijela i kaznene odgovornosti počinitelja vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom se optuženik oglašava krivim.

Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je tuženik dužan naknaditi tužitelju štetu koja je nastala iz štetnog događaja u noći s 9. na 10. kolovoza 2009. otvorenom šakom udario tužitelja u predjelu glave i nanio mu ozljede koje su u kaznenom postupku okarakterizirane kao lakše tjelesne ozljede, sukladno članku 1100. ZOO-a.

U odnosu na dosuđenu visinu pravične novčane naknade žalitelju je za odgovoriti slijedeće.

Odredbom članka 1100. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/95, 41/08 i 125/11, dalje u tekstu: ZOO) propisano je da će sud u slučaju povrede prava osobnosti, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema. Pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.

Po ocjeni ovog suda, pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je tužitelju dosudio iznos od 9.000,00 kuna na ime neimovinske štete, primjereno specifičnim okolnostima konkretnog slučaja, uvažavajući brojnost povreda i njihov lokalitet, tijek liječenja, fizičke bolove, strah, trajne posljedice, i sve ostale kvalifikatorne okolnosti koje utječu na težinu povrede i visinu naknade, pri tome primjenjujući mjerodavne zakonske odredbe na koje se pozvao.

Neosnovano tuženik u žalbi ističe nepravilnost primjene materijalnog prava kod dosuđenja pravične novčane naknade budući da utvrđen i dosuđen iznos upravo predstavlja primjerenu satisfakciju tužitelju za pretrpljenu povredu prava osobnosti s obzirom na stupanj i težinu povrede tog prava osobnosti, a za dosuđenje većeg ili manjeg iznosa pravične novčane naknade nema uporišta u nalazima i mišljenjima vještaka medicinske struke niti u medicinskoj dokumentaciji tužitelja.

Pritom, za napomenuti je da odlučivanje o iznosu neimovinske štete nije mehaničko primjenjivanje Orijentacijskih kriterija Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 29. studenog 2002., već i suđenje u kojem se primjenjuje pravni standard – pravičnost (pravična novčana naknada), dok su Orijentacijski kriteriji, kao što i sam njihov naziv kazuje, tek orijentir kako ne bi bilo bitnih (ekstremnih) odstupanja u sličnim situacijama.

U odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata za navesti je da je prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pri donošenju odluke o tijeku zateznih kamata na dosuđenu i neimovinsku i imovinsku štetu sud dužan cijeniti odredbu članka 1103. ZOO-a kojom je određeno da obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta nastala nakon toga.

Stoga, je pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je tužitelju dosudio zakonske zatezne kamate od dana podnošenja tužbe odnosno od 15. rujna 2009.

Pravilno je prvostupanjski sud tijekom postupka otklonio prigovor tuženika da bi isti doprinio nastanku štetnog događaja, a navedeno je utvrdio saslušanjem svjedoka M. M., koji iskaz je pravilno prvostupanjski sud cijenio kao vjerodostojnim i objektivnim i u skladu sa ostalim provedenim dokazima, a suprotno navodima žalitelja.

Nadalje, za istaknuti je da suprotno žalbenim navodima tuženika, ispitujući pobijanu presudu, sukladno članku 365. stavku 2. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud nije utvrdio postojanje koje bitne povrede postupka, učinjene od prvostupanjskog suda, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, naročito ne one iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju tuženik ukazuje u žalbi, jer je izreka presude razumljiva, ne proturječi sama sebi odnosno razlozima presude, ne postoji niti proturječnost između izvedenih dokaza te činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda u obrazloženju odluke, te se ista može ispitati.

Troškovi postupka su pravilno i zakonito odmjereni u skladu s odredbama članka 154. stavka 1. i 3., članka 155. stavka 1. ZPP-a.

Slijedom navedenog, a budući da žalbenim navodima tuženika nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane prvostupanjske presude, na temelju odredbe članka 368. stavka 1. i 2. ZPP-a, trebalo je odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude.

 

U Splitu 27. studenog 2020.