Poslovni broj: 57 Pž-3240/2018-2

1

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 57 Pž-3240/2018-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Božene Zajec, predsjednice vijeća, Mirte Matić, sutkinje izvjestiteljice i Nikoline Mišković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Đ. Đ. G. d.d. iz S. B., dr. M. B. 1, OIB …, kojeg zastupa punomoćnica J. L., odvjetnica u S. B., protiv tuženika G. S. B., Č. paviljon, V. 1, OIB …, kojeg zastupa punomoćnica I. Đ. V., odvjetnica u S. B., radi utvrđenja pogrešnim upisa uknjižbe prava vlasništva i brisanja upisa i utvrđenja prava vlasništva, vrijednost predmeta spora: 500.000,00 kn, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Trgovačkog suda u Osijeku, Stalne službe u Slavonskom Brodu poslovni broj P-276/2016-29 od 11. travnja 2018., u sjednici vijeća održanoj 27. studenog 2020. p r e s u d i o j e

I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Osijeku, Stalne službe u Slavonskom Brodu poslovni broj P-276/2016-29 od 11. travnja 2018., u točki I. njezine izreke i u točki V. izreke.

II. Ukida se presuda Trgovačkog suda u Osijeku, Stalne službe u Slavonskom Brodu poslovni broj P-276/2016-29 od 11. travnja 2018. u točkama II., IV. i VI. njezine izreke i tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Trgovački sud u Osijeku, Stalne službe u Slavonskom Brodu je odbio tužbeni zahtjev radi utvrđenja pogrešnog upisa uknjižbe prava vlasništva tuženika na nekretninama pobliže označenim u izreci presude, proveden temeljem raspravnog zapisnika sastavljenog u postupku obnove zemljišne knjige za k.o. Brod koji je proveden pod poslovnim brojem R1-27/1986 na način de se briše pravo vlasništva tuženika uz istovremeni upis prava vlasništva tužitelja ( točka I. izreke), prihvatio alternativni tužbeni zahtjev u dijelu kojim se utvrđuje se da je tužitelj stekao pravo vlasništva na nekretninama označenim u izreci presude što je tuženik dužna priznat (točka II. izreke) i odbio alternativni tužbeni zahtjev u dijelu kojim se utvrđuje se da je tužitelj dužan za nekretnine označene u točki II. izreke presude    izdati valjanu tabularnu ispravu podobnu za upis prava vlasništva (točka III. izreke) naložio tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu 8.800,00 kn (točka IV. izreke), odbio tužiteljev zahtjev radi naknade troškova postupka u iznosu od 13. 445,00 kn (točka V. izreke) i odbio tuženikov zahtjev radi nadoknade troškova postupka u iznosu od 12. 225,00 kn (točka VI. izreke).

 

U obrazloženju presude sud u bitnome, navodi da je ocjenom izvedenih dokaza da je tuženik u zemljišnoj knjizi Općinskog suda Slavonski Brod upisan kao vlasnik spornih nekretnina. Tužitelj je kod nadležnog tijela uprave CERP Zagreb ishodio dopunu postupka pretvorbe za nekretnine koje su predmet ovog postupka, te ih unio u popis nekretnina za postupak procjene vrijednosti društvenog kapitala. Tužitelj je rješenjem Općinskog suda poslovni broj Rz-248/13 od 7. travnja 2014. odbijen s prigovorom u postupku obnove zemljišne knjige jer nije dostavio između ostalog dokaz da je predmetnu nekretninu unio u vrijednost procijenjenog društvenog kapitala, iako je čestica 2507 (neboder broj 1 na naselju Slavonija I u Slavonskom Brodu) iz zk uloška 12073, poduložak 2 Sl. Brod 2 udio 1/44 prema nalazu i mišljenju vještaka obuhvaćena rješenjem CERP-a od 30.studenoga 2015., a kojim stambenim prostorom je raspolagao tužitelj dajući ga na korištenje. Primjenom čl. 129. Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13 i 60/13; dalje: ZZK) sud je ocijenio da nisu ispunjeni zakonom propisani uvjeti pogrešnog upisa nositelj knjižnog prava kojemu je povrijeđeno pravo uknjižbom, nije dokazao da je on ili njegov prednik bio nositelj knjižnog prava koje mu je spornom uknjižbom povrijeđeno, a niti da je tuženik uknjižio svoje pravo izvodeći ga iz uknjiženog, ali neistinitog prava prednika.

 

              Naime, radi se o brisovnoj tužbi gdje tužitelj mora biti upisan kao nositelj knjižnog prava u zemljišnim knjigama, što tužitelj nije bio jer je bila upisana općina Slavonski Brod. U odnosu na alternativni tužbeni zahtjev tužitelj se poziva na činjenicu dugogodišnjeg posjeda kao temelj za stjecanje prava vlasništva i činjenicu građenja predmetne nekretnine. Što se tiče navoda da je tužitelj stekao građenjem pravo vlasništva isti navodi nisu relevantni, jer u vrijeme građenja sustav društvenog vlasništva nije poznavalo institut stjecanja prava vlasništva građenjem na društvenom vlasništvu. Iz provedenog geodetskog vještačenja utvrđeno je da se radi o stanu koji se nalazi u zgradi broj 10 u Naselju Slavonija, koja zgrada ima 44 etaže koje su povezane s knjigom položenih ugovora i upisane u suvlasništvo etažnih vlasnika kupaca nekretnina – stanova koji su imali stanarsko pravo, a samo predmetna etažna jedinica je upisana na ime tuženika kao pravnog sljednika Općine Slavonski Brod jer je to jedinica lokalne samouprave na čijem je teritoriju zgrada. U odnosu na stjecanje vlasništva temeljem Zakona po osnovi dosjelosti stjecanje prava vlasništva na spornim nekretninama u društvenom vlasništvu ne računa vrijeme posjedovanja proteklo do 8. listopada 1991., ali od tog dana, kao dana početka roka za dosjelost do podnošenja tužbe dana 23. svibnja 2014. je protekao zakonom propisani rok za stjecanje prava vlasništva posjednika nepokretne stvari dosjelošću, jer je taj rok od 20 godina istekao dana 9. listopada 2011., pa je istekom tog roka tužitelj po Zakonu postao vlasnikom predmetne stvari. To što je tuženik upisan kao vlasnik u zemljišnim knjigama, ne znači da je na takav način i postao vlasnikom jer je upis u zemljišnim knjigama način stjecanja vlasništva samo na temelju valjanog pravnog posla, a tuženik i ne tvrdi da je imao kakav ugovor, nego je utvrđeno da je upisan kao vlasnik u ispravnom postupku. Stoga ne dolazi do primjene čl. 159 st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, jer nije utvrđeno da bi tuženik postao vlasnikom, pa je rok za dosjedanje 20 godina, a ne 40 godina.

 

 

Stoga sud utvrđuje da je dana 9. listopada 2011. godine tužitelj postao vlasnikom predmetnih nekretnina temeljem čl. 159 st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12; dalje: ZV) i čl. 160 st. 1. u vezi s čl. 129. i 130. ZOVDSP-a. Iz navedenog razloga je usvojen alternativno postavljeni tužbeni zahtjev. Stoga, nije bilo odlučno utvrditi da je tužitelj stekao prava vlasništva prevođenjem u vlasništvo prava korištenja po čl. 390.a ZOVDSP-a, jer je 2015. godine, kada je tužitelj ishodio rješenje CERP-a tužitelj već bio vlasnik predmetne nekretnine. O troškovima postupka odlučeno je primjenom čl. 154. st. 3. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 – pročišćeni tekst i 25/13 i 70/19; dalje: ZPP).

 

Tužitelj je podnio žalbu protiv točaka I. i V. izreke, u bitnome navodi da je presuda zahvaćena bitnom povredom odredaba postupka navodi da se iz rješenja CERP-a od 30. studenog 2015. proizlazi da je tužitelj u postupku pretvorbe u temeljni kapital unio i sporni stan i stekao pravo vlasništva na spornom stanu i primjenom čl. 390.a i primjenom čl. 364. st. 6. ZV-a. U slučaju da je tužitelj raspolagao dokazom o upisanom pravu korištenja ne bi pokretao ovaj parnični postupak nego bi odmah podnio prijedlog sa svim dokazima zk odjelu i zatražio izravni upis svoga prava vlasništva. Stoga je sud trebao primijeniti odredbu čl. 364. st. 6. ZV-a utvrditi tužitelja vlasnikom sporne nekretnine. Traži naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 1.250,00 kn.

Tužitelj je podnio žalbu protiv točaka I. i IV. izreke, u bitnome navodi da je presuda zahvaćena bitnom povredom odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer nisu izneseni valjani razlozi u pogledu tužiteljevog posjeda nekretnine od 1991. godine na temelju kojih sud zaključuje da je tuženik vlasništvo dosjelošću stekao protekom 20 godina, prema čl. 159. st. 4. ZOVDSP-a, točnije 2011. godine. Razlozi zbog kojih u konkretnom slučaju nije primijenjen rok od 40 godina iz čl. 159. st. 4. ZOVDSP-a uopće nije valjano iznesen. Traži naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 3.906,25 kn.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Tužiteljeva žalba je djelomično osnovana.

Tuženikova žalba je osnovana.

Pobijana presuda je ispitana, na temelju odredaba čl. 365. st. 1. i 2. ZPP-a, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. tog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je našao da je presuda zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a ali su u odnosu na točku I. i V. izreke ispunjene pretpostavke za donošenje presude iz čl. 373.a ZPP-a, dok je u odnosu na točku II. izreke te pretpostavke nisu ispunjene.

Predmet spora su tužiteljevi zahtjevi za utvrđenje pogrešnim upisa uknjižbe prava vlasništva tuženika na predmetnim stanovima i brisanja toga upisa, prenesenog iz dotad postojeće zemljišne knjige u novu zemljišnu knjigu u postupku obnove zemljišnih knjiga. Tužiteljev prigovor u otvorenom ispravnom postupku je odbijen pa je upućen na podnošenje ove tužbe za ispravak u roku od 30 dana.

 

Predmet spora je i tužiteljev podredni, eventualno kumulirani zahtjev za utvrđenje prava vlasništva koje tužitelj zahtijeva s osnove pretvorbi društvenog vlasništva, dosjelosti i stjecanju prava vlasništva građenjem.

 

Iz spisa proizlazi i da je; tužiteljev pravni prednik izgradio predmetne stanove 1970. godine; stan na 82. etaži predmetne zgrade od 1970. pa do podnošenja tužbe bio u posjedu tužiteljevog pravnog prednika i tužitelja; od vremena izgradnje predmetnih stanova pa sve do 1991. na predmetnoj nekretnini bilo upisano društveno vlasništvo s pravom korištenja Državnog sekretarijata za narodnu obranu, od 1991. godine na predmetnoj nekretnini bilo najprije upisano društveno vlasništvo s pravom korištenja pravnog prednika tuženika, a zatim pravo vlasništvo tuženika.

Prvostupanjski sud je, u bitnom, ocijenio tužbeni zahtjev neosnovanim jer tužitelj nikada nije bio upisan kao nositelj knjižnog prava na predmetnoj nekretnini pa tako niti kao nositelj prava upravljanja, korištenja i raspolaganja u smislu odredaba čl. 390.a ZV-a. Što se tiče navoda da je tužitelj i građenjem stekao pravo vlasništva, prvostupanjski sud je istaknuo da u vrijeme građenja nije postojao institut stjecanja prava vlasništva građenjem na društvenom vlasništvu, te je stoga tužitelj mogao biti samo nepošteni graditelj koji nije mogao steći pravo vlasništva. Sud je utvrdio stjecanje prava vlasništva na temelju dosjelosti primjenom prema čl. 159. st. 4. ZOVDSP-a primjenjući rok za dosjedanje 20 godina, a ne 40 godina.

 

Neosnovano žalitelj navodi da je prvostupanjski sud propustio primijeniti odredbu čl. 364. st. 6. ZV-a prema kojoj tvrdi da su ispunjene pretpostavke za stjecanje njegovog prava vlasništva predmetnih nekretnina upisom u zemljišnu knjigu na temelju odluke suda, budući da je bio izvanknjižni nositelj prava korištenja na tim nekretninama u društvenom vlasništvu.

To iz razloga jer se odredbe čl. 360. do 365. ovog Zakona ne odnose se na stvari na kojima su pravo upravljanja, korištenja i raspolaganja imale bivše društvene i društveno- političke organizacije, na stvari koje nisu unesene u društveni kapital pravnih osoba u postupku pretvorbe na temelju Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća, te na stvari pravnih osoba u društvenom vlasništvu sa sjedištem na prije okupiranom, a sada oslobođenom području Republike Hrvatske (čl. 390. ZV-a).

Naime, iz prethodno izloženog proizlazi da je pravo korištenja na ovoj nekretnini imala društveno-politička organizacija – Državni sekretarijat za narodnu obranu, dok protivno navodima koje tuženik iznosi i u žalbi, iz rješenja CERP-a od 30. studenog 2015., ne proizlazi ni da je tužiteljev pravni prednik imao izvanknjižno pravo korištenja na predmetnoj nekretnini, a niti da su predmetni stanovi ili zemljište u postupku pretvorbe po nadležnom tijelu bili iskazani u kapitalu društva tužitelja. U rješenju je iskazana samo ukupna vrijednost procijenjenih stanova, a što nije dostatno za utvrđenje postojanja navedenih kumulativnih pretpostavki propisanih odredbama čl. 390.a ZV-a.

No, osim toga, tužitelj tijekom prvostupanjskog postupka nije ni naveo niti dokazao (valjani) pravni temelj s osnove kojega je njegov pravni prednik stekao izvanknjižno pravo korištenja na ovoj nekretnini na kojoj je bilo upisano društveno vlasništvo s pravom korištenja Državnog sekretarijata za narodnu obranu već je, suprotno tome, u tužbi tvrdio je stekao    pravo vlasništva građenjem i dosjelošću. Zato je, primjenom čl. 221.a ZPP-a, trebalo zaključiti da valjani pravni temelj stjecanja izvanknjižnog prava korištenja tužiteljevog pravnog prednika na predmetnim nekretninama, nije postojao, pa već iz toga proizlazi da tužiteljev pravni prednik nije imao ni izvanknjižno pravo korištenja na predmetnim nekretninama.

Zato žalitelj nije stekao pravo vlasništva na spornim nekretninama pretvorbom društvenog vlasništva niti primjenom odredaba čl. 390.a ZV-a.

Pogrešno je pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da u vrijeme građenja predmetne nekretnine, 1970. godine, nije postojao institut stjecanja prava vlasništva građenjem na društvenom vlasništvu, zbog čega su također u pobijanoj presudi izostali razlozi o odlučnim činjenicama.

Naime, kada je nekretnina bila u režimu društvenog vlasništva nije bilo prepreke stjecati pravo vlasništva građenjem bilo sukladno pravnom pravilu 418. Općeg građanskog zakonika koji se primjenjuje temeljem Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. („Narodne novine“ broj 73/91) i čiji je sadržaj, u biti, identičan čl. 153. ZV-a, bilo sukladno odredbama čl. 24. - 26. ZOVO-a – ovisno o vremenu građenja. Dakle, s obzirom na to da je predmetna nekretnina sagrađena tijekom 1970. godine, tužitelj bi stekao pravo vlasništva na njoj, ako je vlasnik zemljišta (odnosno nositelj prava korištenja na zemljištu u društvenom vlasništvu) znao za građenje, a nije mu bez odgode zabranio daljnju gradnju kao poštenom graditelju.

Tuženik je još u odgovoru na tužbu naveo da je tužitelj bio nepošten graditelj pa je tužitelj, primjenom čl. 219. ZPP-a, trebao dokazati suprotno – da je bio pošten graditelj. Tužitelj to nije učinio, a niti je na tu okolnost predložio izvođenje bilo kakvih dokaza, pa je, primjenom čl. 221.a ZPP-a, valjalo zaključiti da je bio nepošten graditelj. Stoga nije stekao pravo vlasništva niti građenjem.

U odnosu na dio alternativno postavljenog tužbenog zahtjeva kojim tužitelj zahtijeva izdavanje tabularne isprave podobnu za upis prava vlasništva sud je pravilno odbio tužbeni zahtjev u tom dijelu (točka V. izreke) jer je pravilno utvrdio da dosjelošću pravo vlasništva stječe originalno, pa će tužitelju biti dovoljna presuda na utvrđenje prava vlasništva za uknjižbu u zemljišnu knjigu.

Slijedom svega navedenog, valjalo je, primjenom čl. 373.a ZPP-a i čl. 368. st. ZPP-a odlučiti kao pod točkom I. izreke ove presude.

U odnosu na prihvaćen alternativni tužbeni zahtjev u točki II. izreke valja istaknuti da se u rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, ne računa se vrijeme posjedovanja proteklo prije 8. listopada 1991., jer je do tog datuma odredbom čl. 29. ranijeg Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91; dalje: ZOVO) bilo zabranjeno stjecanje prava vlasništva dosjelošću na stvari u društvenom vlasništvu. Zbog izričite zakonske zabrane takvog stjecanja prije stupanja na snagu tog Zakona, bez pravnih je posljedica u odnosu na pravo vlasništva ostala činjenica da je tužitelj tu nekretninu od 1970. godine držao u posjedu.

Naime, Zakonom o izmjenama i dopunama ZV-a („Narodne novine“, broj 114/01) dopunjen je čl. 388., tako da je odredbom novog st. 4. propisano da se u rok za    stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, ne računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije tog dana. Kako se tužitelju u rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na spornoj nekretnini, koja je na dan 8. listopada 1991. bila u društvenom vlasništvu, ne računa vrijeme posjedovanja proteklo prije tog dana, a od 8. listopada 1991. do dana podnošenja tužbe 7. svibnja 2015. proizlazi da nije protekao zakonom propisani rok od 40 godina za stjecanje prava vlasništva ove nekretnine u vlasništvu jedinice lokalne samouprave dosjelošću, proizlazi da tužitelj nije mogao steći vlasništvo te nekretnine niti kroz institut dosjelosti.

Međutim, sud je utvrdio da u konkretnom slučaju ne dolazi do primjene propisanog roka od 40 godina već roka od 20 godina koji je istekao dana 9, listopada 2011., pa je istekom tog roka tužitelj po zakonu postao vlasnikom predmetne stvari. Obrazloženje suda u dijelu u kojem utvrđuje da činjenica što je „tuženik upisan kao vlasnik u zemljišnim knjigama, ne znači da je na takav način i postao vlasnikom jer je upis u zemljišnim knjigama način stjecanja vlasništva samo na temelju valjanog pravnog posla, a tuženik i ne tvrdi da je imao kakav ugovor, nego je utvrđeno da je upisan kao vlasnik u ispravnom postupku“ je nejasno i nerazumljivo jer sud nije utvrdio tko je u sporno vrijeme bio vlasnik nekretnine.

Ta činjenica je odlučna za primjenu čl. 159. st. 3 ZOVDSP-a i primjene roka za dosjedanje jer se rok od 20 godina može primijeniti samo ako se ne radi o nekretnini u vlasništvu Republike Hrvatske ili lokalne samouprave, odnosno Crkve. S obzirom na to da sud nije uopće utvrdio tko je bio vlasnik nekretnine u sporno vrijeme presuda je u tom dijelu zahvaćena bitnom povredom odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a i ne može se ispitati.

S obzirom da odluka o troškovima postupka sadržana u pobijanim točkama IV. i VI. izreke ovisi o odluci o glavnoj stvari i ona je ukinuta.

Zato je presude trebalo ukinuta u točkama II., IV. i VI. izreke i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje na temelju čl. 369. st. 1. ZPP-a.

 

U nastavku postupka prvostupanjski sud će otkloniti bitne povrede odredba postupka i utvrditi odlučne činjenice potrebne za pravilnu primjenu odredbe čl. 159. st. 3 ZOVDSP-a i odlučiti i o troškovima postupka, uključujući i troškove nastale povodom tuženikove žalbe (čl. 166. ZPP-a).

Zagreb, 27. studenog 2020.

Predsjednica vijeća

Božena Zajec