Poslovni broj: 53 Pž-4533/2020-2

1

REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 53 Pž-4533/2020-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Ružica Omazić, u pravnoj stvari tužitelja H. C. d.o.o., OIB ..., Z., kojeg zastupa punomoćnik M. D., odvjetnik iz O. društva D. i P. d.o.o. iz Z., protiv tuženika S. S..A, W., B. B., Poljska, radi isplate iznosa od 3.399.292,80 kn, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-69/2020-3 od 29. svibnja 2020., 27. studenog 2020.

r i j e š i o j e

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-69/2020-3 od 29. svibnja 2020.

Obrazloženje

Rješenjem poslovni broj P-69/2020-3 od 29. svibnja 2020. Trgovačkog suda u Zagrebu oglasio se stvarno nenadležnim (točka 1. izreke), ukinuo je Europski platni nalog poslovni broj P-eu 93/2019 od 13. studenog 2019. (točka 2. izreke) i odbacio je tužbu.

Prvostupanjski sud je tako odlučio pozivom na odredbu čl. 16. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/90; dalje: ZPP) u vezi s čl. 49. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja („Narodne novine“ broj 53/91 i 88/01), budući da je utvrdio da su se stranke u Ugovoru broj 490, iz kojeg proizlazi predmetna tražbina, sporazumjele da će sporove rješavati sporazumno i ako ne pronađu rješenje u roku od 30 dana od dana pisane obavijesti svake od stranaka, tada će sporni slučaj podnijeti sudu nadležnom prema registriranom sjedištu zakupnika, te da bi to u ovom slučaju bio sud prema sjedištu tuženika odnosno sud u Wroclawu u Poljskoj.

Protiv navedenog rješenja pravodobnu žalbu je podnio tužitelj zbog svih zakonom
dopuštenih razloga. U žalbi u bitnom navodi kako je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo jer se Zakon o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja prestao primjenjivati kada su stranke članice Europske unije, što je ovdje slučaj. Ističe nadalje da je s obzirom na činjenicu da su i tužitelj i tuženik pravne osobe sa sjedištem u Europskoj uniji u ovom postupku trebalo primijeniti Uredbe Europske unije i to Uredbu br. 1896/2006 o uvođenju postupka za europski platni nalog i Uredbu (EZ) br. 44/2001 (Uredbu Bruxelles I).

Smatra da je u skladu s čl. 27. i čl. 28. Uredbe Bruxelles I sud trebalo oglasi svoju nenadležnost i ustupiti predmet drugom stvarno nadležnom sudu u Republici Poljskoj.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba nije osnovana.

Pobijano rješenje je ispitano sukladno odredbama članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11: dalje: ZPP) u vezi s člankom 381. Zakona o parničnom postupku u granicama razloga navedenih u žalbama, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

Iz obrazloženja pobijanog rješenja i podataka u spisu proizlazi da je tužitelj 5. srpnja 2019. podnio Trgovačkom sudu u Zagrebu zahtjev za izdavanje europskog platnog naloga i da je sud izdao Europski platni nalog poslovni broj P-eu-93/2019 od 13. studenog 2019. sukladno Uredbi (EZ) br. 1896/2006 Europskog parlamenta i Vijeća o uvođenju postupka za europski platni nalog (dalje u tekstu: Uredba o europskom platnom nalogu). Tuženik je podnio izjavu o prigovoru pa je postupak na temelju odredbe članka 17. stavka 1. Uredbe o europskom platnom nalogu nastavljen pred nadležnim sudom u skladu s pravilima za obični građanski postupak. Tuženik je u prigovoru istaknuo prigovor nenadležnosti s obzirom na to da se računi koje je tužitelj naveo u zahtjevu za europski platni nalog odnose na plaćanje zakupnine na temelju Ugovora o zakupu (vagona za ugljen) broj 460, kojim su se u članku 12. točki 4. stranke obvezale sporove rješavati sporazumno i ako ne pronađu rješenje u roku od 30 dana od datuma pisane obavijesti svake od stranaka, tada će sporni slučaj podnijeti na rješavanje sudu nadležnom prema registriranom sjedištu zakupnika, a to je sud u Wroclavu u Poljskoj. Budući da je ugovorena nadležnost suda u Republici Poljskoj prvostupanjski sud je odlučio kao u izreci pobijanog rješenja.

Tužitelj ne osporava da su parnične stranke ugovorile prorogaciju nadležnosti odnosno nadležnost suda prema sjedištu tuženika, a to je sud u Wroclawu u Poljskoj.

U pravu je žalitelj da je u ovom predmetu trebalo primijeniti Uredbe Europske unije i to Uredbu br. 1896/2006 o uvođenju postupka za europski platni nalog i Uredbu (EZ) br. 44/2001 (Uredbu Bruxelles I) odnosno Uredbu (EU) br. 1215/2012 od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršavanju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima.

Stoga se pri donošenju pobijanog rješenja prvostupanjski sud pogrešno pozvao na
odredbe Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja, budući da je odlučujući o nadležnosti trebao primijeniti Uredbu (EU) br. 1215/2012 od 12. prosinca 2012.
Međutim, i pravilnom primjenom materijalnog prava je trebalo jednako odlučiti.

Budući da je tuženik u izjavi o prigovoru protiv europskog platnog naloga istaknuo
prigovor nadležnosti, prvostupanjski je sud trebao ispitati jesu li ispunjene pretpostavke za
odstupanje od temeljne odredbe o nadležnosti iz članka. 4. stavka 2. Uredbe (EU) br. 1215/2012 od 12. prosinca 2012. odnosno postojanje iznimke iz članka 5. stavka 1. navedene Uredbe.

Odjeljkom 7. Uredbe (EU) br. 1215/2012 od 12. prosinca 2012. propisana je prorogacija nadležnosti, te je odredbom članka 25. te Uredbe propisano da ako su se stranke neovisno o njihovom domicilu, sporazumjele da sud ili sudovi države članice imaju nadležnost u rješavanju sporova koji su nastali ili mogu nastati u vezi određenog pravnog odnosa, taj sud ili sudovi je nadležan/su nadležni, osim ako je sporazum ništav u pogledu njegove materijalne valjanosti prema pravu te države članice. Ta nadležnost je isključiva osim ako su se stranke drugačije sporazumjele.

Prema odredbi članka 17. stavka 1. Uredbe o europskom platnom nalogu ako se prigovor uloži u roku iz članka 16. stavka 2. postupak se nastavlja pred nadležnim sudovima države članice porijekla u skladu s pravilima za običan građanski postupak, osim ako tužitelj izričito nije zatražio da se u tom slučaju postupak okonča. U slučaju kada tužitelj utjeruje tražbinu pomoću postupka europskog platnog naloga, ništa na temelju nacionalnog prava ne dovodi u pitanje njegov položaj u naknadnom običnom građanskom postupku. U članku 26. Uredbe određeno je da sva procesna pitanja koja njome nisu posebno uređena, uređuje nacionalno pravo.

Postupanje suda prilikom odlučivanja o zahtjevu za europski platni nalog, pa u okviru
toga i ispitivanje nadležnosti za izdavanje europskog platnog naloga ne isključuje primjenu
odredbe članka 16. stavaka 1. i 3. ZPP-a u konkretnom slučaju kada je sud sukladno ovlaštenju iz odredbe članka 17. stavka 1. Uredbe br. 1896/2006 u postupku po prigovoru protiv europskog platnog naloga nastavio postupak u skladu s pravilima za običan građanski postupak, dakle u skladu s pravilima Zakona o parničnom postupku u konkretnoj situaciji.

Člankom 16. stavkom 3. ZPP-a je određeno kad sud u tijeku postupka, do pravomoćnosti odluke, utvrdi da za rješavanje spora nije nadležan sud u Republici Hrvatskoj, po službenoj dužnosti proglasit će se nenadležnim, ukinut će provedene radnje u postupku i odbaciti tužbu, osim u slučajevima u kojima nadležnost suda u Republici Hrvatskoj ovisi o pristanku tuženika, a tuženik je dao svoj pristanak. Tuženik nesporno nije dao pristanak jer je istaknuo prigovor isključive nadležnosti suda u Republici Poljskoj.

Stoga je prvostupanjski sud ispitavši sadržaj ugovora iz kojeg proizlazi tražbina pravilno utvrdio da je ugovorena isključiva nadležnost suda države u kojoj tuženik ima sjedište, a to je sud u Wroclawu u Poljskoj i pravilnom primjenom članka 16. stavka 3. ZPP-a je donio pobijano rješenje.

Valja istaknuti da je pogrešno shvaćanje žalitelja da treba oglasiti svoju nenadležnost i predmet dostaviti isključivo nadležnom sudu u Poljskoj, budući da to nije propisano Uredbom (EU) br. 1215/2012 od 12. prosinca 2012. Odredbe članaka 27. i 28. Uredbe Bruxelles I, na koje u žalbi upućuje tužitelj, propisuju provjeru nadležnosti i dopustivosti u slučaju litispendencije-povezanih postupaka, jednako kao i odredbe članaka 27. i 28. Uredbom (EU) br. 1215/2012. U konkretnom slučaju se ne radi o povezanim postupcima koji teku pred različitim državama članicama, pa nema osnove za primjenu tih odredbi, nego se u skladu s članku 26. Uredbe o europskom platnom nalogu, procesna pitanja koja nisu posebno uređena tom uredbom, uređuju nacionalnim pravom.

Stoga je prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava odredbe članka 16. stavka 3. ZPP-a odlučio kao u izreci pobijanog rješenja.

Zbog navedenog je na temelju odredbe članka 380. točke 2. ZPP-a valjalo odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijano rješenje.

Zagreb, 27. studenog 2020.

Sudac Ružica Omazić