- 1 -              I Kž 651/2020-4

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 651/2020-4

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ane Garačić kao predsjednice vijeća te dr. sc. Zdenka Konjića i Perice Rosandića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Martine Setnik kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv zatvorenika J. M., zbog kaznenog djela iz čl. 230. st. 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. - ispravak, i 101/17., – dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbi zatvorenika J. M., podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Varaždinu od 5. listopada 2020. broj Ik-I-665/2020-8, u sjednici održanoj 30. studenog 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Žalba zatvorenika J. M. odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

              Pobijanim rješenjem Županijskog suda u Varaždinu je, na temelju čl. 159.a toč. 2. Zakona o izvršavanju kazne zatvora ("Narodne novine", broj 128/99., 55/00., 59/00.-ispravak, 129/00., 59/01., 67/01.-ispravak, 11/02.-ispravak, 190/03. – pročišćeni tekst, 76/07., 27/08., 83/09., 18/11., 48/11. – Odluka i rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske, 125/11. – Kazneni zakon, 56/13., 150/13. i 98/19. – dalje u tekstu: ZIKZ), odbijen prijedlog Kaznionice u L. za uvjetni otpust zatvorenika J. M. koji je podnesen po službenoj dužnosti u smislu čl. 158.a ZIKZ-a.

 

Protiv tog rješenja žalbu je podnio zatvorenik J. M. osobno "iz svih zakonom dopuštenih razloga", s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske "uvaži žalbu zatvorenika i preinači pobijano rješenje na način da zatvoreniku odobri uvjetni otpust iz gore svih navedenih pozitivnih razloga ili ukine pobijano rješenje i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje."

 

Spis predmeta je, sukladno čl. 495. u svezi s čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje u tekstu: ZKP/08.), koji se u ovom postupku primjenjuje sukladno odredbi čl. 44. st. 2. ZIKZ-a, bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba nije osnovana.

 

Ne slažući se sa zaključkom prvostupanjskog suda, koji je odbio prijedlog za njegov uvjetni otpust podnesen po službenoj dužnosti iz razloga što za sada nije u potpunosti ostvarena svrha kažnjavanja, zatvorenik J. M. u svojoj žalbi apostrofira pozitivne okolnosti koje se odnose na njegov tijek izdržavanja kazne zatvora sadržane u izvješću Kaznionice u L. Zatim ističe da i iz izvješća probacijskog ureda proizlazi da on ima osiguran postpenalni prihvat te, na kraju, da je prvostupanjski sud svoju odluku utemeljio isključivo na činjenici njegove ranije osuđivanosti koja mu je već bila cijenjena otegotnom prilikom izricanja kazne koju sada izdržava, a da pri tome nije uzeo u obzir nijednu drugu pozitivnu okolnost na njegovoj strani.

 

Izloženim žalbenim navodima zatvorenika, međutim, nije s uspjehom dovedena u pitanje pravilnost zaključka prvostupanjskog suda koji je, odlučujući o prijedlogu za  uvjetni otpust zatvorenika J. M. podnesenom po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 158.a ZIKZ-a, uzeo u obzir i ocijenio sve za to odlučne okolnosti u smislu odredbe čl. 59. st. 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15.-ispravak, 101/17., 118/18. i 126/19., dalje: KZ/11-19), a potom pravilno zaključio da do sada izdržana kazna zatvora nije u dovoljnoj mjeri utjecala na zatvorenika u smislu uključivanja u život na slobodi bez rizika od kriminalnog povrata te da je radi postizanja svrhe kažnjavanja nužno da on nastavi s izdržavanjem kazne zatvora. Pri tome je prvostupanjski sud, uz činjenicu zatvorenikove ranije osuđivanosti (u tri navrata zbog kaznenog djela zlouporabe opojnih droga i jedanput zbog kaznenog djela razbojništva), uzeo u obzir i da on nema odobrene izvankaznioničke pogodnosti, da je neizdržani dio kazne zatvora visok u odnosu na ukupno izrečenu kaznu, kao i negativno mišljenje kaznene ustanove o prijedlogu za uvjetni otpust. Stoga žalitelj nije u pravu kada tvrdi da je negativna odluka o prijedlogu za uvjetni otpust utemeljena isključivo na činjenici njegove ranije kaznene osuđivanosti.

 

Prvostupanjski je sud također imao u vidu i one pozitivne, u žalbi zatvorenika posebno apostrofirane, okolnosti koje proizlaze iz izvješća kaznene ustanove u kojoj se zatvorenik nalazi na izdržavanju kazne zatvora, a što sve je navedeno i u obrazloženju pobijanog rješenja, kao i okolnost da on ima osiguran postpenalni prihvat. Međutim, u konkretnom slučaju prevladali su značaj i brojnost onih okolnosti zbog kojih je prvostupanjski sud, po ocjeni ovoga suda, pravilno zaključio da na strani zatvorenika još uvijek nije ostvarena svrha kažnjavanja.

 

Naime, kada se uz sve ono što je već navedeno u obrazloženju pobijanog rješenja, zbog čega se isto ovdje neće nepotrebno ponavljati, ima u vidu i to da iz izvješća Kaznionice u L. proizlazi i to da je kod zatvorenika prisutan antisocijalni poremećaj ličnosti uz dosta emocionalno nestabilnih značajki, da je kriminaliziran, da ne izražava kajanje ni grižnju savjesti zbog kaznenih djela koja je počinio, da ne preuzima osobnu odgovornost te je vrlo projektivan, impulzivan, niske samokontrole, socijalno neprilagođen, s izraženim problemima u odnosima s drugim ljudima, da ovo kazneno djelo nekritički priznaje (što sve proizlazi iz dijagnostičkih podataka za zatvorenika), kao i to da je rizik od kriminalnog povrata izrazito visoko vjerojatan, dok je rizik od ozbiljne štete prema drugima procijenjen visokim, i prema ocjeni ovoga suda, na strani zatvorenika još uvijek nije ostvarena svrha kažnjavanja propisana odredbom čl. 41. KZ/11-19 te je radi njezina ostvarenja nužno da zatvorenik nastavi s izdržavanjem kazne zatvora.

 

Na kraju valja reći da je upitna i istinitost žalbenih tvrdnji zatvorenika da je "svjestan da za počinjeno mora snositi posljedice te je prihvatio kaznu" budući da iz izvješća kaznene ustanove u kojoj izdržava kazne zatvora proizlazi da kazneno djelo nekritički priznaje, dok izrečenu kaznu smatra previsokom.

 

Kako, dakle, žalbom zatvorenika J. M. nije s uspjehom dovedena u pitanje pravilnost pobijanog rješenja, a ni njegovim ispitivanjem sukladno odredbi čl. 494. st. 4. ZKP/08. nije utvrđeno da bi bila počinjena ni neka od povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju čl. 494. st. 3. toč. 2. ZKP/08., odlučeno kao u izreci ovoga rješenja.

 

Zagreb, 30. studenog 2020.