Poslovni broj: 57 Pž-1648/2018-3

 

1

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

 

 

Poslovni broj: 57 Pž-1648/2018-3

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ružice Omazić, predsjednice vijeća, Mirte Matić, sutkinje izvjestiteljice i Božene Zajec, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Š. d.d., Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik M. M., odvjetnik u Z., protiv tuženika K.-K. A. d.o.o., Z., OIB ..., radi naknade štete u iznosu od 2.878.858,97 kn, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1421/2015 od 20. studenoga 2017., u sjednici vijeća održanoj 27. studenoga 2020.

 

p r e s u d i o  j e

 

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1421/2015 od 20. studenoga 2017. u točkama I. i II. izreke.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom Trgovački sud u Zagrebu je odbio kao neosnovan tužiteljev zahtjev radi isplate iznosa od 2.878.858,97 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, (točka I. izreke), naložio tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od

35.987,50 kn (točka II. izreke) i odbio tuženikov zahtjev radi nadoknade troškova parničnog postupka u iznosu od 72.600,00 kn (točka III. izreke).

 

U obrazloženju presude prvostupanjski sud navodi da među strankama nije sporno da je sud 4. srpnja 2003. sud donio rješenje poslovni broj R1-227/2003 kojim je radi osiguranja novčane tražbine tuženika u iznosu od 1.462.430,30 kn sa zateznim kamatama od 25. veljače

2003. i ovršnih troškova u iznosu od 23.202,40 kn, odredio prethodnu mjeru i to zabranom bankama da protivniku osiguranja ili trećoj osobi isplati predmetni iznos za koji je određena prethodna mjera; da je u postupku poslovni broj P-1293/2013 od 22. studenoga 2013. donesena pravomoćna i ovršna presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev tuženika u cijelosti; da je rješenjem suda od 17. travnja 2015. obustavljen postupak osiguranja prethodnom mjerom i ukinute sve provedene radnje te je Hrvatska narodna banka 29. travnja 2015. odblokirala iznos od 1.564.667,16 kn koji je bio blokiran 11. srpnja 2003. na temelju rješenja od 4. srpnja 2003. Na okolnost sporne činjenice tuženikove odgovornosti za štetu sukladno čl.

338. st. 3. i 4. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12, 25/13 i 93/14; dalje: OZ) sud je utvrdio da se radi o objektivnoj odgovornosti koja je nastala kao posljedica sudske odluke koja je donesena na prijedlog tuženika, pa ona nije protupravna. Osim toga, tužitelj je bio dužan sukladno čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08

i 125/11; dalje: ZOO) dokazati da mu je šteta nastala bilo da je došlo do umanjenja njegove imovine (obična šteta) ili do sprječavanja njezina povećanja (izmakla korist) a sve kao posljedica blokade predmetnih novčanih sredstava jer blokirana novčana sredstva ne znači automatizmom da tužitelj ima pravo na naknadu štete u visini zakonskih zateznih kamata, odnosno da je to upravo visina štete, budući da i sam tužitelj u tužbi navodi da mu je nastala šteta najmanje u visini zakonskih zateznih kamata, ali tužitelj uopće ne navodi koja mu je to točno šteta nastala. O troškovima postupka odlučeno je primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

 

Protiv presude tužitelj je podnio žalbu, navodeći, u bitnome, da je presuda zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer ne sadrži valjane razloge o odlučnim činjenicama na okolnost dokazivanja nastanka štete pored nesporne činjenice da je tuženik više od 12 godina bio onemogućen raspolagati blokiranim sredstvima u iznosu do 1.564.667,16 kn. U protivnom, tuženik je tim sredstvima mogao slobodno raspolagati, posljedično čemu je nejasno utvrđenje suda na okolnost dokazivanja visine štete u vidu zakonskih zateznih kamata. Zbog navedenog je sud pogrešno primijenio odredbu čl. 383. st. 3. i 4. OZ-a i čl. 1046. ZOO-a jer u ovom slučaju nije trebalo dokazivati ni štetnu radnju niti protupravnost.

 

U odgovoru na žalbu tuženik osporava žalbene navode.

 

Žalba nije osnovana.

 

Pobijana presuda ispitana je na temelju odredaba čl. 365. st. 2. ZPP-a, u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13., i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

 

Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 2.878.858,97 kn s osnove naknade štete koja mu je nastala provedbom sudske odluke rešenja o određivanju prethodne mjere poslovni broj R1-227/2003.

 

U tijeku postupka nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti pa tako niti povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju tuženik upire u žalbi.

 

Iz podataka u spisu proizlazi da tužitelj zahtijeva naknadu štete jer su mu odlukom suda o određivanju prethodne mjere radi osiguranja novčane tražbine tuženika, 11. srpnja 2003. blokirana sredstva u iznosu od 1.564.667,16 kn, a nakon što je u postupku poslovni broj P-1293/2013 22. studenoga 2013. donesena pravomoćna i ovršna presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev tuženika u cijelosti, sud je rješenjem od 17. travnja 2015. obustavio postupak osiguranja prethodnom mjerom i ukinuo sve provedene radnje te su 29. travnja 2015. odblokirana novčana sredstva. Utuženi iznos predstavlja uglavničenu zakonsku zateznu kamatu na iznos od 1.564.667,16 kn za razdoblje od 11. srpnja 2003. do 29. travnja 2015.

 

Iz podataka u spisu proizlazi da odlučne činjenice među strankama nisu sporne već je sporno da li tuženikova odgovornost za štetu na temelju čl. 338. st. 3. i 4. Ovršnog zakona podrazumijeva dokazivanje pretpostavki odgovornosti za štetu, između ostalog i protupravnosti.

 

Člankom 338. st. 3. i 4. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 112/12, 25/13 i 93/14; dalje: OZ) je propisano da će u slučajevima iz st. 1. t. 2., 3. i 4. te st. 2. čl. 338. OZ-a troškove prouzročene određivanjem i provedbom prethodne mjere predlagatelj osiguranja nadoknaditi protivniku osiguranja (st. 3.). U slučajevima iz st. 3. ovog članka protivnik osiguranja može protiv predlagatelja osiguranja tražiti naknadu štete u postupku osiguranja najkasnije u roku od 30 dana od dovršetka postupka, a nakon toga u parnici (st. 4.). U postupku osiguranja postojanje i visinu štete iz st. 4. ovog članka utvrđuje sud rješenjem, na prijedlog protivnika osiguranja (st. 5.).

 

Prvostupanjski sud je na okolnost sporne činjenice zauzeo pravilno stajalište da se radi o posebnoj objektivnoj odgovornosti za štetu i tužitelj nije oslobođen obveze dokazivanja pretpostavke protupravnosti koja, u ovom slučaju, nije ispunjena. Uzevši u obzir da se radi o posebnom slučaju odgovornosti za štetu kada šteta može nastati upravo kao posljedica sudske odluke koja je donijeta na prijedlog stranke, u konkretnom slučaju ne postoji protupravnost niti štetna radnja tuženika. Naime štetna radnja, blokada sredstava tužitelja, nastala je kao posljedica sudske odluka koja je donesena na prijedlog tuženika i ona nije protupravna budući je odluka o blokadi sredstava donesena od strane suda u za to propisanom postupku, a ne tuženika.

 

Zbog navedenog žalbeni navodi istaknuti na okolnost visine štete nisu odlučni za ispitivanje pobijane presude.

 

Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je pravilnom primjenom čl. 338. st. 3. i 4. OZ-a i čl. 1046. ZOO-a pravilno odbio tužbeni zahtjev.

 

Žalbenim navodima žalitelj, u biti, ponavlja sve navode iznesene tijekom prvostupanjskog postupka na okolnost kojih je prvostupanjski sud dao jasne i valjane razloge koje prihvaća i ovaj sud.

 

Odluka o troškovima postupka pravilna je i zakonita kako po osnovi tako i po visini.

 

Slijedom navedenog, tužiteljeva žalba je odbijena i pobijana presuda potvrđena (čl. 368. st. 1. ZPP-a).

 

Zagreb, 27. studenoga 2020.

 

Predsjednica vijeća

Ružica Omazić, v.r.