- 1 -              II Kž 492/2020-4

 

 

 

 

 

Broj: II Kž 492/2020-4

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ane Garačić kao predsjednice vijeća te dr. sc. Zdenka Konjića i Perice Rosandića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivone Horvatić kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog G. B., zbog kaznenog djela iz članka 110. u vezi članka 34. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. - ispravak, 101/17. i 118/18. - dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Rijeci od 2. studenog 2020. broj Kv I-368/2020-7 (K-12/2020), o produljenju istražnog zatvora u tijeku postupka nakon podignute optužnice, u sjednici održanoj 30. studenog 2020.,

 

r i j e š i o   j e :

 

Žalba optuženog G. B. odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Rijeci, u tijeku postupka nakon podignute optužnice protiv optuženog G. B., zbog kaznenog djela ubojstva u pokušaju iz članka 110. u vezi članka 34. stavka 1. KZ/11., na temelju članka 127. stavka 4. i članka 131. stavka 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.), produljen je istražni zatvor protiv optuženika iz zakonske osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08., u koji mu je uračunato vrijeme uhićenja i ono provedeno u istražnom zatvoru od 9. lipnja 2019. pa nadalje.

 

Protiv navedenog rješenja žalbu je podnio optuženik po branitelju, odvjetniku G. M., s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači i ukine istražni zatvor.

 

Žalba nije osnovana.

 

Optuženik, kao i u ranijim žalbama, ističe da je dosadašnjim boravkom optuženika u istražnom zatvoru povrijeđeno načelo razmjernosti. Navodi da je sud nepravilno razmotrio razloge odlučne za procjenu tog načela zato što se, prema aktualnoj praksi sudova u Republici Hrvatskoj, za ovakvu inkriminaciju izriču kazne u rasponu od dvije do četiri godine zatvora, a da u konkretnoj situaciji cijeli niz okolnosti idu u prilog optuženiku. Slijedom navedenog, smatra da je prvostupanjski sud trebao cijeniti odnos lišenja slobode prema pretpostavljenoj, a ne propisanoj kazni, dakle odnos između trajanja istražnog zatvora od 9. lipnja 2019. i najnepovoljnije varijante za optuženika, koja, prema žalbi, iznosi dvije do tri godine zatvora. Također osporava namjeru optuženika da inkriminirane zgode liši života žrtvu-oštećenika.

 

U odnosu na pitanje subjektivnog elementa koji se problematizira na kraju žalbe, potrebno je navesti da se prilikom produljenja mjere istražnog zatvora ispituje relevantan stupanj vjerojatnosti da je počinjeno kazneno djelo navedeno u optužnici i da vijeće koje je produljilo istražni zatvor, kao i drugostupanjski sud prilikom razmatranja pravilnosti takve odluke, nisu ovlašteni ulaziti u prihvatljivost dokaza te ih ocjenjivati u smjeru propitivanja kaznene odgovornosti. Odluku o tome ovlašteno je donijeti jedino raspravno vijeće u kontradiktornom dokaznom postupku, kada će obrana imati prilike ponoviti ove svoje argumente.

 

Također su neosnovani žalbeni navodi koji prejudiciraju visinu buduće izrečene kazne smatrajući da ista sa stanovišta razmjernosti ne opravdava daljnje zadržavanje optuženika u istražnom zatvoru (koji do sada traje 1 godinu 5 mjeseci i 21 dan). Naime, ovaj sud se priklanja stavu prvostupanjskog suda da još nije povrijeđeno, a niti ugroženo načelo razmjernosti iz članka 122. stavka 2. ZKP/08. prema kojem je potrebno voditi računa o razmjeru između težine kaznenog djela, kazne koja se, prema podacima kojima raspolaže sud, može očekivati i potrebe trajanja istražnog zatvora. Žalbeno tumačenje jednog od kriterija - očekivane kazne i njezine buduće visine u okviru od dvije do četiri godina zatvora, nije prihvatljivo. Naime, predviđanje tako uskog raspona kazne bi u sebi, makar posredno, sadržavalo usmjerenje raspravnom sudu koju kaznu bi optuženiku valjalo izreći, a također bi podrazumijevalo prejudiciranje ishoda ovog postupka i odluke o kaznenoj odgovornosti, čime bi se vrijeđalo načelo presumpcije nevinosti kao jedno od temeljnih načela kaznenog postupka.

 

Stoga žalbenim navodima optuženog G. B. nije dovedena u pitanje pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja, a ispitivanjem pobijanog rješenja sukladno odredbi članka 494. stavka 4. ZKP/08. nije utvrđeno da bi bila počinjena neka od povreda na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Slijedom navedenog i na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

 

Zagreb, 30. studenog 2020.