Poslovni broj:10 Gž-1468/2020-2

 

 

Poslovni broj:10 Gž-1468/2020-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jadranke Majcen kao predsjednice vijeća, Dijane Hofer kao sutkinje izvjestiteljice i Tatjane Ledinšćak-Babić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja zavoda (OIB: ...), Z., protiv tuženika T. o. d.d. (OIB: ... ), Z., zastupanog po generalnim punomoćnicima iz Odvjetničkog društva M. & L. d.o.o. u Z., radi naknade štete, povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-1683/20-8 od 9. rujna 2020. u sjednici vijeća održanoj dana 30. studenog 2020.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Žalba tuženika odbija se kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-1683/20-8 od 9. rujna 2020. u dosuđujućem dijelu sadržanom u toč.I izreke i u odbijajućem dijelu u toč.III izreke.

 

U nepobijanom, odbijajućem dijelu sadržanom u toč.II izreke, navedena presuda ostaje neizmijenjena.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da tužitelju s osnova naknade štete koju trpi isplatama svom osiguraniku invalidske mirovine, naknadi iznos od 71.398,19 kn sa zateznom kamatom tekućom od 17.4.2019. do isplate i iznos od 39.199,98 kn sa zateznom kamatom tekućom od 4.6.2020. (toč.I izreke), dok je toč.II izreke tužitelj odbijen sa zahtjevom za dosudu mu zatezne kamate na iznos od 39.199,98 kn od 24.3.2020. do dosuđenog početka tijeka. Toč.III izreke tuženik je odbijen sa zahtjevom radi naknade mu parničnog troška.

 

Navedenu presudu u odnosu na toč.I – i toč.III izreke pobija tuženik pravodobno izjavljenom žalbom zbog svih zakonskih žalbenih razloga i s prijedlogom ovom sudu da je preinači i odbije tužbeni zahtjev, podredno da je ukine i predmet vrati istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

U odgovoru na žalbu tužitelj se usprotivio osnovanosti u žalbi sadržanih navoda, tvrdnji i stajališta uz prijedlog ovom sudu da žalbu tuženika odbije kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu u cijelosti.

 

Žalba tuženika nije osnovana.

 

Naime, polazeći od činjenica koje su između parničnih stranaka nesporne – da je tužiteljev osiguranik M. T. dana 13.8.1994. stradao u prometnoj nesreći koju je prouzrokovao osiguranik tuženika, da je pri tom zadobio tjelesne ozljede zbog kojih mu je rješenjem tužitelja od 25.8.1998. priznato pravo na invalidsku mirovinu i to u omjeru od 50% radi povrede izvan rada (prometne nesreće) i 50% radi bolesti, slijedom čega da tužitelj predmetnom tužbom potražuje naknadu isplaćene invalidske mirovine u periodu od travnja 2017. do zaključno veljače 2019. (u obrazloženju očitom greškom u pisanju navedeno „2020“) u opsegu od 50 % u nespornom utuženom iznosu, prvostupanjski sud je prigovor tuženika – da je osiguranik tužitelja dana 20.12.2014. navršio 65 godina života čime bi (da nije u invalidskoj mirovini) stekao uvjete za starosnu mirovinu zbog čega eventualnu štetu tužitelju može predstavljati tek razlika između invalidske mirovine (ukoliko je ista viša) i starosne mirovine – otklonio kao neosnovanog i usvojio tužbeni zahtjev u pretežitom dijelu.

Prosuđujući trenutak nastanka štete za tužitelja  pozivom na odredbu čl.1045. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO – „Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 25/13 i 78/15) prvostupanjski sud zaključuje da za tužitelja šteta nastaje isplatom svakog iznosa invalidske mirovine pa imajući u vidu tužbom obuhvaćeni period primjenjuje odredbu čl.161. Zakona o mirovinskom osiguranju (dalje: ZMO – „Narodne novine“ broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18) prema kojoj Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (dalje: HZMO) ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju (stav. 1.) time da naknada stvarne štete, koju HZMO ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ZMO, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja, i to: 1. novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu (stav.2.) pa je pozivom na odredbu čl. 165.stav.3. ZMO tužitelju na iznos od 71.398,19 kn dosudio zateznu kamatu od 17.4.2019., dok mu je na iznos od 39.199,98 kn istu dosudio protekom 15 dana od dana podnošenja predmetne tužbe.

 

Iako je prvostupanjski sud prosuđivao predmetni pravni odnos na isplatu tražbine u periodu od travnja mjeseca 2017. do zaključno veljače 2020. pozivom na odredbu čl.161.stav.2. ZMO/18 koja je u ranije citiranom sadržaju uvedena tek Novelom ZMO iz 2018. i koja je stupila na snagu 1.1.2019. to je međutim i pravilnom primjenom odredbe čl.161.stav.2. ZMO/13, trebalo jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu, sukladno odredbi čl.368.stav.2. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP – NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-odluka US RH; 84/08, 96/08-odluka US RH, 123/08-ispravak, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 koji svoju primjenu u predmetnom postupku nalazi osnovom odredbe čl.117.stav.1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a objavljenog u „Narodnim novinama“ broj 70/19).

 

No ponajprije valja navesti, da u odnosu na žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, tuženik u žalbi pobliže ne navodi o kojoj se bitnoj povredi odredaba parničnog postupka radi, a niti se o tome može zaključiti iz sadržaja obrazloženja žalbe, naprotiv - iz njezinog sadržaja uopće ne proizlazi da bi se presuda pobijala iz tog žalbenog razloga pa se ovaj sud, u primjeni odredbe čl.365.stav.2. ZPP-a koncentrirao na ispitivanje eventualno počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti i posljedično tome utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu od navedenih.

 

U preostalom dijelu žalbe, tuženik u bitnom ističe prigovor o potrebi primjene Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, kao specijalnog zakona koji bi se, po njegovu stavu, imao primjenjivati na njegovu obvezu prema tužitelju opširno elaborirajući sadržaj mjerodavnih odredbi iz tog – i ZMO kao i ZOO-a smatrajući da iste podupiru njegovo stajalište. Ponavlja prigovor da je osiguranik tužitelja dana 20.12.2014. navršio 65 godina života čime bi (da nije u invalidskoj mirovini) stekao uvjete za starosnu mirovinu zbog čega eventualnu štetu tužitelju može predstavljati tek razlika između invalidske mirovine (ukoliko je ista viša) i starosne mirovine. 

 

Polazeći od odredbe čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (dalje: ZOOP – „Narodne novine“ broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14) koja propisuje da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju (stav. 1.) time da se stvarnom štetom u smislu stav. 1. tog članka smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (stav. 2.) pri čemu se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (stav. 3.) te ranije u ovom obrazloženju iznesenog sadržaja odredbe čl.161. ZMO/13 valja naglasiti da ZMO u konkretnom slučaju predstavlja lex specialis koji, među ostalim, regulira materiju naknade štete za novčana davanja koja su isplaćena na teret mirovinskog osiguranja.

 

Neovisno od toga što je tek Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 115/18) pobliže precizirana odredba čl.161. stav.2. ZMO na način da je izmijenjena u smislu da naknadu stvarne štete koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz tog Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja čine i novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu (toč.1.) valja navesti da i ranija zakonodavna regulativa (čl.161.stav.2. ZMO/13), povezana sa sadržajem odredbe čl. 60.stav.1. ZMO koja propisuje da prava stečena na osnovi smanjenja radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost te djelomičnog ili potpunog gubitka radne sposobnosti traju dok postoji takvo stanje radne sposobnosti prema kojem je pravo određeno, u pravilnom i logičnom uzajamno povezujućem tumačenju - reflektira istovjetno normativno uređenje jer ukazuju da se jednom stečeno pravo s osnova potpunog gubitka radne sposobnosti a koje se manifestira kroz pravo na invalidsku mirovinu, ne može prevesti u pravo na starosnu mirovinu slijedom čega se niti obveza tuženika ne može prosuđivati u odnosu na kriterij starosne mirovine, kada je utemeljena na invalidskoj mirovini.

 

              Obzirom da ranije iznesenim žalbenim navodima tuženik nije doveo u sumnju pravilnost zauzetog stajališta prvostupanjskog suda, to je primjenom odredbe čl. 368. stav. 1. ZPP njegovu žalbu valjalo odbiti i potvrditi pobijanu presudu u cijelosti, uključujući i toč.III izreke koja reflektira pravilno stajalište prvostupanjskog suda utemeljeno na odredbi čl.154.stav.5. ZPP-a (Novela objavljena u „Narodnim novinama“ broj 70/19) obzirom da tužitelj nije uspio tek sa neznatnim dijelom svog zahtjeva pa bi mu trošak, da je isti zatražio, bio suđen u cijelosti, a koje stajalište anulira osnovanost tuženikovog zahtjeva za naknadu troškova postupka.

 

U nepobijanom, odbijajućem dijelu sadržanom u toč.II izreke, navedena presuda ostaje neizmijenjena.

 

U Varaždinu, 30. studenog 2020.