Poslovni broj: 15 UsIrs-46/20-10

 

 

 

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

 

U I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sucu Ivanu Dadiću, uz sudjelovanje Ana Marije Perković kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja B.Š. iz O., protiv tuženika Odbora za državnu službu Republike Hrvatske, Zagreb, Palmotićeva 5, radi isplate razlike plaće, nakon javne i usmene rasprave zaključene 19. studenog 2020. godine u prisutnosti tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, objavljene 27. studenog 2020. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži poništenje rješenja tuženika Odbora za državnu službu Republike Hrvatske, KLASA: UP/II-112-07/19-01/495, URBROJ: 566-01/8-19-3 od 20. prosinca 2019. godine, podredno da sud sami riješi predmetnu upravnu stvar.

 

Obrazloženje

 

U pravovremenoj tužbi podnesenoj 19. veljače 2020. godine protiv rješenja tuženika Odbora za državnu službu Republike Hrvatske, KLASA: UP/II-112-07/19-01/495, URBROJ: 566-01/8-19-3 od 20. prosinca 2019. godine, te na raspravi održanoj pred ovim sudom 19. studenog 2020. godine, tužitelj osporava zakonitost rješenja zbog pogrešne primjene materijalnog prava, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog bitne povrede pravila postupka na štetu tužitelja, nakon čega detaljno opisuje kronologiju predmetne upravne stvari te navodi kako je rješenjem Ministarstva financija, Porezne uprave, Središnjeg ureda, KLASA: UP/I-112-01/16-01/281, URBROJ: 513-07-21-08/16-3 od 27. svibnja 2016. raspoređen na radno mjesto višeg inspektora za nadzor fiskalizacije u Ministarstvu financija, Poreznoj upravi, Područnom uredu Dalmacija, Službi za nadzor, Odjelu za nadzor fiskalizacije. Potom, da je rješenjem Ministarstva financija, Porezne uprave, Središnjeg ureda, KLASA: UP/I-112-01/17-01/192, URBROJ: 513-07-21-08/17-93 od 01. rujna 2017. raspoređen na radno mjesto višeg upravnog savjetnika za utvrđivanje poreza i doprinose građana u Ministarstvu financija, Poreznoj upravi, Područnom uredu Dubrovnik, Ispostavi Dubrovnik, Odjelu za građane. Nadalje, da je Odbor za državnu službu 09. siječnja 2018. donio rješenje KLASA: UP/II-112-07/17-01/907 URBROJ: 566-01/11-18-3 kojim je poništio rješenje Ministarstva financija, Porezne uprave, Središnjeg ureda, KLASA: UP/I-112-01/17-01/192, URBROJ: 513-07-21-08/17-93 od 01. rujna 2017. i predmet dostavio drugostupanjskom tijelu na ponovno rješavanje. Zatim, da je tužitelj 21. ožujka 2018. uložio žalbu na rješenje o rasporedu na radno mjesto KLASA: UP/I-112-01/17-01/280, URBROJ: 513-07-21-08/18-15 od 28.02.2018. Odboru za državnu službu, te da je Odbor  za državnu službu donio rješenje  KLASA: UP/II-112-07/18-01/312, URBROJ: 566-01/11-18-3 od 19. srpnja 2018. godine kojim se usvaja njegova žalba i poništava nezakonito rješenje Ministarstva financija, Porezne uprave,  KLASA: UP/I-112-01/17-01/280, URBROJ: 513-07-21-08/18-15 od 28.02.2018. i predmet dostavio prvostupanjskom tijelu na ponovno rješavanje. Nakon što je primio drugostupanjsko rješenje, odnosno nakon što je isto postalo izvršno, Središnjem uredu Porezne uprave dana 20. veljače 2018. da je podnio zahtjev za isplatu razlike u plaći, budući da su poništavanjem navedenog rješenja poništene i sve pravne posljedice koje proizlaze iz navedenog rješenja, pa tako i koeficijent na osnovu kojeg mu je isplaćivana plaća, a koji nije uključivao dodatak od 10% koje pripada radnom mjestu višeg inspektora za nadzor fiskalizacije, dok rješenjem Ministarstva financija, Porezne uprave, Središnjeg ureda, KLASA: UP/I-112-01/17-01/280, URBROJ: 513-07-21-08/18-15 od 28. veljače 2018. i to točkom I. izreke  službenik B. Š., dipl. iur. s ukupnim radnim stažom od 28 godina, raspoređen s danom 1. rujna 2017. na radno mjesto viši upravni savjetnik za utvrđivanje poreza i doprinosa građana u Ministarstvu financija Porezna uprava, Područni ured Dubrovnik, Ispostava Dubrovnik, Odjel za građane. Unatoč navedenom, prvostupanjsko tijelo da je odbilo postupiti po drugostupanjskom rješenju i da je donijelo rješenje KLASA: UP/I-120-01/17-01/280, URBROJ: 513-07-21-08/19-42 od 23. svibnja 2019., kojim je odbilo isplatu razlike plaće, a koje je u potpunosti suprotno odredbama Zakona o državnim službenicima, Zakona o poreznoj upravi i Zakona o općem upravnom postupku. Dakle, da prvostupanjsko tijelo odbija priznati izvršnost drugostupanjskog rješenja i provesti ga čime postupa suprotno članku 133. stavku l., 2. i 3. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, br. 47/09). Također, on da je 23. svibnja 2019. uložio žalbu protiv rješenja Porezne uprave, Središnjeg ureda KLASA: UP/I-112-01/17-01/280, URBROJ: 513-07-21-08/19-42 od 23. svibnja 2019., kojim se odbija njegov zahtjev za isplatu razlike plaće, a tuženik Odbor za državnu službu nakon toga da je donio rješenje KLASA:UP/II-112-07/18-01/426, URBROJ: 566-01/8-18-3 od 27. rujna 2018. kojim se odbija žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Središnjeg ureda, KLASA: UP/I-112-01/17-01/280, URBROJ: 513-07-21-08/19-42 od 23. svibnja 2019. kao neosnovana. No, donošenjem pobijanog rješenja drugostupanjsko tijelo da je postupilo protivno odredbama Zakona o državnim službenicima i Zakona o poreznoj upravi, te da je povrijeđeno više osnovnih načela Zakona o općem upravnom postupku, i to načelo zakonitosti, materijalne istine, načelo razmjernosti u zaštiti prava stranaka i javnog interesa te načelo slobodne ocjene dokaza. Pobijano rješenje da ima takve nedostatke jer da je izreka rješenja kontradiktorna obrazloženju rješenja iz čega da proizlazi da je navedeno rješenje nerazumljivo i proturječno, a razlozi o odlučnim činjenicama da su nejasni i proturječni, tako da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u obrazloženju pobijanog rješenja navodi i sadržaja isprava priloženih u ovom upravnom postupku; da drugostupanjsko tijelo nije utvrdilo činjenično stanje, niti da je navelo konkretne razloge, ni članke zakona kojim se rukovodilo pri donošenju svoje odluke, kojima bi argumentiralo i obrazložilo svoju odluku o odbijanju zahtjeva za isplatu razlike plaće. Navedeno rješenje da je nezakonito i neustavno jer da je doneseno točno za odabranog službenika koji se nalazi zbog svojih političkih uvjerenja u nemilosti, dok da je čelnik tijela onim službenicima koji imaju ista politička uvjerenja uredno donio rješenja s kojima je odobravao isplatu razlike plaće, a što da se konkretno odnosi na službenika M.C. kojemu je isplaćena razlika u plaći (čak i za period kad je postojao Područni ured Dalmacija, a nije postojao za taj period voditelj Područnog ureda Dubrovnik odnosno nije postojao Područni ured Dubrovnik), a koje rješenje da mu je potpisao čelnik tijela iz čega da proizlazi da ravnatelj Porezne uprave ne odlučuje o pojedinim zahtjevima  o isplati razlike u plaći objektivno već arbitrarno, odnosno samovoljno iz čega da proizlazi da se pojedini službenici neopravdano kažnjavaju, a koje rješenje da tužitelj ne posjeduje već da se isto nalazi u Središnjem uredu Porezne uprave, Sektoru za financije, pravne poslove i upravljanje ljudskim potencijalima, te da je isto dostupno Odboru za državnu službu. Tužitelj se potom poziva na odredbu čl. 11. Zakona  o državnim službenicima navodeći da odobravanjem isplate razlike plaće podobnim službenicima, a odbijanjem isplate nepodobnim službenicima, drugostupanjsko tijelo postupa protivno svim pozitivnim zakonskim propisima, protivno Europskoj konvenciji o ljudskim pravima, a također protivno i Ustavu RH. Također se poziva i na odredbu čl. 133. stavku 1.,2. i 3. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine br. 47/09) koja propisuje da rješenje doneseno u upravnom postupku izvršava se nakon što postane izvršno, ističući da drugostupanjsko rješenje kojim se rješava upravna stvar postaje izvršno dostavom stranci te u cijelosti osporava navode tuženog tijela iz obrazloženja osporavanog rješenja. Ističe da činjenica kako je predmet vraćen na ponovni postupak, ujedno i znači da se prava i obveze iz poništenog rješenja ne mogu više primjenjivati, jer da navedeno rješenje pravno ne postoji; da donošenjem novog rješenja o rasporedu prava i obveze po novom rješenju proizlaze od datuma uručenja istog, a nikako da se ne mogu primijeniti retroaktivno i za razdoblje za koje je prethodno vrijedilo poništeno rješenje. Konkretno, da je  dana 14. ožujka 2018. primio novo rješenje o rasporedu doneseno u ponovnom  postupku i da sukladno ZUP-u isto postaje izvršno datumom uručenja, stoga da je nejasno zašto ga i prvostupanjsko i drugostupanjsko tijelo pokušavaju primijeniti od 1. rujna 2017. godine, s tim da drugostupanjsko tijelo točno navodi kako žalba sukladno članku 63. stavak 4. Zakona o državnim službenicima ne odgađa izvršenje rješenja, ali da propušta obrazložit zašto izvršenje  rješenja ne primjenjuje sukladno Zakonu o upravnom postupku (od datuma uručenja) već isto primjenjuje retroaktivno od 1. rujna 2017. Tužitelj napominje kako drugostupanjsko tijelo potpuno pogrešno obrazlaže da u pobijanom rješenju je nesporno da u razdoblju od 1. rujna do 13. rujna 2017. je on obavljao poslove radnog mjesta višeg inspektora za nadzor fiskalizacije, tako da mu je isplaćena razlika plaće u skladu s praksom prvostupanjskog tijela, što da je potpuno netočno, jer pobijao rješenje da stupa na snagu od 1. rujna 2017. godine, stoga da se postavlja pitanje na temelju čega mu se isplaćuje plaća za naprijed navedeni period kada je to rješenje prestalo važiti s 31. kolovoza 2017. godine. Isto tako, da su netočni navodi o tome da žalba izjavljena protiv rješenja o rasporedu na radno mjesto ne odgađa izvršenje tog rješenja, sve dok se u ponovljenom postupku ne donese rješenje o rasporedu na radno mjesto, plaća se isplaćuje prema posljednjem rješenju, makar ono bilo poništeno, ovo iz razloga što takvi navodi nemaju zakonsko uporište. Osim toga, prvostupanjsko tijelo da ne navodi niti jedan zakonski propis kojim bi bila dopuštena retroaktivna primjena izvršnosti prvostupanjskog rješenja, ujedno da je upitno po kojim postupovnim pravilima tuženik postupa, konkretno je li po Zakonu o općem upravnom postupku, Zakonu o državnim službenicima ili nekom trećem, iako postupanje po određenim procesnim propisima da je pravni standard pravne države, utemeljen na Ustavu Republike Hrvatske (čl. 29.) i Europskoj konvenciji o ljudskim pravima (Protokol 6. 1.). Navodi i da je povrijeđeno načelo zakonitosti iz odredbe čl. 5. Zakona o općem upravnom postupku koji se primjenjuje u ovoj upravnoj stvari jer da je tuženik bio dužan utvrditi sve relevantne činjenice koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke, a pri tome da je dužan s jednakom pažnjom utvrditi i one činjenice koje idu u prilog stranke, ali da uopće nisu utvrđene činjenice koje mu idu u prilog. U provedenom postupku da nije točno i potpuno utvrdilo činjenično stanje, a osporeno rješenje da je nerazumljivo, jer da ne sadrži pravne propise i razloge koji upućuju na rješenje kakvo je dano u izreci, u osporenom aktu da nije obrazloženo zašto se odbija isplata razlike plaće, kada je tuženik 19. srpnja 2018. godine poništio rješenje o rasporedu tužitelja na radno mjesto višeg upravnog savjetnika za utvrđivanje poreza i doprinosa građana od 28. veljače 2018. godine po žalbi tužitelja, pa da je pogrešna i primjena članka 116. stavak 1. točke 1. Zakona o općem upravnom postupku, kao i da je povrijeđena odredba čl. 98. istog Zakona. Ujedno, da se postavlja pitanje je li uzeta u obzir činjenica da je isto tijelo prije nego što je donijelo pobijano rješenje, riješilo žalbu tužitelja o rasporedu na radno mjesto, pobijano rješenje da sadrži niz nezakonitosti i nedostatka koji za posljedicu imaju ništavost rješenja, pa da su tako izreka i obrazloženje kontradiktorni, razlozi na koje se poziva rješenje da su nejasni, nerazumljivi, a iz navoda obrazloženja da ne proizlazi osnovanost izreke, pa da se rješenje ne može valjano ispitati. Akt tuženika da je protivan i načelima te zaštićenim temeljnim pravima iskazanih u Ustavu i Povelji temeljnih ljudskih prava Europske unije (čl. 20. načelo jednakosti svih pred zakonom i čl. 21. zabrana diskriminacije, te čl. 41. – prava na dobru upravu), kao i odredbama čl. 76. do 80.a., u svezi čl. 12. i 13. Zakona o državnim službenicima, te načelu razmjernosti u zaštiti prava stranaka i javnog interesa jer da su tijela koja postupaju po Zakonu o općem upravnom postupku dužna pri vođenju postupka i rješavanju omogućiti strankama da što lakše zaštite i ostvare svoja prava, s tim da je sukladno članku 12. Zakona o državnim službenicima tužitelju povrijeđeno temeljno pravo, i to pravo na zaštitu od neopravdanog odbijanja prava na isplatu razlike plaće, što da se u ovom slučaju dogodilo, jer da ne postoje utemeljeni razlozi. Slijedom izloženog, tužitelj je tužbenim zahtjevom predložio da sud temeljem čl. 58. st. 3. Zakona o upravnim sporovima, riješi predmetnu upravnu stvar na način da poništi pobijano rješenje tuženika, odnosno da usvoji tužbeni zahtjev i sam riješi upravnu stvar.

Tuženik je u odgovoru na tužbu u bitnom naveo kako u cijelosti ostaje kod navoda iz obrazloženja osporenog rješenja jer smatra da je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo, slijedom čega je tuženik predložio odbiti kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja.

U sporu je održana rasprava 19. studenog 2020. godine, čime je dana mogućnost strankama da se u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, br. 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17. -dalje ZUS) izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora, a na koju je pristupio tužitelj, dok nije pristupio uredno pozvani tuženik, pa je rasprava održana u njegovoj odsutnosti, a na kojoj je tužitelj istaknuo kako u cijelosti ostaje kod svih navoda iz tužbe, kao i pri postavljenom tužbenom zahtjevu, pa kako nije imao nikakvih daljnjih dokaznih prijedloga predložio je zaključiti raspravu i donijeti presudu kojom se u cijelosti usvaja njegov tužbeni zahtjev.

              U dokaznom postupku sud je pročitao tužbu zajedno sa svim prilozima, odgovor na tužbu tuženika, podnesak tužitelja od 15. lipnja 2020. zajedno s prilozima, podnesak tužitelja od 4. rujna 2020. zajedno s prilogom, te je pročitan spis upravnog tijela dostavljen od strane tuženika uz odgovor na tužbu.

              Daljnjih dokaznih prijedloga nije bilo.

Tužbeni zahtjev nije osnovan.

Predmet ovog spora je ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika.

Naime, prvostupanjskim rješenjem Ministarstva financija, Porezne uprave, Središnjeg ureda, KLASA: UP/I-112-01/17-01/280, URBROJ: 513-07-21-08-19-42 od 23. svibnja 2019., odbijen je zahtjev službenika B.Š., višeg upravnog savjetnika za utvrđivanje poreza i doprinose građana u Ministarstvu financija, Poreznoj upravi, Područnom uredu Dubrovnik, Ispostavi Dubrovnik, Odjelu za građane, za isplatu razlike plaće između plaće koja mu se isplaćuje temeljem rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Središnjeg ureda KLASA: UP/I-112-01/17-01/280, URBROJ: 513-07-21-08/18-15 od 28. veljače 2018. godine na osnovi koeficijenta 1,697 i plaće radnog mjesta višeg inspektora za nadzor fiskalizacije, na osnovi koeficijenta 1,697 uvećanog za dodatak za posebne uvjete rada u visini od 10% na osnovnu plaću, za razdoblje od l4. rujna 2017. do 13. ožujka 2018.

Potom, osporenim rješenjem tuženika Odbora za državnu službu Republike Hrvatske, KLASA: UP/II-112-07/19-01/495, URBROJ: 566-01/8-19-3 od 20. prosinca 2019. godine odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv citiranog prvostupanjskog rješenja koje je tuženik ocijenio pravilnim i zakonitim.

Među strankama ovog spora nije prijeporno da je rješenjem Ministarstva financija, Porezne uprave, Središnjeg ureda KLASA: UP/I-112-01/16-01/281, URBROJ: 513-07-21-08/16-3 od 27. svibnja 2016. godine B.Š. raspoređen na radno mjesto višeg inspektora za nadzor fiskalizacije u Ministarstvu financija, Poreznoj upravi, Područnom uredu Dalmacija, Službi za nadzor, Odjelu za nadzor fiskalizacije, ujedno nije sporno ni da je rješenjem Ministarstva financija, Porezne uprave, Središnjeg ureda KLASA: UP/I-112-01/17-01/192, URBROJ:513-07-21-08/17-93 od 1. rujna 2017. godine, B.Š. raspoređen na radno mjesto višeg upravnog savjetnika za utvrđivanje poreza i doprinosa građana u Ministarstvu financija, Poreznoj upravi, Područnom uredu Dubrovnik, Ispostavi Dubrovnik, Odjelu za građane.

Također, nije prijeporno da je povodom žalbe tužitelja Odbor za državnu službu svojim rješenjem KLASA: UP/II-112-07/17-01/907, URBROJ: 566-01/11-18-3 od 9. siječnja 2018. godine poništio rješenje Ministarstva financija, Porezne uprave, Središnjeg ureda KLASA: UP/I-112-01/17-01/192, URBROJ:513-07-21-08/17-93 od 1. rujna 2017. i predmet dostavio prvostupanjskom tijelu na ponovno rješavanje, kao i da je povodom žalbe tužitelja Odbor za državnu službu svojim rješenjem KLASA: UP/II-112-07/18-01/312, URBROJ: 566-01/11-18-3 od 19. srpnja 2018. poništio nezakonito rješenje Ministarstva financija, Porezne uprave,  KLASA: UP/I-112-01/17-01/280, URBROJ: 513-07-21-08/18-15 od 28. veljače 2018. i predmet dostavio prvostupanjskom tijelu na ponovno rješavanje.

Ujedno nije sporno ni da je rješenjem Ministarstva financija, Porezne uprave, Središnjeg ureda, KLASA: UP/I-112-01/17-01/280, URBROJ: 513-07-21-08/18-21 od 24. travnja 2018., odbijen zahtjev službenika B.Š., višeg upravnog savjetnika za utvrđivanje poreza i doprinose građana u Ministarstvu financija, Poreznoj upravi, Područnom uredu Dubrovnik, Ispostavi Dubrovnik, Odjelu za građane, za isplatu razlike plaće između plaće koja mu se isplaćuje temeljem rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Središnjeg ureda KLASA: UP/I-112-01/17-01/280, URBROJ: 513-07-21-08/18-15 od 28. veljače 2018. godine na osnovi koeficijenta 1,697 i plaće radnog mjesta višeg inspektora za nadzor fiskalizacije, na osnovi koeficijenta 1,697 uvećanog za dodatak za posebne uvjete rada u visini od 10% na osnovnu plaću, za razdoblje od l4. rujna 2017. do 13. ožujka 2018., kao i da je rješenjem tuženika KLASA:UP/II-112-07/18-01/426, URBROJ: 566-01/8-18-3 od 27. rujna 2018. odbijena žalba B.Š., ovdje tužitelja, izjavljena protiv tog rješenja, protiv kojeg je tužitelj pokrenuo upravni spor, nakon čega je presudom ovog suda poslovni broj: 3 UsIrs-166/18-10 od 4. ožujka 2019. citirano rješenje poništeno te je predmet vraćen tuženiku na ponovni postupak i odlučivanje, u izvršenju koje presude je tuženik poništio prvostupanjsko rješenje od 24. travnja 2018. i predmet vratio tijelu prvog stupnja na ponovni postupak, koje je potom donijelo naprijed citirano rješenje od 23. svibnja 2019., protiv kojeg je tužitelj izjavio žalbu koja mu je odbijena osporenim rješenjem tuženika.

Međutim, među strankama ovog spora prijepornim se ukazuje pripada li tužitelju pravo na isplatu razlike plaće između plaće koja mu se isplaćuje temeljem rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Središnjeg ureda KLASA: UP/I-112-01/17-01/280, URBROJ: 513-07-21-08/18-15 od 28. veljače 2018. godine na osnovi koeficijenta 1,697 i plaće radnog mjesta višeg inspektora za nadzor fiskalizacije, na osnovi koeficijenta 1,697 uvećanog za dodatak za posebne uvjete rada u visini od 10% na osnovnu plaću, za razdoblje od l4. rujna 2017. do 13. ožujka 2018., kao i je li u tom pogledu činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno te primijenjeno mjerodavno materijalno pravo, uslijed čega je prijeporna zakonitost osporenog rješenja tuženika u cijelosti.

Odredbom čl. 127. st. 1. Zakona o državnim službenicima (Narodne novine, br. 92/05, 140/05, 142/06, 77/07, 107/07, 27/08, 34/11, 49/11, 150/11, 34/12, 38/13, 37/13, 1/15, 138/15, 61/17 i 70/19) propisano je da kad se donese pravilnik o unutarnjem redu na temelju novog akta o unutarnjem ustrojstvu, službenici se raspoređuju na radna mjesta iz tog pravilnika prema potrebama službe i stručnom znanju.

Stavkom 2. da državnog službenika se kod rasporeda iz stavka 1. ovoga članka ne može bez njegove suglasnosti rasporediti u drugo mjesto rada, koje je udaljeno više od 30 kilometara od mjesta njegova stanovanja ako bi se premještajem bitno pogoršale njegove obiteljske prilike.

Stavkom 3. da ako se u skladu s uredbom o unutarnjem ustrojstvu državnog tijela ukidaju pojedine ustrojstvene jedinice tog tijela, pojedina radna mjesta u državnom tijelu ili se smanjuje potreban broj izvršitelja na pojedinim radnim mjestima, službenici koji su do tada bili raspoređeni na ta radna mjesta, odnosno u ustrojstvene jedinice koje se ukidaju, raspoređuju se na druga radna mjesta za koja ispunjavaju uvjete.

Stavkom 4. da ako nema odgovarajućeg radnog mjesta na koje se državni službenik može rasporediti, donosi se rješenje o stavljanju na raspolaganje.

Stavkom 5. da rješenje o rasporedu na radno mjesto, odnosno rješenje o stavljanju na raspolaganje Vladi, sukladno odredbama stavka 1. – 4. ovoga članka, donosi se u roku od dva mjeseca od stupanja na snagu novog pravilnika o unutarnjem redu.

Stavkom 6. da protiv rješenja iz stavka 5. ovoga članka žalbu može izjaviti državni službenik za kojeg se rješenje donosi. Žalba ne odgađa izvršenje rješenja.

Stavkom 7. da do donošenja rješenja iz stavka 5. ovoga članka, službenici nastavljaju obavljati poslove koje su obavljali na dotadašnjim radnim mjestima, odnosno druge poslove po nalogu čelnika tijela, a pravo na plaću i ostala prava iz službe ostvaruju prema dotadašnjim rješenjima.

Najprije je za istaknuti kako je u konkretnom slučaju tuženik zakonito i pravilno postupio kada je osporenim rješenjem odbio žalbu tužitelja izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja, kojim je pak odbijen zahtjev službenika B.Š., višeg upravnog savjetnika za utvrđivanje poreza i doprinose građana u Ministarstvu financija, Poreznoj upravi, Područnom uredu Dubrovnik, Ispostavi Dubrovnik, Odjelu za građane, za isplatu razlike plaće između plaće koja mu se isplaćuje temeljem rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Središnjeg ureda KLASA: UP/I-112-01/17-01/280, URBROJ: 513-07-21-08/18-15 od 28. veljače 2018. godine na osnovi koeficijenta 1,697 i plaće radnog mjesta višeg inspektora za nadzor fiskalizacije, na osnovi koeficijenta 1,697 uvećanog za dodatak za posebne uvjete rada u visini od 10% na osnovnu plaću, za razdoblje od l4. rujna 2017. do 13. ožujka 2018., ovo stoga što i ovaj sud drži kako u konkretnom slučaju tužitelj ne ostvaruje pravo na isplatu razlike plaće za naznačeni period u okolnostima kada on u ovom razdoblju nije ni obavljao poslove radnog mjesta višeg inspektora, a kod stanja stvari da postupak po njegovoj žalbi protiv rasporeda na radno mjesto još nije pravomoćno okončan, uslijed čega on ostvaruje prava sukladno rješenju o rasporedu na radno mjesto viši upravni savjetnik za utvrđivanje poreza i doprinosa građana od 28. veljače 2018. do pravomoćnog okončanja postupka po žalbi tužitelja, pa sud smatra da je osporeno rješenje tuženika u cijelosti pravilno i zakonito, čijim pak donošenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

Sud nalazi potrebnim najprije navesti da s obzirom na činjenicu kako su naprijed navedenim rješenjima Odbora za državnu službu KLASA: UP/II-112-07/17-01/907, URBROJ: 566-01/11-18-3 od 9. siječnja 2018. i rješenjem KLASA: UP/II-112-07/18-01/312, URBROJ: 566-01/11-18-3 od 19. srpnja 2018. poništena prvostupanjska rješenja KLASA: UP/I-112-01/17-01/192, URBROJ:513-07-21-08/17-93 od 1. rujna 2017. i rješenje KLASA: UP/I-112-01/17-01/280, URBROJ: 513-07-21-08/18-15 od 28. veljače 2018., da se ne radi o drugostupanjskim rješenjima kojima bi bila riješena upravna stvar u smislu odredbe čl. 133. st. 3. Zakona o općem upravnom postupku već da je upravna stvar vraćena na ponovljeni postupak tijelu prvog stupnja, dakle prvostupanjsko upravno tijelo je u ponovljenom postupku dužno donijeti novo rješenje o rasporedu tužitelja.

S obzirom da sukladno odredbi članka 133. stavak 3. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, br. 47/09, u daljnjem tekstu: ZUP) dostavom stranci postaje izvršno ono drugostupanjsko rješenje kojom se rješava upravna stvar, nedvojbeno je da se ova odredba odnosi na slučajeve kada u povodu dopuštene i suspenzivne žalbe tijelo drugog stupnja poništi prvostupanjsko rješenje i samo riješi upravnu stvar  na temelju odredbe članka 115. stavak 3., kad izmijeni rješenje prvog stupnja na temelju odredbe članka 118. stavak 2. ZUP-a te kad samo riješi upravnu stvar na temelju odredbe članka 119. stavak 3. ZUP-a.

Stoga, kako je tužitelj nakon donošenja Pravilnika o unutarnjem redu od 24. kolovoza 2017., raspoređen na radno mjesto višeg upravnog savjetnika za utvrđivanje poreza i doprinosa na dohodak, jasno je kako upravni postupak u kojem su poništena rješenja o rasporedu tužitelja na radno mjesto i vraćena na ponovni postupak po svojoj naravi predstavlja jednu organsku cjelinu, uslijed čega će za tužitelja pravne posljedice koje se, između ostalog, odnose i na koeficijent radnog mjesta nastupiti tek po rješavanju upravne stvari rasporeda na radno mjesto, s tim da je tužitelj u vrijeme donošenja osporenog rješenja bio raspoređen na radnom mjesto višeg upravnog savjetnika za utvrđivanje poreza i doprinosa na dohodak (koeficijent 1,697), kod kojeg temeljem odredbe članka 63. stavak 4. Zakona o državnim službenicima žalba ne odgađa izvršenje rješenja. Uslijed navedenog, nije bilo mjesta donošenju rješenja kojim se udovoljava tužiteljevom zahtjevu za isplatu razlike plaće koja se isplaćuje po osnovi koeficijenta1,697 uvećanog za dodatak za posebne uvjete rada u visini od 10% na osnovnu plaću pa sud ne nalazi da bi osporenim rješenjem bio povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

Nadalje, ovaj sud otklanja prigovore tužitelja u pogledu toga  da  bi došlo do bilo kakve bitne povrede pravila upravnog postupka te da osporeno rješenje ima nedostatke u obrazloženju  odlučnih činjenica, odnosno da su izreka i obrazloženje kontradiktorni, a razlozi na koje se osporeni akt poziva da su nejasni i nerazumljivi pa da se rješenje ne može ispitati.  Naime, prema ocjeni ovoga suda neosnovani su navedeni tužbeni prigovori u odnosu na sadržaj osporenog rješenja tuženika s obzirom da rješenje sadrži sve propisane elemente iz odredbe članka 98. ZUP-a, kao i dostatno obrazloženje odlučnih činjenica za  otklanjanje bilo kakve sumnje u arbitrarnu i samovoljnu primjenu mjerodavnog prava te slijedom toga i povrede ustavnog i konvencijskog prava  na pravično suđenje, to iz razloga što su nadležna upravna tijela tijekom upravnog postupka omogućila ravnopravan odnos stranaka u upravnom postupku te time osigurala pravo na jednakost pred zakonom  iz članka 29. stavka  1. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine broj 41/01.-pročišćeni tekst, 55/01., 76/10., 85/10. i 05/14. te članka 6. stavka 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine – Međunarodni ugovori broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10.).

Također, tužitelj svojim tužbenim navodima nije doveo u sumnju odlučne činjenice kako su ih utvrdila nadležna upravna tijela, pa zbog toga i ovaj sud prihvaća na takav način utvrđeno činjenično stanje, slijedom kojega ne nalazi da bi osporenim rješenjem bio povrijeđen zakon na štetu tužitelja jer je ispravno ocijenjeno kako nije bilo mjesta donošenja rješenja kojim se udovoljava tužiteljevom zahtjevu za isplatu razlike plaće koja mu se isplaćuje temeljem rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Središnjeg ureda KLASA: UP/I-112-01/17-01/280, URBROJ: 513-07-21-08/18-15 od 28. veljače 2018. godine na osnovi koeficijenta 1,697 i plaće radnog mjesta višeg inspektora za nadzor fiskalizacije, na osnovi koeficijenta 1,697 uvećanog za dodatak za posebne uvjete rada u visini od 10% na osnovnu plaću za razdoblje od l4. rujna 2017. do 13. ožujka 2018., pri čemu nije uopće pravno relevantno za drugačije rješenje predmetne upravne stvari to što je usvojen prvi zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće za razdoblje od 1. rujna do 13. rujna 2017.

Naime, iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj  rješenjem Ministarstva financija, Porezne uprave, Središnjeg ureda, KLASA: UP/I-112-01/16-01/281, URBROJ: 513-07-21-08/16-3 od 27. svibnja 2016. raspoređen na radno mjesto višeg inspektora za nadzor fiskalizacije u Ministarstvu financija, Poreznoj upravi, Područnom uredu Dalmacija, Službi za nadzor, Odjelu za nadzor fiskalizacije te da mu plaća isplaćivana po osnovi koeficijenta 1,697 uvećanog za dodatak za posebne uvjete rada u visini od 10% na osnovnu plaću sukladno važećoj Uredbi o izmjenama Uredbe o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova, dodatku na uvjete rada te kriterijima i najvišem mogućem iznosu dodataka za natprosječne rezultate u radu službenika Porezne uprave (Narodne novine broj 154/14). Potom, rješenjem Ministarstva financija, Porezne uprave, Središnjeg ureda, KLASA: UP/I-112-01/17-01/192, URBROJ: 513-07-21-08/17-93 od 01. rujna 2017. tužitelj je s danom 1. rujna 2017. raspoređen na radno mjesto višeg upravnog savjetnika za utvrđivanje poreza i doprinose građana u Ministarstvu financija, Poreznoj upravi, Područnom uredu Dubrovnik, Ispostavi Dubrovnik, Odjelu za građane te mu se plaća isplaćuje po osnovi koeficijenta 1,697.

S obzirom da je tužitelj navedeno rješenje od 1. rujna 2017. zaprimio 13. rujna 2017.  rješenjem Ministarstva financija, Porezne uprave, Središnjeg ureda KLASA: UP/I-120-01/17-01/537, URBROJ: 513-07-21-08/17-3 od 26. rujna 2017. mu je utvrđena isplata razlike plaće između plaće radnog mjesta višeg inspektora za nadzor fiskalizacije i plaće radnog mjesta višeg upravnog savjetnika za utvrđivanje poreza i doprinose građana za razdoblje od 1. rujna do 13. rujna 2017., međutim to suprotno tužbenim navodima, ne znači da je osnovan i tužiteljev zahtjev za isplatu razlike plaće za razdoblje od 14. rujna 2017. do 13. ožujka 2018. kada mu je uručeno rješenje o rasporedu na radno mjesto doneseno u ponovnom postupku.

Prema ocjeni ovoga suda, osporeno rješenje temelji na pravilnom tumačenju odredbe članka 133. stavka 3. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine broj 47/09, dalje ZUP), prema kojoj dostavom stranci postaje izvršno ono drugostupanjsko rješenje kojom se rješava upravna stvar, u vezi s čim je za naglasiti kako se ta odredba odnosi na slučajeve kada je u povodu dopuštene i suspenzivne žalbe tijelo drugog stupnja poništilo prvostupanjsko rješenje i samo riješilo upravnu stvar na temelju odredbe članka 115. stavka 3., kada izmijeni rješenje prvog stupnja na temelju odredbe članka 118. stavka 2. ZUP-a te kada samo riješi upravnu stvar na temelju odredbe članka  119. stavka 3. ZUP-a.

Dakle, suprotno mišljenju tužitelja, to što je tuženik po njegovoj žalbi poništio rješenje prvostupanjskog tijela od 1. rujna 2017. i predmet vratio na ponovno rješavanje, ne znači da bi mu dostavom tog rješenja bila riješena upravna stvar već je postupak rješavanja upravne stvari vraćen u fazu rješavanja prvostupanjskog tijela pa se tužiteljev  zahtjev za isplatu razlike plaće za sporno razdoblje nije mogao ocijeniti osnovanim. Pritom je suprotno tužbenim navodima prvostupanjskim rješenjem, a što osnovano prihvaća i tuženik argumentirano obrazloženo iz kojih je razloga udovoljeno zahtjevu tužitelja za isplatu razlike plaće za razdoblje od  1. rujna do 13. rujna 2017., ali ne i za razdoblje od 14. rujna 2017. do 13. ožujka 2018., koje obrazloženje u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

Konačno, za navesti je kako je u istovrsnim upravnim stvarima, identično pravno stajalište u više svojih odluka zauzeo i Visoki upravni sud Republike Hrvatske, pa tako primjerice i u svojoj presudi poslovni broj: Usž-4047/19-2 od 10. listopada 2019., koje stajalište u cijelosti prihvaća i ovaj prvostupanjski upravni sud.

Ujedno, sud nalazi i da su upravna tijela u ponovljenom postupku u cijelosti postupila sukladno uputi iz presude ovog suda poslovni broj: 3 UsIrs-166/18-10 od 4. ožujka 2019., kojom je poništeno rješenje tuženika KLASA:UP/II-112-07/18-01/426, URBROJ: 566-01/8-18-3 od 27. rujna 2018. te je predmet vraćen tuženiku na ponovni postupak i odlučivanje, ovo stoga što je već u toj presudi navedeno kako nije sporna pravilna primjena odredbe članka  133. stavka 3. ZUP-a, već nepotpuno utvrđeno činjenično stanje iz razloga što prema ocjeni suda u upravnom postupku nije obrazloženo zbog čega je djelomično usvojen tužiteljev zahtjev za isplatu razlike plaće u razdoblju od 1. rujna do 13. rujna 2017., a u preostalom dijelu odbijen  kao neosnovan te je stoga poništeno pobijano rješenje i predmet vraćen na ponovni postupak i odlučivanje, u kojem pravcu su najprije prvostupanjsko tijelo u svom rješenju, a potom i tuženik u osporenom aktu dali jasno i argumentirano obrazloženje, koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud, pa zaključuje da su upravna tijela u ponovljenom postupku postupila sukladno uputi iz citirane presude, u čijem izvršenju su naznačena rješenja i donesena.

Stoga, imajući u vidu sve naprijed navedeno, ovaj sud zaključuje kako je upravni postupak zakonito proveden, te je tuženik u obrazloženju osporenog akta dostatno obrazložio svoja pravna stajališta, pri čemu sud ne nalazi arbitrarnost u postupanju i odlučivanju, te je osporeni akt donesen na prihvatljivom tumačenju i primjeni mjerodavnog postupovnog i materijalnog prava, s tim da sud ne nalazi niti povrede ustavnih i konvencijskih prava na koje ukazuje tužitelj, slijedom čega smatra da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan.

Slijedom iznijetog, sud cijeni osporeno rješenje tuženika zakonitim, odnosno u upravnom postupku, koji je prethodio nisu povrijeđena pravila postupka koja bi bila od utjecaja na rješavanje upravne stvari, niti je pogrešno primijenjen pravni propis na temelju kojeg se riješila upravna stvar, dok tužbeni prigovori tužitelja nisu osnovani te nisu od utjecaja na donošenje drugačije odluke u ovom upravnom sporu.

Također nisu ostvareni niti razlozi ništavosti osporavanog rješenja iz članka 128. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09) na koje ovaj sud sukladno odredbi članka 31. stavak 2. ZUS-a pazi po službenoj dužnosti, radi čega je  valjalo pozivom na odredbu članka 57. stavak 1. ZUS-a odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te presuditi kao u izreci ove presude.

 

U Splitu, 27. studenog 2020. godine

                

          S U D A C

 

Ivan Dadić, v. r.

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave pisanog otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, a o istoj odlučuje Visoki Upravni sud Republike Hrvatske (čl. 66. u svezi čl. 70. ZUS-a).

 

DNA:

-          tužitelju B. Š. iz O., uz zapisnik o objavi,

-          tuženiku Odboru za državnu službu Republike Hrvatske, Z., uz zapisnik od 19. studenog 2020., zapisnik o objavi i povrat spisa, po pravomoćnosti,

-          u spis.

 

Rj./

1.      Tužitelj nije u obvezi plaćanja sudskih pristojbi na temelju odredbe članka 11. stavak 1. točka 3. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine, br. 118/18). 

2.      Spis u kalendar 30 dana.

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

Ana Marija Perković