Baza je ažurirana 31.08.2025. 

zaključno sa NN 85/25

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

              1              Poslovni broj: Gž Ob-792/2020-2

 

 

 


Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž Ob-792/2020-2

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Marka Pribisalića predsjednika vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i izvjestiteljice te Lucije Lasić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. R., OIB: , iz K., zastupane po punomoćnici N. M., odvjetnici u P., protiv tuženika J. F. F. S., V., OIB: , s prebivalištem u K., i boravištem u F., zastupanog po punomoćnicima T. B. i M. M. B., odvjetnicima u P., radi razvoda braka s maloljetnom djecom F. E. S. R., OIB: i D. A. S. R., OIB: , iz K., , oboje maloljetne djece zastupani po posebnoj skrbnici T. K. iz Centra za posebno skrbništvo, Dislocirana jedinica R., te radi zahtjeva tuženika za uzdržavanje, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču- Parenzo poslovni broj P Ob-139/2019-121 od 20. kolovoza 2020., u sjednici vijeća održanoj 27. studenoga 2020.,

 

 

p r e s u d i o j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču-Parenzo poslovni broj P Ob-139/2019-121 od 20. kolovoza 2020.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom je presudom razveden brak tužiteljice D. R. i tuženika J. F. S. V. zaključen 13. rujna 2005. u D., T., SAD, i upisan u maticu vjenčanih matičnog područja P. za godinu 2011. pod rednim brojem 00053 (točka I. izreke). Ujedno je odlučeno da će maloljetna djeca stranaka F. E. S. R. rođen 13. veljače 2011. i maloljetni D. A. S. R. rođen 8. lipnja 2013. stanovati s majkom i zakonskom zastupnicom D. R. koja će samostalno ostvarivati roditeljsku skrb nad maloljetnom djecom i zastupati ih u vezi s bitnim osobnim stvarima iz članka 100. Obiteljskog zakona (točka II. izreke). Također je određeno da će se osobni odnosi između tuženika J. F. F. S. V. kao oca s malololjetnom djecom F. E. S. R. i D. A. S. R. održavati utorkom i četvrtkom od 13,00 do 14,30 sati u prostorijama Centra za socijalnu skrb P. na način da će majka (ili baka po majci) dovesti djecu u Centar, a po proteku vremena doći po djecu u Centar, sve pod nadzorom stručne osobe koju će imenovati Centar za socijalnu skrb P., u trajanju od šest mjeseci računajući od dana kada Centar imenuje osobu koja će obavljati nadzor nad ostvarivanjem osobnih odnosa (točke III. izreke). Nadalje je naloženo tuženiku kao ocu doprinositi za uzdržavanje svakog maloljetnog djeteta iznose od po 1.000,00 kuna mjesečno počevši od 1. travnja 2018. pa nadalje dok za to budu postojali razlozi, s pripadajućom kamatom (točka IV. izreke). Zahtjev tuženika po osnovi uzdržavanja bračnog druga u iznosu od 5.000,00 kuna mjesečno počevši od travnja 2018. je odbijen (točka V. izreke). Odlukom je o parničnom trošku obvezan tuženik naknaditi tužiteljici trošak u iznosu od 2.500,00 kuna (točka VI. izreke).

 

Protiv ove presude žalbu podnosi tuženik pobijajući je u cijelosti zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje u tekstu: ZPP) čija je primjena utemeljena na odredbi članka 346. Obiteljskog zakona ("Narodne novine", broj 103/15 i 98/18, dalje u tekstu: ObZ), s prijedlogom da se presuda preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Tužiteljica je odgovorila na žalbu tuženika, ocijenila ju je neosnovanom i predložila je odbiti.

 

Žalba tuženika nije osnovana.

 

Neutemeljeno tuženik ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 7. ZPP koja uvijek postoji ako je protivno odredbama ovoga Zakona sud odbio zahtjev stranke da se u postupku služi svojim jezikom i pismom i da prati tijek postupka na svom jeziku, a stranka se zbog toga žali.

 

Tuženik je, naime, državljanin SAD, a u Republici Hrvatskoj ima dozvolu boravka u svrhu spajanja obitelji i redovno se u komunikaciji služi engleskim jezikom, dok hrvatski jezik, prema svojoj izjavi s ročišta za glavnu raspravu od 26. rujna 2018. (list 29 spisa), "malo razumije". Na upit suda o potrebi prevođenja tijeka spomenutog ročišta, na kojem je inače tuženik bio nazočan zajedno sa svojom punomoćnicom, tuženik je sudu odgovorio da nije nužno osigurati prevođenje tijeka tog ročišta uz nazočnost tumača te su se stranke suglasile da se to ročište održi bez tumača time da je tuženik naveo da mu se u kasnijem tijeku postupka osigura prijevod po tumaču za engleski jezik. Na ročištu za glavnu raspravu od 5. studenoga 2018. sud je donio rješenje o prihvaćanju tuženikova prijedloga usmenog prevođenja te je to ročište održano uz pomoć sudskog tumača za engleski jezik i na tom su ročištu stranke saslušane, a tuženik je predujmio troškove prevođenja.

 

Potom je tuženik 9. studenoga 2018. podnio nadležnom upravnom tijelu zahtjev za odobravanje besplatne pravne pomoći, a do zaključenja glavne rasprave nije sudu dostavio podatak, kao ni dokaz da je o tomu njegovu zahtjevu odlučeno.

 

Nadalje je tuženik 4. srpnja 2019. (list 225 spisa) predložio angažiranje sudskog tumača radi prevođenja tijeka vještačenja, a sud ga je pozvao 12. srpnja 2019. na plaćanje predujma troškova tumača u iznosu od 2.000,00 kuna. Potom je (list 238) zatražio prevođenje ročišta, a podneskom od 15. lipnja 2020. tvrdi da ne razumije nalaz i mišljenje vještaka. Njegov je prijedlog za prevođenje nalaza i mišljenja vještaka sud odbio (list 318) te je na ročište zakazano za dan 6. srpnja 2020. radi izvođenja dokaza saslušanjem stranaka i usmenog dijela vještačenja sud osigurao sudskog tumača za što je troškove predujmila tužiteljica. Međutim, tuženik se samoinicijativno bez dopuštenja suda udaljio s tog ročišta s obrazloženjem da mu nije dobro, nakon čega mu je sud ponudio čašu vode koju tuženik nije popio, već izašao iz sudnice, potom se vratio i tražio prekid postupka s obrazloženjem da nije koncentriran i da se ne osjeća dobro. Sudac mu je ponudio pozivanje Hitne pomoći, što tuženik nije prihvatio, već je samovoljno napustio sudnicu i nije se vratio zbog čega nije dodatno saslušan na ovom ročištu i zbog čega nije uz pomoć tumača pratio tijek ročišta.

 

U opisanim okolnostima, prema ocjeni žalbenog suda, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 7. ZPP.

 

Naime, odredbom je članka 102. stavka 1. ZPP propisano da stranke i drugi sudionici u postupku imaju pravo pri sudjelovanju na ročištima i pri usmenom poduzimanju drugih procesnih radnji pred sudom upotrebljavati svoj jezik. Ovu odredbu valja razumjeti na način da stranka ima pravo na uporabu svog jezika u usmenoj komunikaciji sa sudom, protivnom strankom i drugim sudionicima na ročištima na kojima se komunikacija između procesnih subjekata odvija usmeno. Ratio je, prava na uporabu jezika u postupku, da se stranci i drugim sudionicima omogući pošteno suđenje, da im se osigura ravnopravnost u postupku, jednakost u oružju te mogućnost da u njemu lege artis raspravljaju odnosno štite svoja prava (argument iz članka 5. stavka 1. ZPP).

 

Pravo na uporabu svog jezika složeno je pravo njegova ovlaštenika i obuhvaća:

1) pravo ovlaštenika na aktivnu uporabu svog jezika pri sudjelovanju na ročištima i pri usmenom poduzimanju drugih procesnih radnji pred sudom, dakle davanje usmenih izjava na svom jeziku; 2) pravo ovlaštenika na pasivnu uporabu svog jezika koje znači da ono što je usmeno priopćio bude usmeno prevedeno na ročištu na službeni jezik suda kako bi sa sadržajem njegovih izjava bili upoznati sud, protivna stranka i drugi sudionici u postupku. Pritom bi se usmeno trebale prevoditi usmene izjave suda, protivne stranke, njezinih zastupnika, drugih sudionika u postupku, osobito svjedoka i vještaka; 3) pravo ovlaštenika na pasivnu uporabu svog jezika, dakle pravo da mu se na taj jezik usmeno prevode usmene izjave sudaca, protivne stranke i drugih sudionika na ročištu te da mu se na taj jezik prevedu isprave koje se na ročištu koriste radi dokazivanja; 4) pravo ovlaštenika na pouku o pravu na uporabu svog jezika, zapravo o pravu da usmeni postupak pred sudom prati na svom jeziku uz pomoć tumača; 5) pravo ovlaštenika da sud po službenoj dužnosti osigura tumača koji će prevoditi njegove usmene izjave i njemu usmene izjave drugih, time da troškovi prevođenja padaju na teret stranke koje se tiču (članak 102. stavka 4. ZPP).

 

Kada je, dakle, sud na ročištu od 6. srpnja 2020. osigurao nazočnost sudskog tumača I na taj način omogućio tuženiku uporabu svog jezika te usmeni prijevod izjava suca, protivne stranke i drugih sudionika na ročištu te mu omogućio usmeni prijevod isprava koje se na ročištu koriste radi dokazivanja, tada sud nije počinio bitnu povredu na koju ukazuje tuženik jer je takvo postupanje upravo u skladu sa sadržajem i pravnim domašajem odredbe članka 102. ZPP.

 

U odnosu na žalbene navode kojima se ukazuje na povredu osnovnih ljudskih prava tuženika zbog predmetne bitne povrede, odgovoriti je da je sud pravilno primijenio odredbu koja uređuje uporabu jezika i pisma u ZPP (članak 102.). Tome valja dodati i da opće uređenje uporabe jezika i pisma u domaćem parničnom postupku u bitnom osigurava strankama i drugim sudionicima da se koriste jezikom i pismom kao medijima komunikacije na način koji im funkcionalno omogućuje zaštitu i ostvarivanje njihove pravne pozicije u postupku, s jedne strane, kao i učinkovito djelovanje parničnog pravosuđenja uz ostvarenje potrebe izražavanja suvereniteta države pri definiranju jezika i pisma na kojemu će se komunicirati u postupku pred njezinim tijelima, s druge strane (tako i D., M.; Opće uređenje uporabe jezika i pisma u parničnom postupku, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, rujan 2007., str. 205. do 218.)

 

Što se tiče propuštanja suda da u zapisniku utvrdi davanje pouke te izjave stranke ili drugog sudionika u povodu te pouke, takav propust ima značenje relativno bitne povrede iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 102. stavkom 2. ZPP. Međutim, u okolnostima konkretnog slučaja žalbeni sud ocjenjuje da ta okolnost nije bila od utjecaja na donošenje pravilne i zakonite presude jer je tuženiku bilo poznato što znači sudjelovanje u postupku uz pomoć tumača budući da je sud s tuženikom tijekom postupka u više navrata o tome komunicirao.

 

Jednako tako, nije ostvarena ni bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP koja uvijek postoji ako je kojoj stranci nezakonitim postupanjem onemogućeno raspravljanje pred sudom. Tuženik tvrdi da mu je onemogućeno raspravljanje pred sudom time što sud nije prihvatio njegov prijedlog za izvođenje dokaza medicinskim vještačenjem na okolnost njegove radne nesposobnosti što smatra odlučnim za odluku o uzdržavanju.

 

Međutim, tuženik nije dostavio nikakav dokaz koji bi upućivao na njegovu nesposobnost za rad i privređivanje, takvo što ne proizlazi ni iz njegova zdravstvenog kartona, a iz njegova iskaza proizlazi da teško pronalazi posao, na pitanje je li fizički zdrav tuženik u iskazu navodi da, osim problema s jetrom, pretpostavlja da je fizički zdrav, a na pitanje boluje li od druge mentalne bolesti osim depresije, izjavljuje da ne. Čak ni na pitanje kako kao osoba koja ima 54 godine zamišlja život plaćanja kredita, režija i ostalog, s obzirom na činjenicu da je dulje vremena nezaposlen, tuženik nije iskazao svoju nemogućnost za rad niti je naveo da je to zbog nesposobnosti za rad, već je izjavio da ne zna.

 

U takvim je okolnostima s pravom sud ocijenio da nije bilo osnove za prihvaćanje tuženikova prijedloga za provođenje dokaza vještačenjem na okolnost njegove radne sposobnosti jer tek puka tvrdnja tuženika o tome da on ne može raditi, pravilno je ocijenjena nedostatnom za prihvaćanje prijedloga za provođenje vještačenja. Utoliko sud nije počinio bitnu povredu na koju ukazuje žalitelj.

 

Žalitelj ne ukazuje na druge bitne povrede, a ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio njezinu donošenju u granicama ispitivanja iz članka 365. stavka 2. ZPP, žalbeni sud ocjenjuje da u postupku nisu počinjene ni bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Predmet je postupka zahtjev tužiteljice za razvod braka tužiteljice i tuženika te odlučivanje o tome s kojim će roditeljem stanovati njihova zajednička maloljetna djeca, o ostvarivanju roditeljske skrbi i osobnih odnosa djeteta s roditeljem, o uzdržavanju djece, kao I zahtjev tuženika (kao protutužitelja) za uzdržavanjem bračnog druga.

 

U postupku je utvrđeno da su tužiteljica i tuženik zaključili brak 13. rujna 2005. u D., T., SAD, te da je činjenica zaključenja tog braka upisana u maticu vjenčanih matičnog područja P. za godinu 2011. pod rednim brojem 00053.

 

Nadalje je utvrđeno da tužiteljica i tuženik ne žive zajedno od 21. ožujka 2018., dakle dulje od dvije godine te da su njihovi bračni odnosi trajno i teško poremećeni zato što između njih komunikacije više zapravo nema, ne održavaju ni emotivne, ni ekonomske, ni intimne odnose, ne izlaze zajedno, ne dijele zajedničko kućanstvo, među njima više nema bliskosti, svoje međusobne probleme ne rješavaju dogovorom.

 

Ova odlučna činjenična utvrđenja u pogledu okolnosti vezanih uz razvod braka žalbenim navodima tuženika nisu dovedena u sumnju usprkos tome što je žalba podnesena I zbog žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a u isto vrijeme imaju uporišta u sadržaju prvostupanjskog spisa te ih kao pravilne prihvaća i žalbeni sud.

 

U takvim je okolnostima, usprkos tome što se tuženik protivi razvodu braka, sud pravilno primijenio odredbu članka 51. točaka 2. i 3. ObZ kada je ocijenio zahtjev tužiteljice za razvod braka pravno osnovanim i razveo brak stranaka jer su teški i trajni poremećaj bračnih odnosa te protek vremena duljeg od godine dana od prestanka bračne zajednice pravne osnove za razvod braka.

 

Nadalje je utvrđeno da je u braku stranaka rođeno dvoje maloljetne djece, i to maloljetni F. E. S. R. rođen 13. veljače 2011. i maloljetni D. A. S. R. rođen 8. lipnja 2013. Utvrđeno je da nakon prekida faktične bračne zajednice roditelja maloljetna djeca stanuju s majkom. Djeca se o ocem nisu vidjela od 21. ožujka 2018. i očeva agresivnog ponašanja koje je prijavljeno nadležnim tijelima kao nasilje u obitelji što je rezultiralo donošenjem rješenja Općinskog državnog odvjetništva u Puli-Pola poslovni broj KMP-DO-106/2018 od 6. travnja 2018. kojim je tuženiku izdana mjera opreza udaljenjem iz doma s adrese, O. K.-L., te zabrane približavanja I uspostavljanja ili održavanja veze s tužiteljicom, maloljetnom djecom i bakom djece po majci na udaljenosti manjoj od 50 m te uspostavljanja ili održavanja ili pokušaja uspostavljanja I održavanja bilo kakve izravne ili neizravne veze.

 

Psihologijsko-psihijatrijskim vještačenjem je utvrđeno da crte osobnosti obaju roditelja umanjuju njihove roditeljske kapacitete i priječe ih u samostalnom rješavanju međusobnih konflikata, ali ipak roditelje ne priječe u ostvarivanju osnovne roditeljske skrbi. Pritom je majka u odnosu na oca aktualno emocionalno stabilniji roditelj, konstantan I sigurniji za djecu, pa je preporučeno da djeca nastave živjeti s majkom, a da s ocem ostvaruju susrete i druženja.

 

S druge strane, utvrđeno je da otac aktualno pokazuje emocionalnu nestabilnost koja zahtijeva daljnji rad na sebi, zbog čega se u ovom trenutku ne preporučuje ostvarivanje samostalnih kontakata oca i djece, već u prisutnosti stručne osobe tim više što i sama djeca verbaliziraju nelagodu pri zamišljanju situacije u kojoj su sami s ocem, prezentiraju određena negativna iskustva, stariji sin i određeni strah od oca, ali u nazočnosti stručnih osoba se opuste i ostvare s ocem kvalitetnu komunikaciju. Prema mišljenju vještaka, zbog dobi djece, bilo bi potrebno ostvariti kontakte oca s djecom najmanje dva puta tjedno po dva sata u prisutnosti stručne osobe. Ukoliko susreti budu adekvatni, postepeno bi se moglo povećavati vrijeme susreta i uvoditi druženja preko vikenda, u početku bez spavanja.

 

Zbog karakteristika osobnosti roditelja, neadekvatne i konfuzne komunikacije među njima vještaci preporučuju provođenje mjere nadzora nad izvršavanjem roditeljske skrbi I uključivanje roditelja u školu za roditelje pri nadležnom centru za socijalnu skrb, a preporuča se da roditelji nastave psihoterapijski ritam liječenja.

 

I prema mišljenju stručnog tima Centra za socijalnu skrb P., maloljetna djeca stranaka imaju potrebnu sigurnost kod majke i u njihovu je interesu da se ne remeti kontinuitet na koji su navikli, a s ocem trebaju ponovno izgraditi odnos zbog traumatičnih događaja u obitelji kojima su bili prisutni, ali i pauze u održavanju osobnih odnosa djece i oca zbog izrečene mjere ODO Pula-Pola. Stručni tim Centra je predložio da se u početku ostvarivanje osobnih odnosa djece s ocem odvija pod stručnim nadzorom osobe koju će imenovati Centar za socijalnu skrb.

 

I posebna skrbnica maloljetne djece također je prihvatila nalaz i mišljenje vještaka ističući da su zaključci vještaka ujedno u suglasju s voljom koju su djeca očitovala posebnoj skrbnici.

 

Što se, pak, tiče zahtjeva za samostalno ostvarivanje roditeljske skrbi majke sud je utvrdio da između stranaka ne postoji mogućnost sporazuma o ostvarivanju roditeljske skrbi jer je, štoviše, u vrijeme zaključenja glavne rasprave još uvijek na snazi mjera izrečena tuženiku kojom mu se, između ostalog, zabranjuje približavanje tužiteljici i djeci zbog obiteljskog nasilja, a zbog čega nije ni sastavljen plan o zajedničkoj roditeljskoj skrbi.

 

Ovako utvrđeno činjenično stanje ni u pitanjima roditeljske skrbi i ostvarivanja osobnih odnosa maloljetne djece s roditeljem s kojim ne stanuju također nije dovedeno u pitanje žalbenim navodima tuženika, a sud ga prihvaća kao pravilno jer je utemeljeno na pravilnoj ocjeni psihologijsko-psihijatrijskog vještačenja, stručnim mišljenjima pomoćnog tijela suda (centra za socijalnu skrb) utemeljenih na detaljnoj, razložnoj i sveobuhvatnoj analizi obiteljskih prilika stranaka, kako i ostalih dokaza koje je sud cijenio kako zasebno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti.

 

Imajući na umu gornje pravilno utvrđene činjenice, sud je prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je odlučio da će maloljetna djeca stanovati s majkom i da će majka samostalno ostvarivati roditeljsku skrb nad djecom i zastupati ih u vezi s njihovim bitnim pravima iz članka 100. stavka 1. ObZ.

 

Ovakvo je postupanje suda prvog stupnja rezultat je pravilne primjene odredbe članka 413. stavka 1. točke 1. u vezi s člankom 416. i člankom 105. stavkom 4. ObZ jer su odnosi između roditelja konfliktni, čak i pred djecom, čime je dobrobit djece svakako ugrožena, dok je majka emocionalno stabilniji roditelj, konstantniji i sigurniji roditelj za djecu, usprkos postojanju određenih crta osobnosti koje umanjuju njezine roditeljske kapacitete.

 

Prema ocjeni žalbenog suda, visoko konfliktni odnosi roditelja uz izdanu mjeru opreza udaljenjem oca iz zajedničkog doma roditelja i djece te zabranu ocu približavanja I uspostavljanja ili održavanja veze s majkom i maloljetnom djecom, uz izostanak kontakata I komunikacije između roditelja te aktualne nemogućnosti zajedničkog ostvarivanja roditeljske skrbi, a uz činjenicu da je majka stabilniji i sigurniji roditelj, predstavlja opravdani razlog za određivanje samostalne roditeljske skrbi majke u skladu s odredbom članka 105. stavka 4. ObZ zato što je u skladu s dobrobiti maloljetne djece jer osigurava djeci potrebnu stabilnost u zadovoljavanju njihovih razvojnih potreba.

 

S obzirom na pravilno utvrđenu činjenicu da zbog emocionalne nestabilnosti oca nije u skladu s dobrobiti maloljetne djece ostvarivanje samostalnih kontakata oca i djece, već u nazočnosti stručne osobe u razdoblju od šest mjeseci, pravilno je sud postupio kada je po ovom pitanju prihvatio prijedlog i mišljenje stručnog tima centra za socijalnu skrb i vještaka psihijatrijsko- psihologijske struke te odlučio da će se osobni odnosi između tuženika kao oca i maloljetne djece održavati dva puta tjedno pod nadzorom struče osobe koju će imenovati centar za socijalnu skrb.

 

Na ovaj način određeni osobni odnosi između tuženika kao oca i maloljetne djece s jedne strane omogućuju djeci pravo na ostvarivanje osobnih odnosa s roditeljem s kojim ne stanuju, dok s druge strane omogućuju i tuženiku kao roditelju koji ne stanuje s djecom ostvarivanje prava i dužnosti ostvarivanja osobnih odnosa s djecom (članak 119. stavak 1. ObZ u vezi s člankom 124. stavcima 1., 2. i 3. ObZ).

 

Sud je dao uvjerljive razloge za ograničavanje ostvarivanja osobnih oca s djecom jer je to u okolnostima konkretnog slučaja nužno radi zaštite dobrobiti djece. Naime, tuženik pokazuje emocionalnu nestabilnost koja zahtijeva daljnji rad na sebi i zbog koje samostalni kontakti oca i djece nisu prikladni, a djeca i sama djeca verbaliziraju nelagodu pri zamišljanju situacije u kojoj su sami s ocem, prezentiraju određena negativna iskustva, stariji sin I određeni strah od oca, no u nazočnosti stručnih osoba se opuste i ostvare s ocem kvalitetnu komunikaciju. U takvim je okolnostima nužno da se osobni odnosi djece s ocem održavaju u prisutnosti stručne osobe kako bi se adekvatno i postepeno djeca ponovno približila ocu, prihvatila ga kao oca, a ne kao osobu koje se boje, te kako bi u kasnijem razdoblju mogli biti s ocem samostalno bez straha. Stoga je ovo ograničenje ostvarivanja prava i dužnosti oca na ostvarivanje osobnih odnosa s djecom razmjerno potrebi da se zaštiti dobrobit djece.

 

Odluka je o uzdržavanju donesena temeljem odredbe članka 413. stavka 1. točke 1. ObZ i odredaba članka 307., 309., 310., 311. i 313. ObZ.

 

S tim je u vezi utvrđeno da tuženik ne doprinosi za uzdržavanje djece, nije zaposlen, od 2008. ne ostvaruje zaradu, a dokumentacija koju je priložio spisu ne ukazuje na njegovu nesposobnost za rad. Štoviše, tuženik tvrdi da teško pronalazi posao što upravo i upućuje na zaključak da nesposobnost za rad nije razlog neostvarivanja zarade. U tom je smislu tuženik roditelj iz članka 288. stavka 1. ObZ i u obvezi je uzdržavati svoju maloljetnu djecu. U odnosu na tvrdnje tuženika da teško pronalazi posao, odgovoriti je da roditeljska uloga nameće odgovornost prema roditeljstvu i ulaganje napora za osiguranjem izvora zarade koja će omogućiti uzdržavanje djece.

 

S druge strane, maloljetna djeca su u dobi od devet i pol i sedam godina, pohađaju četvrti odnosno prvi razred osnovne škole, uglavnom su zdrava djeca, osim što maloljetni F. ima absans epilepsiju zbog koje uzima redovito terapiju te mu je stanje uz nadzor liječnika dobro. Djeca se u slobodno vrijeme bave sportom te imaju uobičajene potrebe djece svoje dobi.

 

Sud je njihove ukupne potrebe za uzdržavanjem utvrdio u iznosima od po 1.000,00 kuna što je nešto niži iznos od prosječnih utvrđenih Odlukom o minimalnim novčanim iznosima potrebnim za mjesečno uzdržavanje djeteta ("Narodne novine" broj 39/20) prema kojima su minimalni iznosi 1.098,00 odnosno 1.271,00 kuna te je tuženika obvezao na plaćanje tih iznosa budući da tuženik ne doprinosi za uzdržavanje djece od prestanka bračne zajednice. Takva je odluka u skladu s odredbom članka 314. stavka 3. ObZ jer je riječ o uzdržavanju dvoje maloljetne djece. Ovaj sud ocjenjuje da će se navedenim iznosom zadovoljiti osnovne potrebe djece za uzdržavanjem koje je tuženik kao odgovoran roditelj dužan podmiriti.

 

Konačno, sud je odbio zahtjev tuženika kao protutužitelja za uzdržavanje bračnog druga utemeljen na odredbi članka 295. ObZ.

 

Naime, sud je utvrdio da su stranke zaključile brak 2005., a da je tuženik nezaposlen od 2008. Tuženik zbog svog stava prema državi u kojoj je živio, odnosno sustavu te države I nije bio zainteresiran istinski pronaći posao, dok je tužiteljica cijelo vrijeme bila zaposlena te je većim dijelom i financijski brinula o cijeloj obitelji, čak je i platila dio duga tuženika prema njegovoj djeci iz prvog braka po osnovi uzdržavanja te u isto vrijeme skrbila o zajedničkoj djeci time da od 21. ožujka 2018. skrbi o djeci u potpunosti sama. Tuženiku je izrečena I mjera zabrane približavanja tužiteljici zbog nasilja u obitelji počinjenog na njenu štetu u nazočnosti djece, a ta mjera traje dulje od dvije godine. U takvim je okolnostima sud pravilno ocijenio da bi bila očita nepravda za tužiteljicu ako bi se nju obvezalo plaćati za uzdržavanje tuženika.

 

Žalitelj posebno i ne osporava pravilnost primjene materijalnog prava kod ovakvog načina odlučivanja jer je sud doista pravilno ocijenio da bi obvezivanje tužiteljice na plaćanje uzdržavanja tuženiku kao bračnom drugu predstavljalo nepravdu za tužiteljicu kao bračnog druga. Stoga je sud odbijanjem ovog dijela tužbenog zahtjeva pravilno primijenio odredbu članka 295. ObZ.

 

Pravilna je također i odluka o trošku jer je pravilno utemeljena na odredbi članka 366. stavka 1. ObZ.

 

Kako nisu ostvareni razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija, kao ni oni na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, žalbu je tuženika valjalo odbiti i potvrditi pobijanu presudu temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP.

 

Split, 27. studenoga 2020.

 

Predsjednik vijeća:

Marko Pribisalić

 

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu