- 1 -              I Kž 584/2017-8

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 584/2017-8

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ane Garačić kao predsjednice vijeća te dr. sc. Zdenka Konjića i Perice Rosandića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Setnik kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog D. M. i dr., zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - ispravak - dalje: KZ/11.) i dr., odlučujući o žalbama optuženog D. M. i optuženog M. T., podnesenima protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 12. lipnja 2017. broj K-40/15, u sjednici održanoj 30. studenog 2020., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice branitelja optuženog M. T., odvjetnika I. C.,

 

 

p r e s u d i o   i   r i j e š i o   j e:

 

I. Prihvaća se žalba optuženog M. T., ukida se pobijana presuda u odnosu na optuženog M. T. i kazneno djelo iz čl. 246. st. 1. i 2. KZ/11., opisano pod točkom 2. izreke te kazneno djelo iz čl. 256. st. 1. i 3. KZ/11., opisano pod točkom 4. izreke te se u tim dijelovima predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

II. Uslijed odluke pod I., preinačuje se pobijana presuda u odluci o imovinskopravnom zahtjevu na način da se, na temelju čl. 158. ZKP/08., oštećenoj Republici Hrvatskoj dosuđuje imovinskopravni zahtjev u iznosu od 145.501,40 kn (sto četrdeset pet tisuća petsto jednu kunu i četrdeset lipa) te se nalaže optuženom D. M. da oštećenoj Republici Hrvatskoj na ime imovinskopravnog zahtjeva isplati iznos od 145.501,40 kn (sto četrdeset pet tisuća petsto jednu kunu i četrdeset lipa).

 

III. Povodom žalbi optuženog D. M. i optuženog M. T., a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o oduzimanju imovinske koristi na način da se, na temelju čl. 77. st. 1. KZ/11. u svezi s čl. 560. st. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje u tekstu: ZKP/08.), utvrđuje da je optuženi D. M. kaznenim djelom iz čl. 246. st. 2. KZ/11. opisanim pod točkom 1. izreke ostvario imovinsku korist u iznosu od 1.093.250,00 (milijun devedeset tri tisuće dvjesto pedeset) kn te da navedeni iznos postaje imovina Republike Hrvatske pa se nalaže optuženom D. M. da iznos od 1.093.250,00 (milijun devedeset tri tisuće dvjesto pedeset) kn, isplati Republici Hrvatskoj u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe.

 

IV. Žalba optuženog D. M. odbija se kao neosnovana te se u ostalom pobijanom, a neukinutom i nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu optuženi D. M. i optuženi M. T. proglašeni su krivima da su na način i pod okolnostima opisanim u izreci pobijane presude počinili kaznena djela, i to optuženi D. M. pod točkom 1.) izreke kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavak 1. i 2. KZ/11., te pod točkom 3.) izreke kazneno djelo utaje poreza ili carine iz članka 256. stavak 1. KZ/11., a optuženi M. T. pod točkom 2.) izreke kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavak 1. i 2. KZ/11., a pod točkom 4.) izreke kazneno djelo utaje poreza ili carine iz članka 256. stavak 3. KZ/11., pa je optuženom D. M. za kazneno djelo iz točke 1.) na temelju  članka 246. stavak 2. KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju tri godine, a za kazneno djelo iz točke 3.) na temelju članka 256. stavak 1. KZ/11. utvrđena mu je kazna zatvora u trajanju jedne godine, dok je optuženom M. T. za kazneno djelo iz točke 2.) na temelju članka 246. stavak 2. KZ/11. utvrđena je kazna zatvora u trajanju tri godine i tri mjeseca , a za kazneno djelo iz točke 4.) na temelju članka 256. stavak 3. KZ/11. utvrđena mu je kazna zatvora u trajanju dvije godine, pa je na temelju članka 51. stavak 1. i 2. KZ/11. optuženom D. M. izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju tri godine i osam mjeseci, dok je optuženom M. T. izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju četiri godine i šest mjeseci.

 

Na temelju članka 158. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje u tekstu: ZKP/08.) dosuđen je imovinskopravni zahtjev oštećene Republike Hrvatske, pa je, pod točkom 1.), naloženo optuženom D. M. da oštećenoj Republici Hrvatskoj na ime imovinskopravnog zahtjeva isplati iznos od 145.501,40 kn., a pod točkom 2.) naloženo je optuženom M. T. da oštećenoj Republici Hrvatskoj na ime imovinsko pravnog zahtjeva isplati iznos od 652.008,25 kn.

 

Na temelju članka 158. stavak 2. ZKP/08. oštećena Republika Hrvatska je, u odnosu na optuženog D. M., sa dijelom imovinskopravnog zahtjeva upućena na parnicu, i to sa: „zakonskom zateznom kamatom, tekućom na iznos od 145.501,40 kn, od 01. siječnja 2009. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet posto poena, a od 01. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena“.

 

I u odnosu na optuženog M. T., na temelju članka 158. stavak 2. ZKP/08. oštećena Republika Hrvatska je sa dijelom imovinskopravnog zahtjeva upućena na parnicu, i to sa: „zakonskom zateznom kamatom, tekućom na iznos od 652.008,25 kn, od 01. siječnja 2009. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet posto poena, a od 01. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena“.

 

Na temelju članka 4. stavak 1. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem („Narodne novine“, broj 145/10. - dalje u tekstu: ZOPOIK) u vezi sa člankom 77. KZ/11. utvrđeno je da novčani iznos od 1.093.250,00 kn predstavlja imovinsku korist koju je optuženi D. M. ostvario kaznenim djelom iz članka 246. stavak 1. i 2. KZ/11., te je utvrđeno da je novčani iznos od 1.093.250,00 kn imovina Republike Hrvatske, pa je naloženo optuženom D. M. da Republici Hrvatskoj uplati novčani iznos od 1.093.250,00 kn u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.

 

Na temelju članka 4. stavak 1. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem u vezi sa člankom 77. KZ/11. utvrđeno je da novčani iznos od 3.398.298,00 kn predstavlja imovinsku korist koju je optuženi M. T. ostvario kaznenim djelom iz članka 246. stavak 1. i 2. KZ/11., te je utvrđeno da je novčani iznos od 3.398.298,00 kn imovina Republike Hrvatske, pa je naloženo optuženom M. T. da Republici Hrvatskoj uplati novčani iznos od 3.398.298,00 kn u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.

 

Na temelju članka 148. stavak 1. ZKP/08. optuženom D. M. naloženo je da na ime troškova kaznenog postupka plati iznos od 16.593,50 kn., dok je optuženom M. T. naloženo da plati iznos od 12.713,50 kn kao i troškove branitelja po službenoj dužnosti koji će se naknadno odrediti.

 

Protiv te presude žalbu je podnio optuženi D. M. po branitelju P. P. zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kazni, sa prijedlog da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i to pred izmijenjenim vijećem, podredno da se ista preinači na način da se optuženik kazni u smislu žalbenih navoda.

 

Žalbu je podnio i optuženi M. T. po braniteljima odvjetniku I. C. i odvjetniku H. P. zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kazni, sa prijedlog da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. U žalbama je zatraženo da se o održavanju sjednice vijeća izvijesti optuženika i njegove branitelje. Obzirom da se podnesene žalbe sadržajno nadopunjuju obje su razmatrane su kao jedinstvena žalba tog optuženika.

 

Odgovor na žalbe nije podnesen.

 

Na temelju članka 474. stavak 1. ZKP/08., spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Postupajući prema zahtjevu branitelja optuženog M. T. u žalbi, u smislu članka 475. stavak 2. ZKP/08., o sjednici vijeća izviješteni su optuženi M. T. i njegovi branitelji, kao i državni odvjetnik. Sjednici vijeća je nazočio branitelj optuženog M. T. odvjetnik I. C., dok uredno pozvani optuženi M. T., odvjetnik H. P. i državni odvjetnik nisu pristupili pa je, sukladno članku 475. stavak 4. ZKP/08., sjednica održana u njihovoj odsutnosti.

 

Žalba optuženog Milana Tadića je osnovana, dok je žalba optuženog D. M. neosnovana.

 

U odnosu na točke 2.) i 4.) pobijane presude i optuženog M. T.:

 

Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, optuženi M. T. u žalbi tvrdi da se pobijana presuda ne može ispitati jer je izreka proturječna razlozima presude odnosno razlozi su nejasni, a i da o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost i to između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava i samih tih isprava. Pobliže upućuje na razloge koje je prvostupanjski sud iznio kako u odnosu na točku 2.) pobijane presude, tako i u odnosu na točku 4.) pobijane presude, držeći da postoji proturječje između materijalne dokumentacije u spisu predmeta te razloga koje je prvostupanjski sud iznio u odnosu na tu dokumentaciju.

 

Nadalje, optuženik smatra da u pobijanoj presudi nisu sadržani razlozi o odlučnim činjenicama u pogledu razloga zbog kojih prvostupanjski sud drži da se u konkretnom slučaju radi o pravnom kontinuitetu između kaznenog djela iz članka 337. stavak. 1. i 4. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08., 57/11. i 143/12. - dalje u tekstu: KZ/97.) koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja kaznenih djela i kaznenog djela iz članka 246. stavak 1. i 2. KZ/11. za koje je optuženik oglašen krivim u točki 2.) pobijane presude, odnosno o pravnom kontinuitetu između kaznenog djela iz članka 292. stavak 1. alineja 4. KZ/97. i kaznenog djela iz članka 256. stavak 3. KZ/11. za koje je oglašen krivim u točki 4.) pobijane presude.

 

Međutim, suprotno navodima žalitelja, pobijana presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, oni su jasni i bez proturječnosti. Drugo je pitanje odnose li se izneseni žalbeni argumenti u biti na pogrešno utvrđeno činjenično stanje ili pogrešnu primjenu materijalnog prava. No, već se ovdje može naglasiti da žalbeni razlozi o izostanku razloga o pravnom kontinuitetu nisu osnovani budući sud prvog stupnja o tom pitanju upravo daje potpune i nedvojbene razloge.

 

Prema tome, pobijanom presudom nisu ostvarene bitne povrede iz članka 468. stavka 1. točka 11. ZKP/08., na koje upire optuženi M. T. u žalbi. Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao je u tom dijelu pobijanu presudu i u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08. te nije našao da bi bila počinjena neka druga bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. Stoga žalba optuženog zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka nije osnovana.

 

No, u pravu je optuženi M. T. kada tvrdi da je prvostupanjski sud u odnosu na oba kaznena djela za koja je optuženika oglasio krivim u točkama 2.) i 4.) pobijane presude, pogrešno utvrdio činjenično stanje.

 

Ponajprije, a kako to upućuje žalitelj, u odnosu na točku 2.) pobijane presude, prvostupanjski sud je ispravno utvrdio kako se za pojedine iznose novca koje je optuženi M. T. podigao sa računa TD L. d.o.o., može zaključiti da su utrošeni za potrebe tog trgovačkog društva. Slijedom takvog utvrđenja, u pobijanoj presudi je na dopušteni način izvršena korekcija činjeničnog opisa u odnosu na nepripadnu materijalnu korist koju je optuženik stekao počinjenjem kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz ove točke, u konačnici utvrđujući da se radi o iznosu od 3.398.298,00 kuna, umjesto iznosa od 4.623.600,00 kuna, za koliko je terećen u optužnici.

 

Međutim, kada se uzme da je prvostupanjski sud ispravno od prvobitno optuženog iznosa od 4.623.600,00 kuna oduzeo one iznose za koje drži da se radi o isplatama izvršenima u korist TD L. d.o.o., a to je 199.800,00 kuna (na ime povrata osobne pozajmice), 167.000,00 kuna (na ime povrata pozajmice TD M. o. d.o.o.) te 1.012.705,05 kuna (što predstavlja razliku između 1.626.002,05 kuna i 613.300,00 kuna na ime povrata TD L. d.o.o.), dolazi se do iznosa od 3.244.094,95 kuna, a ne iznosa od 3.398.298,00 kuna, kako to utvrđuje prvostupanjski sud.

 

Nadalje, s pravom žalitelj upućuje kako prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri kritički pristupio ocjeni nalaza i mišljenja vještaka za financije D. P., a što je rezultiralo pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem u odnosu na točke 2.) i 4.) pobijane presude.

 

Naime, u spisu predmeta nalazi se dokumentacija (računi, isplatnice i dr.) koja je i uzeta u obzir prilikom izrade nalaza i mišljenja po vještaku D. P. Pri tome je nesporno kako je optuženi M. T. bio direktor TD L. d.o.o. te ovlašteni potpisnik dokumentacije platnog prometa i ovlašten za samostalno i pojedinačno raspolaganje novčanim sredstvima po žiro-računu društva u vremenskom razdoblju od 24. listopada 2007. do 29. kolovoza 2008.

 

Unatoč nespornoj činjenici u pogledu vremenskog razdoblja u kojem je optuženik bio direktor, vještak u svom nalazu i mišljenju utvrđuje, a što prvostupanjski sud u cijelosti i prihvaća, kako je optuženi M. T., iako iz isplatnica nije vidljivo tko je novac podigao, u dva navrata, i to 17. 10. 2007. i 18.10 2007. osobno u poslovnici R. b. podigao iznose od po 95.000,00 kuna (što se odnosi na točku 2.) presude), a i da je 20.09.2007 izdao račun TD R. d.o.o. na iznos od 97.419,44 kune, 25.09.2007. izdao račun TD R. d.o.o. na iznos od 99.064,00 kune, 9.10.2007. izdao račun TD R. d.o.o. na iznos od 97.600,00 kune, 18.07.2007. izdao račun TD P. p. d.o.o. na iznos od 286.138,80 kune, 17.07.2007. izdao račun TD P. p. d.o.o. na iznos od 162.125,80 kune, te 11.05.2007. izdao račun TD Ž. d.o.o. na iznos od 121.878,00 kune (što se odnosi na točku 4.) pobijane presude).

 

Imajući u vidu gore navedene okolnosti, na koje s pravom upućuje optuženi M. T., proizlazi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje kada je zaključio da je on odgovoran za podizanje novca i izdavanje računa u periodu kada nije bio ovlaštena osoba TD L. d.o.o. pa je žalba optuženika zbog tog žalbenog razloga osnovana.

 

Slijedom navedenog, trebalo je prihvatiti žalbu optuženog M. T., ukinuti pobijanu presudu u odnosu na njega zbog kaznenog djela iz članka 246. stavak 1. i 2. KZ/11., opisano pod točkom 2.) izreke te kaznenog djela iz članka 256. stavak 1. i 3. KZ/11., opisano pod točkom 4.) izreke te u odnosu na te dijelove pobijane presude predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

U ponovljenom postupku, prvostupanjski će sud, imajući u vidu propuste na koje mu je ukazano, prvenstveno uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u sudskom spisu, te dodatnim financijskim i knjigovodstvenim vještačenjem, a prema potrebi i izvođenjem drugih dokaza, utvrditi odlučno činjenično stanje temeljem kojeg će donijeti novu i na zakonu osnovanu presudu, koju će potom valjano i obrazložiti, između ostalog, i u odnosu na postavljeni imovinsko pravni zahtjev te oduzimanje imovinske koristi.

 

U odnosu na točke 1.) i 3.) pobijane presude i optuženog D. M.:

 

Protiv pobijane presude, a u pogledu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, žalbu je podnio optuženi D. M. tvrdeći kako je poslovanje TD L. d.o.o. bilo samo fiktivno, te da poslovni događaji koji su se odvijali po računu trgovačkog društva nisu imali osnove u stvarnosti. Ne spori da je u inkriminiranom razdoblju bio direktor TD L. d.o.o. i ovlašteni potpisnik dokumentacije platnog promet te ovlašten za raspolaganje sredstvima po žiro-računu društva, a i da je upravo on podizao novac sa računa, no tvrdi da novac koji je podizao nije bio novac trgovačkog društva već njegov novac kojim je manipulirao, i to vršenjem uplata i isplata, kako bi se stvorio privid poslovanja radi postizanja boljeg kreditnog statusa. Nastavno navodi i kako, obzirom da se nije radilo o stvarnom poslovanju, nije postojala niti njegova obveza prijavljivanja poreza.

 

Nasuprot takvim žalbenim prigovorima, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud na temelju potpune i pravilne ocjene svakog dokaza za sebe i u vezi s drugim provedenim dokazima, sve odlučne i važne činjenice raspravio i utvrdio, te potom ispravno zaključio da je optuženi D. M. postupajući na način opisan u izreci pobijane presude ostvario sva bitna obilježja kaznenih djela za koje je proglašen krivim, a za svoja utvrđenja je dao valjane razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

 

Naime, optuženik u žalbi ne iznosi ništa novo što nije već isticao u svojoj obrani tijekom postupka i što nije bilo predmetom raspravljanja i ocjene od strane prvostupanjskog suda. Dapače, prvostupanjski sud je djelomično i prihvatio obranu optuženika u pogledu pozajmica izvršenih na račun trgovačkog društva zaključivši kako se za iznos od 805.650,00 kuna može smatrati da se radi o povratu pozajmice, pa je u tom smislu izvršio i korekciju činjeničnog opisa kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz točke 1.) pobijane presude, utvrđujući kako je optuženik ostvario nepripadnu materijalnu korist u iznosu od 1.093.250,00 kuna (umjesto u optužnici navedenih 1.898.900,00 kuna).

 

Nadalje, prvostupanjski sud je na nedvojben način utvrdio kako poslovanje TD L. d.o.o. u inkriminiranom razdoblju nije bilo fiktivno, obzirom da iz iskaza saslušanih svjedoka, predstavnika trgovačkih društava i obrta sa kojima je TD L. d.o.o. bio u poslovnim odnosima, proizlazi kako su poslovni odnosi realizirani  pa su temeljem realizacije tih odnosa i ispostavljenih računa uplaćivali na račun društva L. d.o.o. iznose prema računima. Osim toga, nedvojbeno je da je u inkriminiranom razdoblju TD L. d.o.o. imala zaposlenike, I. Z. i S. P., koji su kroz vrijeme koje su radili za svoj posao primali i plaću. Pri tom, ispravno u tom dijelu cijeneći nalaz i mišljenje vještaka za financije D. P., prvostupanjski sud zaključuje kako iza izdanih računa postoje stvarni poslovni događaji, pa slijedom toga je optuženi D. M., kao ovlaštena osoba, bio dužan prijaviti obveze društva Poreznoj upravi na ime plaćanja PDV-a, a što nije učinio, na koji način je oštetio državni proračun RH za iznos od 145.501.40 kuna, počinivši time kazneno djelo utaje poreza ili carine iz točke 3.) pobijane presude.

 

Prema svemu do sada navedenom proizlazi da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te je savjesnom i potpunom analizom izvedenih dokaza navedenih u obrazloženju presude za svoja utvrđenja iznio jasne i uvjerljive razloge, koje u potpunosti prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, pa žalba optuženog D. M. zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, nije osnovana.

 

Stoga, na tako pravilno utvrđeno činjenično stanje u konkretnom slučaju, prema ocjeni ovog suda drugog stupnja, prvostupanjski je sud  ispravno primijenio odgovarajuće odredbe kaznenog zakona, kada je djelatnost optuženika pravno označio kao kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavak 1. i 2. KZ/11., opisano u točki 1.), te  kazneno djelo utaje poreza ili carine iz članka 256. stavak 1. KZ/11., opisano u točki 3.) pobijane presude.

 

Međutim, povodom žalbe ovog optuženika, a u odnosu na odluku prvostupanjskog suda o oduzimanju imovinske koristi optuženom D. M., za kojega je prvostupanjska presuda potvrđena, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, radi pravilne primjene zakona, preinačio je prvostupanjsku presudu u dijelu odluke o oduzimanju imovinske koristi na način da je od optuženog D. M. imovinska korist oduzeta na temelju članka 77. stavka 1. KZ/11. u svezi s člankom 560. stavcima 1. i 2. ZKP/08. Naime, ZPOIK, na temelju kojeg je pobijanom presudom oduzeta imovinska korist (što je vidljivo iz obrazloženja pobijane presude), na temelju članka 1. stavka 1. Zakona o prestanku važenja Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem („Narodne novine“ broj 70/2017.) prestao važiti, a u članku 2. toga Zakona propisano je da će se postupci započeti po ZPOIK dovršiti po odredbama kojima se uređuje kazneni postupak. Stoga je pravilnom primjenom zakona imovinsku korist optuženom D. M. trebalo oduzeti na temelju ZKP/08., kako je to i odlučeno u točki III. ove presude i rješenja.

 

Ovaj drugostupanjski sud je pobijanu presudu u odnosu na optuženog D. M. ispitao i po službenoj dužnosti u smislu članka 476. stavka 1. točaka 1. i 2. ZKP/08. te nije našao da bi u istoj bila počinjenja ijedna od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na koje sud prilikom ispitivanja žalbe protiv prvostupanjske presude pazi po službenoj dužnosti, a niti je na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon.

 

Žaleći se zbog kazne optuženi D. M. navodi kako mu je izrečena prestroga sankcija jer je prvostupanjski sud pretjerano cijenio njegovu dosadašnju osuđivanost, dok nije u dostatnoj mjeri uzeo u obzir njegovo narušeno zdravstveno stanje.

 

Ispitujući prvostupanjsku presudu u pogledu žalbenih razloga optuženika, ovaj sud drugog stupnja je ocijenio da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje su, u smislu članka 47. stavka 1. KZ/11., od utjecaja da kazna po vrsti ili mjeri bude lakša ili teža za počinitelja. Tako je pravilno optuženiku otegotnim cijenjena višestruka kažnjavanost za različita kaznena djela, pa i za srodna ovima za koja je sada oglašen krivim, a i relativno veliki iznos od 1.093.250,00 kn nepripadne materijalne koristi koju je stekao. Osim toga, suprotno navodima žalbe optuženika, prvostupanjski sud je  kao olakotne okolnosti uzeo u obzir teško zdravstveno stanje koje je optuženik dokumentirao opsežnom medicinskom dokumetnacijom kao i da je isti bez imovine, primanja i zaposlenja . Temeljem tako ispravno utvrđenih okolnosti, prvostupanjski sud je opravdano optuženiku utvrdio kaznu zatvora u trajanju tri godine u odnosu na kazneno djelo pod točkom 1.) iz članka 246. stavak 2. KZ/11 te kaznu zatvora u trajanju jedne godine u odnosu na kazneno djelo pod točkom 3.) iz članka 256. stavak 1. KZ/11. Primjenom odredaba o stjecaju iz članka 51. stavak 1. i 2. KZ/11. optuženom D. M. izrečena je jedinstvena kazna zatvora u trajanju tri godine i osam mjeseci.

 

I prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda upravo ovakva jedinstvena kazna zatvora primjerena je težini i posljedicama djela te stupnju krivnje optuženika te je za očekivati da će se njome ostvariti svi vidovi svrhe kažnjavanja iz članka 41. KZ/11., odnosno izraziti društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecati na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela, kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja te omogućiti počinitelju ponovno uključivanje u društvo.

 

Ovaj drugostupanjski sud je, na način kako to stoji u točki II. ove presude i rješenja, preinačio prvostupanjsku presudu u odluci o imovinsko pravnom zahtjevu. Naime, budući da je pobijana presuda djelomično ukinuta, a u istoj je odlučeno o imovinskopravnom zahtjevu Republike Hrvatske u odnosu na obojicu optuženika, to je valjalo istu preinačiti na način da se temeljem članka 158. ZKP/08. oštećenoj Republici Hrvatskoj dosuđuje imovinskopravni zahtjev u iznosu od 145.501,40 kn te se nalaže optuženom D. M. da oštećenoj Republici Hrvatskoj na ime imovinskopravnog zahtjeva isplati iznos od 145.501,40 kn.

 

Slijedom svega iznesenoga, na temelju članka 483. stavak 1., članka 486. stavak 1. i 482. ZKP/08. odlučeno kao u izreci ove presude i rješenja.

 

Zagreb, 30. studenog 2020.

 

Predsjednica vijeća:

Ana Garačić, v.r.