- 1 -              I Kž 287/2017-4

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 287/2017-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ane Garačić, predsjednice vijeća te Perice Rosandića i dr. sc. Zdenka Konjića, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Setnik, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženika M. M., zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - ispravak; dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, optuženika M. M. i oštećenog trgovačkog društva I. d.o.o. podnesenih protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 15. prosinca 2016. broj K-31/2016., u sjednici vijeća održanoj 30. studenoga 2020.,

 

p r e s u d i o  j e :

 

I. Prihvaća se djelomično žalba oštećenog trgovačkog društva I. d.o.o., preinačuje se pobijana presuda u odluci o imovinskopravnom zahtjevu na način da se na temelju članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19.; dalje: ZKP/08-19), oštećenom trgovačkom društvu I. d.o.o. imovinskopravni zahtjev dosuđuje djelomično te se nalaže optuženiku M. M. da oštećenom trgovačkom društvu I. d.o.o. sa sjedištem u Z., plati iznos od 1.220.910,00 kuna u roku od 15 (petnaest) dana od pravomoćnosti presude, dok se za ostatak imovinskopravnog zahtjeva do iznosa od 1.330.085,00 kuna oštećenik upućuje u parnicu.

 

II. U ostalom se dijelu žalba oštećenog trgovačkog društva I. d.o.o., a žalbe državnog odvjetnika i optuženika M. M. u cijelosti odbijaju kao neosnovane te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom Županijskog suda u Zagrebu, optuženik M. M. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv gospodarstva, zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. KZ/11. te je na temelju te zakonske odredbe osuđen na kaznu zatvora od dvije godine. Na temelju članka 57. KZ/11. optuženiku je izrečena djelomična uvjetna osuda  na način da se od izrečene kazne zatvora izvršava deset mjeseci, dok se jedna godina i dva mjeseca neće se izvršiti ako optuženik u roku od četiri godine ne počini novo kazneno djelo te ako, na temelju članka 62. stavka 1. točke 1. KZ/11., ispuni posebnu obvezu da u roku od jedne godine od pravomoćnosti presude popravi štetu oštećenom trgovačkom društvu I. d.o.o. isplatom iznosa od 1.220.910,00 kuna.

 

Na temelju članka 132. stavka 2. (pravilno je: članka 158. stavka 2.) Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14.; dalje: ZKP/08-14), oštećenom trgovačkom društvu I. d.o.o. djelomično je dosuđen imovinskopravni zahtjev te je naloženo optuženiku M. M. da oštećenom trgovačkom društvu I. d.o.o. sa sjedištem u Z., plati iznos od 1.220.910,00 kuna u roku od jedne godine od pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe, dok je za ostatak imovinskopravnog zahtjeva do iznosa od 1.330.085,00 kuna oštećenik upućen u parnicu.

 

              Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi s člankom 145. stavkom 2. točkama 1., 6. i 7. ZKP/08-14 naloženo je optuženiku da naknadi troškove kaznenog postupka, o čijoj će visini biti doneseno posebno rješenje.

 

Protiv te je presude državni odvjetnik podnio žalbu zbog odluke o kazni (članak 471. ZKP/08-14), s prijedlogom „da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati žalbu, te preinači prvostupanjsku presudu u smislu žalbenih navoda“.

 

Žalbu protiv presude podnio je i optuženik M. M. po branitelju F. B., odvjetniku iz Z., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, bitne povrede odredaba kaznenog postupka, „pogrešne primjene materijalnog prava“ te odluke o kaznenopravnoj sankciji, s prijedlogom „drugostupanjskom sudu da pobijanu presudu u cijelosti poništi i vrati prvostupanjskom sudu na ponovnu odluku, odnosno da se istu preinači na način da oslobodi optuženika od optužbe.“.

 

Protiv presude se žali i oštećeno trgovačko društvo I. d.o.o. po opunomoćeniku T. R., odvjetniku iz Z., zbog odluke o imovinskopravnom zahtjevu u dijelu odluke o paricijskom roku, a sadržajno i zbog odluke o trošku, s prijedlogom „odluku o imovinskopravnom zahtjevu u dijelu odluke o paricijskom roku preinačiti na način da se odredi paricijski rok od 15 dana“.

 

Optuženik je po branitelju F. B., odvjetniku iz Z., na žalbu oštećenika podnio odgovor, predlažući da se odbije žalba oštećenika „kako u pogledu imovinskopravnog zahtjeva, tako i u pogledu Rješenja o troškovima“.

 

Na žalbe državnog odvjetnika i optuženika odgovori nisu podneseni.

 

Sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08-14, spis je prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

              Žalba oštećenog trgovačkog društva djelomično je osnovana i to u odnosu na odluku o imovinskopravnom zahtjevu, dok je u odnosu na odluku o troškovima postupka, kao i žalbe državnog odvjetnika i optuženika M. M., neosnovana.

 

              Optuženik u uvodnom dijelu žalbe ističe žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka, no, ne označava je zakonski niti obrazlaže, osim što u odnosu na odluku o imovinskopravnom zahtjevu navodi da se presuda ne može ispitati, odnosno da su razlozi nejasni, što bi upućivalo na zaključak da ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08-14, koja niti u tom dijelu nije obrazložena, već se pobija pravilnost činjeničnih utvrđenja. Pobijana je presuda ispitana i sukladno članku 476. stavku 1. točki 1. ZKP/08-19 te nije utvrđeno da bi bila počinjena neka od bitnih povrede odredaba kaznenog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

              U uvodnom dijelu žalbe optuženik ističe i žalbenu osnovu „pogrešne primjene materijalnog prava“, što bi upućivalo na zaključak da se žali zbog povrede kaznenog zakona, no, niti ovu osnovu ne označava zakonskom odredbom, a niti je obrazlaže. Također, ispitivanjem pobijane presude sukladno članku 476. stavku 1. točki 2. ZKP/08-19 nije utvrđeno da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon.

 

Žaleći se zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, optuženik smatra da je u tijeku postupka bilo nužno provesti grafološko vještačenje potpisa na spornim i nespornim računima, a ne autentičnost optuženikovog potpisa utvrđivati na temelju iskaza svjedoka. Ovo osobito stoga što se u spisu predmeta pojavljuju „sporni“ i „nesporni“ računi koji su potpisani sličnim potpisima te se i na jednima i drugima pojavljuje pečat tzv. C. C. No, protivno takvim žalbenim navodima, osnovano je prvostupanjski sud odbio prijedlog obrane da se provede grafološko vještačenje potpisa na spornim računima-otpremnicama, prije svega jer sam optuženik u svojoj obrani nije osporavao da je on naručio sporne kamionske gume i da je to njegov potpis na spornim računima, s time da su sporni oni računi na temelju kojih trgovačkom društvu I. d.o.o. naručene gume od trgovačkog društva I. d.o.o. nisu nikada isporučene, a nesporni su oni računi na temelju kojih su u ranijem poslovanju između ova dva trgovačka društva naručene gume bile i uredno isporučene. Pritom je sasvim neutemeljeno upiranje na činjenicu da je i u ranijem poslovanju korišten pečat tzv. C. C., s obzirom na to da se optuženiku u činjeničnom opisu niti ne stavlja na teret da je račune ovjerio pogrešnim pečatom, a osim toga je u tijeku postupka utvrđeno da se je taj pečat koristio za interne potrebe pa je bilo moguće da se nađe na pojedinim računima.

 

Također, protivno daljnjim žalbenim navodima kojima se upire na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno je prvostupanjski sud odbio pribaviti GPS podatke vozila svjedoka P. P. te je pravilno na temelju iskaza svjedoka utvrdio da P. P. nije u inkriminirano vrijeme dolazio s optuženikom u trgovačko društvo V. d.o.o., već da se je osoba koja je s optuženikom M. bila u trgovačkom društvu V. d.o.o. kroz koje su društvo prolazile naručene gume, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud u pobijanoj presudi, lažno predstavljala kao P. P. koji je zaposlen u trgovačkom društvu I. d.o.o., stvarajući tako dojam da se radi o legalnom poslu. Naime, svjedok A. K., koji je iskazivao upravo na okolnost skladištenja guma u trgovačkom društvu V. d.o.o., opisao je svjedoka P. P. kao snažnu osobu, dok je P. P. mršava osoba iz čega je onda osnovano prvostupanjski sud zaključio da se je neka druga osoba koja je bila s optuženikom u društvu lažno predstavljala kao P. P.

 

Neosnovano optuženik u žalbi tvrdi da pravilo o dužnosti obavještavanja nadređene osobe u slučaju naručivanja vrijednosti robe u iznosu višem od 5.000,00 kuna zasigurno nije vrijedilo u inkriminirano vrijeme, s obzirom na to da se njemu niti ne stavlja na teret da je postupao protivno navedenom pravilu, nego protivno članku 2. stavku 3. Ugovora o radu na neodređeno vrijeme broj 278-I-13, odnosno, da u vođenju povjerenih mu poslova nije postupao uredno i savjesno s pozornošću dobrog stručnjaka. Osim toga, dvije narudžbe su premašivale iznos od 300.000,00 kuna svaka, za koje iznose je i životno logično da se zatraže sredstva osiguranja. Stoga je za pravilno utvrđeno činjenično stanje posve nebitno kada se je u trgovačkom društvu I. d.o.o. počelo primjenjivati pravilo da se za narudžbe u iznosima višim od 5.000,00 kuna treba obavještavati nadređenu osobu.

 

Niti u odnosu na okolnost veličine skladišta trgovačkog društva I. d.o.o. u S. činjenično stanje nije pogrešno utvrđeno. Naime, premda iz iskaza svjedoka G. proizlazi da je to skladište zbog premalog prostora prebačeno u I. R., iz iskaza svjedoka R. A., P. P. pa i M. G. proizlazi da je trgovačko društvo I. d.o.o. na području G. Z. imalo tri poslovnice koja je svaka imala svoje skladište te centralno skladište na J. površine oko 3000 m2 pa stoga nije imalo potrebe skladištiti svoju robu u nečijem tuđem skladištu. Osim toga, iz iskaza svjedoka R. A. proizlazi da se gume prevoze od dobavljača do skladišta gdje se istovaruju i gdje ostaju na kratko vrijeme te je angažiranje drugog prijevoznika radi dopreme robe kupcu poslovno neprihvatljivo te da su oni u slučaju narudžbe većih količina guma za prijevoz kojih je potreban kamion, dogovorili s dobavljačem da se roba kod njih utovari i isporuči izravno kupcu, jer je svako pretovarivanje robe bilo skupo i nepotrebno.

 

Što se tiče okolnosti pronalaska dokumentacije u službenom automobilu koji je bio na korištenju kod optuženika M. M., već sama činjenica da je dokumentacija pronađena ispod rezervne gume i zadnje podnice, pri čemu iz iskaza svjedoka R. A. proizlazi da je iz pronađene dokumentacije vidljivo da je dio guma plaćen na optuženikov tekući račun, ukazuju da je ta dokumentacija sakrivena s ciljem da se ne otkrije ono što je optuženik učinio. Kraj takvog utvrđenja, nije niti bitno koliko je vremena prošlo od trenutka kada je optuženik vratio automobil do pronalaska dokumentacije jer je izvode iz optuženikovog tekućeg računa samo optuženik mogao sakriti u automobilu, a skrivanje na tako skrovitom mjestu ukazuje na svijest da je počinio nešto nedopušteno.

 

Neosnovano je i optuženikovo upiranje na iskaz svjedoka P. P. koji je u inkriminirano vrijeme bio nadređen optuženiku jer je njegov iskaz, kao što je to navedeno i u pobijanoj presudi, određen, životan i logičan te u njemu nema nikakvih proturječnosti. Činjenica da je svjedok iskazivao da, kada je postao nadređen optuženiku M. kao projekt menadžer za kamionske dijelove, ništa nije znao o kamionima, ni na koji način ne utječe na pravilnost u ovom predmetu utvrđenog činjeničnog stanja. Ovaj je svjedok sasvim jasno i uvjerljivo iskazivao o proceduri naručivanja određene robe u trgovačkom društvu I. d.o.o., a što su potvrdili i svjedoci M. G., M. M., D. S. i R. A., a koju proceduru optuženik očito nije ispoštovao, s obzirom na to da naručene gume nikada nisu stigle u trgovačko društvo I. d.o.o., a niti su računi zaprimljeni u njihovom računovodstvu.

 

Pogrešno optuženik smatra i da je u predmetnom postupku sporno tko je oštećenik, trgovačko društvo I. d.o.o. koje je isporučilo gume ili trgovačko društvo I. d.o.o. u kojem je radio optuženik. Naime, iz izreke pobijane presude vidljivo je da trgovačko društvo I. d.o.o. ima neosnovano stvorenu obvezu prema trgovačkom društvu I. d.o.o. u visini iznosa guma koje je optuženik naručio, koji iznos je dužno trgovačkom društvu I. d.o.o. i platiti pa je onda u konačnici trgovačko društvo I. d.o.o. i oštećeno protupravnim postupanjem optuženika M.

 

Stoga je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje u pobijanoj presudi pa je optuženikova žalba u odnosu na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje neosnovana.

 

Državni odvjetnik se žali zbog kaznene sankcije izrečene optuženiku smatrajući da se izrečenom djelomičnom uvjetnom osudom neće moći ostvariti svrha kažnjavanja u smislu specijalne i generalne prevencije, posebice dijelom izrečene kazne zatvora koji se izvršava od deset mjeseci te da je prvostupanjski sud precijenio olakotne, a podcijenio otegotne okolnosti. Nasuprot tome, optuženik smatra da mu je kaznenopravna sankcija prestrogo određena po vrsti i po mjeri.

 

Ispitujući osnovanost odluke o kaznenopravnoj sankciji u povodu žalbi stranaka, ovaj je sud ocijenio da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje su, u smislu odredbe članka 47. stavka 1. KZ/11., od utjecaja da kazna po vrsti ili mjeri bude lakša ili teža za počinitelja. Tako je pravilno optuženiku olakotnim cijenjeno neosporavanje činjeničnih navoda optužnice te iskazivanje spremnosti da oštećeniku nadoknadi štetu iz svoje imovine, kao i spremnost da izjavu sa svojom voljom ovjeri kod javnog bilježnika, što pokazuje određenu kritičnost prema njegovom postupanju. Također mu je pravilno olakotnim cijenjena i dosadašnja neosuđivanost te činjenica da je oženjen i otac troje maloljetne djece. Nasuprot tome, pravilno mu je otegotnim cijenjena količina protupravnog postupanja koja se očituje kroz znatan iznos pribavljene imovinske koristi, vrijeme poduzimanja protupravnih radnji te, unatoč iskazanoj spremnosti da nadoknadi štetu, činjenica da ni dvije godine nakon otkrivanja njegovih radnji nije naknadio niti dio štete, a niti je pokušao s oštećenikom u tom smjeru uspostaviti komunikaciju. Sve navedeno, a vodeći računa i o stupnju ugroženosti povrijeđenog dobra, stupnju krivnje s kojim je optuženik postupao te nastupjeloj posljedici, i prema ocjeni ovog suda, protivno optuženikovim žalbenim navodima, opravdava izricanje kazne zatvora u nešto duljem trajanju od minimalne kazne propisane za ovo kazneno djelo te je upravo kazna zatvora od dvije godine adekvatna za ostvarivanje svrhe kažnjavanja. No, vodeći računa s druge strane da je ovo optuženiku prvi sukob sa zakonom, protivno navodima u žalbi državnog odvjetnika, i ovaj sud ocjenjuje da to ukazuje na postojanje visokog stupnja vjerojatnosti da i bez izvršenja cjelokupne kazne optuženik neće ubuduće činiti kaznena djela. Stoga je pravilno optuženiku izrečena djelomična uvjetna osuda na način da će od kazne zatvora na koju je osuđen izdržati deset mjeseci zatvora, a dio kazne zatvora od jedne godine i dva mjeseca neće se izvršiti ako optuženik u vremenu provjeravanja od četiri godine ne počini novo kazneno djelo te ako na temelju članka 62. stavka 1. točke 1. KZ/11. ispuni posebnu obvezu da u roku od jedne godine od pravomoćnosti presude popravi štetu oštećenom trgovačkom društvu I. d.o.o. isplatom iznosa od 1.220.910,00 kuna. Naime, upravo ovakav odnos uvjetovanog i neuvjetovanog dijela izrečene kazne uz izrečenu posebnu obvezu utjecat će na optuženika, a i na sve ostale, da ne čine kaznena djela i da shvate da je činjenje kaznenih djela pogibeljno, a kažnjavanje počinitelja pravedno te će omogućiti optuženiku ponovno uključivanje u društvo. Izrečena kaznena sankcija sadrži dostatnu moralnu osudu za zlo koje je optuženik prouzročio počinjenjem djela i dostatnu društvenu osudu za počinjenje djela te će jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava.

 

Stoga nije bilo osnova za prihvaćenja, kako žalbe državnog odvjetnika zbog izrečene kaznene sankcije, tako ni optuženikove žalbe.

 

S obzirom na to da je utvrđeno da je optuženik pribavio u izreci prvostupanjske presude određen iznos te da nitko ne može zadržati protupravno stečenu imovinsku korist, uz činjenicu da je oštećenik postavio imovinskopravni zahtjev, trebalo mu je taj iznos dosuditi u djelu koji je nesporno utvrđen i obvezati optuženika da taj iznos oštećeniku i isplati pa su neosnovani optuženikovi žalbeni navodi koji se tiču dosuđenog imovinskopravnog zahtjeva. Pravilno mu je sud utvrdio i posebnu obvezu sukladno članku 62. stavku 1. točki 1. KZ/11., s time da se, ako optuženik ne ispuni određenu mu posebnu obvezu u roku jedne godine od pravomoćnosti presude, može opozvati uvjetovani dio uvjetne osude.

 

Međutim, u pravu je oštećeno trgovačko društvo I. d.o.o. da je prvostupanjski sud pogrešno odredio da mu je optuženik dužan dosuđeni iznos imovinskopravnog zahtjeva isplatiti u roku jedne godine od pravomoćnosti presude. Naime, kako se to pravilno ističe i u oštećenikovoj žalbi, u odnosu na imovinskopravni zahtjev odgovarajuće se primjenjuju pravila Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 17/19.; dalje: ZPP). Člankom 328. stavkom 2. ZPP-a propisano je da, ako posebnim propisima nije drugačije određeno, rok za izvršenje činidbe jest petnaest dana, ali za činidbe koje se ne sastoje u novčanom davanju sud može odrediti dulji rok. S obzirom na to da se u konkretnoj situaciji radi o novčanoj činidbi i da odredbama ZKP/08. nije određen rok za isplatu imovinskopravnog zahtjeva, pri čemu rok za izvršavanje posebne obveze nije izjednačen s tzv. paricijskom rokom, trebalo je djelomičnim prihvaćanjem žalbe oštećenog trgovačkog društva I. d.o.o. preinačiti pobijanu presudu u odluci o imovinskopravnom zahtjevu te se naložiti optuženiku M. M. da oštećenom trgovačkom društvu I. d.o.o. plati iznos od 1.220.910,00 kuna u roku 15 dana od pravomoćnosti presude.

 

No, protivno navodima žalbe oštećenog trgovačkog društva I. d.o.o., nije bilo osnova za preinačavanje pobijane presude u dijelu odluke o troškovima postupka. Premda doista u pobijanoj presudi, kada određuje koje je troškove optuženik na temelju članka 148. stavka 1. ZKP/08. dužan nadoknaditi prvostupanjski sud ne navodi i trošak iz članka 145. stavka 2. točke 8. ZKP/08., navedeni propust nije zapreka da se u daljnjem tijeku postupka odlučuje i o troškovima nužnih izdataka oštećenika i njegovog zakonskog zastupnika te nagrade i nužnih izdataka njegovog opunomoćenika. Naime, u pobijanoj je presudi na temelju članka 148. stavka 1. ZKP/08. optuženik obvezan nadoknaditi troškove kaznenog postupka, pri čemu je člankom 145. stavkom 2. ZKP/08. pobliže naznačeno koji su sve troškovi kaznenog postupka i propust prvostupanjskog suda da u presudi navede i članak 145. stavak 2. točku 8. ZKP/08. ne znači da optuženik nije dužan nadoknaditi i taj trošak kaznenog postupka.

 

Također, protivno optuženikovoj žalbi, ni ovaj sud nije utvrdio postojanje razloga za njegovo oslobađanje obveze da naknadi troškove kaznenog postupka. Naime, člankom 148. stavkom 6. ZKP/08. kao razlog za oslobođenje obveze da optuženik naknadi u cijelosti ili djelomično troškove kaznenog postupka propisano je loše imovinsko stanje te ako bi plaćanjem troškova postupka bilo dovedeno u pitanje optuženikovo uzdržavanje ili osoba koje je on dužan uzdržavati. Budući da je u tijeku postupka utvrđeno da optuženik ostvaruje određene prihode, osnovano mu je prvostupanjski sud naložio da naknadi troškove kaznenog postupka. No, ako bi u trenutku izvršenja odluke o trošku optuženik bio u situaciji da zbog lošeg imovnog stanja nije u mogućnosti podmiriti troškove ovog postupka bez da dovede u pitanje svoje uzdržavanje te uzdržavanje osoba koje je dužan uzdržavati, sukladno članku 148. stavku 6. ZKP/08. predsjednik vijeća može odlučiti da se optuženika oslobodi dužnosti naknade troškova postupka.

 

              Sukladno svemu navedenom, na temelju članka 486. stavka 1. i članka 482. ZKP/08. odučeno je kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 30. studenoga 2020.